Piše: Ibrahim b. Omer Es-Sekran
Čovjeku teško bude kad vidi da njegov rođak ili pak školski drug ne prakticira vjeru i luta u beznađu zablude. Neki ljudi, pod utjecajem zapadne kulture, bivaju nemoćni i inferiorni jer im nedostaje šerijatskog znanja pomoću kojeg bi se borili protiv toga. Neki, opet, zbog svoje slabosti pred izazovima luksuza i uživanja, čine nerazumna djela. Sve to jest posljedica slijeđenja strasti i povođenja za sumnjama, a to su prepreke na Božijem putu koje nadvladavaju jedne drugu.
Ne znam da za liječenje ovih pojava postoji bolji lijek od razmišljanja o Kur’anu, tim više jer je on objedinio duhovni i praktični lijek; teško da se ova odlika može naći u bilo kojem drugom lijeku.
U Kur’anu se nalaze naučna objašnjenja istine, a to se ne može naći u drugim knjigama, i u njemu se nalazi uputa koja je neodvojiva od odgoja. Onaj ko razmišlja o Kur’anu zna da postoji razlika između onoga ko priznaje svoju grešku, pa zaslužuje oprost: “A ima i drugih koji su grijehe svoje priznali, i koji su dobra djela s drugim koja su hrđava izmiješali, njima će, može biti, Allah oprostiti” (et-Tevba, 102), i onog ko krije svoju grešku i pravda se tumačenjima zbog kojih može biti kažnjen: “Vama je poznato ono što se dogodilo onima od vas koji su se o subotu ogriješili, kao i to da smo im mi rekli: ‘Budite majmuni prezreni!’” (el-Bekara, 65). Sinovi Israilovi činili su i veće prijestupe, a Allah ih nije pretvarao u životinje, ali ih je u životinje pretvorio onda kad su počeli nastojati da promijene Božije riječi; zbog toga su zaslužili da ih Allah prezre.
Onaj ko razmišlja o Kur’anu zaključit će da on veliča stavove ashabā glede razumijevanja islama, te shvatanje vjere povezuje s iskustvom prijašnjih naroda. O tome se govori u sljedećim ajetima: “Pa, ako budu vjerovali u ono u što vi vjerujete…” (el-Bekara, 137); “…i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći…” (et-Tevba, 100); “…na put onih kojima si milost Svoju darovao…” (el-Fatiha, 6); “‘Jesmo li onda mi ili ste vi na Pravom putu, ili u očitoj zabludi?’” (Sebe, 24); “Zar se vi nadate da će vam se jevreji odazvati i vama za ljubav vjernici postati…” (el-Bekara, 75); “A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele saznati…” (en-Nisa, 83). Naime, u navedenim ajetima Svevišnji Allah otkriva da Objava nije obični tekst, nego da ona uzima u obzir ljudsko iskustvo prijašnjih generacija. A to nam govori da islam nije vjera koju ljudi mogu tumačiti onako kako oni hoće i koju svako može razumjeti onako kako mu odgovara.
Proučavalac Kur’an shvatit će kur’anske ajete koji pomoću primjera ukazuju na beznačajnost dunjaluka i shvatit će zbog čega je Allah, džellešanuhu, zabranio Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, da pridaje pažnju dunjaluku. Evo o tome Božijih riječi: “I nikako ne gledaj dugo ljepote ovoga svijeta koje Mi kao užitak raznim kategorijama nevjernika pružamo, da ih time na kušnju stavimo” (Ta-Ha, 131); “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim: ‘Ako želite život na ovome svijetu i njegov sjaj, onda se odlučite, dat ću vam pristojnu otpremninu i lijepo ću vas otpustiti. A ako želite Allaha, i Poslanika Njegova, i onaj svijet – pa, Allah je, doista, onima među vama koji čine dobra djela pripremio nagradu veliku.’” (el-Ahzab, 28, 29)
Onaj ko proučava Kur’an zaključit će zbog čega su nevjernici ništavni. Naime, oni su u Knjizi upoređeni sa stokom, rečeno je da su neznalice, nerazumni, slijepi, gluhi, nijemi, zalutali… Svevišnji Allah rekao je: “…a oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere… (Muhammed, 12); “…kao stoka su oni, čak su još dalje s Pravog puta skrenuli” (el-Furkan, 44); “Oni kojima je naređeno da prema Tevratu postupaju, pa ne postupaju, slični su magarcu koji knjige nosi” (el-Džumua, 5); “Njegov je slučaj kao slučaj psa: ako ga potjeraš, on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš, on opet dahće” (el-A‘raf, 176); “Najgora bića kod Allaha jesu oni koji poriču, oni koji neće da vjeruju” (el-Enfal, 55); “Eto, tako Allah učini da gnusoba – šejtan ovlada nad onima koji ne vjeruju” (el-En’am, 125); “O vjernici, mnogobošci su sama pogan…” (et-Tevba, 28)
Proučavalac Kur’an uočit će i to da Kur’an potiče na izbjegavanje miješanja spolova. Allah, džellešanuhu, rekao je: “A ako od njih nešto tražite, tražite to od njih iza zastora. To je čistije i za vaša i za njihova srca…” (el-Ahzab, 53), i da vjernice potiče da borave u svojim kućama: “U kućama svojim boravite…” (el-Ahzab, 33), i da zabranjuje vjernicama da koketiraju: “…na sebe pažnju govorom ne skrećite…” (el-Ahzab, 32); “…i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju…” (en-Nur, 31)
Također će uočiti i to da Kur’ani-kerim veliča određene ibadete, pa opisuje vjernike na sljedeći način: “…za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju…” (Alu Imran, 191); “Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi su sljedbenici strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tlo padaju…” (el-Feth, 29); “Gospodar tvoj, sigurno, zna da ti u molitvi provodiš manje od dvije trećine noći, polovinu njezinu ili trećinu njezinu, a i neki od onih koji su uz tebe…” (el-Muzzemmil, 20)
Dakle, proučavalac Knjige, onaj ko o njoj razmišlja, zapazit će da se časni Kur’an koristi jednom nadasve učinkovitom metodom u odgoju duše koja je daleko ispred svih savremenih metoda. Oni koji ne slijede te kur’anske upute naginju Zapadu, a zaziru od toga da slijede prve generacije muslimana kad je riječ o razumijevanju islama. Njihova su srca ispunjena ljubavlju prema dunjaluku, oni veličaju nevjernike, željni su da smutnje koja nastaje uslijed miješanja spolova, opušteni su u ibadetima i slijede formu.