Razlike između sunizma i šiizma datiraju se gotovo koliko i sam islam. Šiijom je na početku smatran svaki pristaša Alijinog, radijallahu anhu, hilafeta, koji je na potpuno drukčiji način tretirao i tumačio događaje i nerede koji su nastali nakon ubistva Osmana, radijallahu anhu. Tek u kasnijim stoljećima, spletom okolnosti i raznih utjecaja, šiizam zaokružuje svoju pravnu školu i vjersku doktrinu, različitu od ehli-sunnetske (sunijske). Vremenom je šiizam zbog fanatičnog stava prema ehlul-bejtu – Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, srodnicima i nasljednicima po Aliji i Fatimi, radijallahu anhuma, prisvajao sve prerogative ispravnog tumačenja islama uporno pretendirajući na tron Umejevića i Abasovića. Ne treba zaboraviti da su iračke šiije izdali Husejna, unuka Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obećavajući mu podršku u imenovanju za halifu, tako što su ga navukli u zamku, a zatim ga, zajedno s njegovom porodicom, pustili da smrtno strada u političkom sukobu sa Umejevićima.
Ova višestoljetna netrpeljivost i konkuretnost prolaskom vremena generirala je šiijski ekstremizam i kristalizirala posebnu vjersku doktrinu, a stepen ekstremizma ovisio je o vrsti šiizma. U tom vremenu sastavljena su gnusna djela koja predstavljaju isna-ašerijsku/duodecimalnu šiijsku matricu, neprikosnoveni autoritet i inspiraciju za sve šiijske svirepe zločine nad sunijama koje vidimo na Bliskom istoku: Iraku, Siriji, Jemenu, Saudijskoj Arabiji, Bahreinu itd. Ako tome dodamo činjenicu da se šiijskom svjetonazoru priključila većina Perzijanca, koji su u islamu vidjeli glavni razlog gubitka višemilenijskog carstva i stare mazdejske slave, onda će nam biti sasvim jasno otkud toliki animozitet i mržnja prema sunijama.
Tek početkom 16. stoljeća Perzijanci u islamskoj eri uspijevaju obnoviti svoje carstvo i homogenizirati iranski, većinski šiijski, narod i to osnivanjem Safevijskog/Safavidskog carstva koje je trajalo još puna dva i po stoljeća. Novo Safevijsko carstvo bilo je u permanetnom sukobu i ratovima sa Osmanlijskom imperijom koja se s druge strane slovila za predstavnika sunizma. Zvanična Osmanlijska imperija nije priznavala safevijski šiizam.
Godine 1979., nakon višestoljetne slabosti perzijske vladavine, nastupa iranska revolucija na čelu sa Homeinijem koja je označila ponovno jačanje šiijskog islama i reanimiranje starih perzijskih ekspanzionističkih ambicija. Ovaj novi uspon prvenstveno je urodio plodom zbog slabosti islamskog svijeta koji je zapao u duboku krizu vjere i identiteta. Mnogi su na tu revoluciju iz svoje naivnosti gledali sa blagonaklonošću, simpatijama, te kao svijetlu tačku u moru beznađa, jer su u svojim državama živjeli u tiraniji i diktaturi. Iranska revolucija često se kod takvih uzimala i uzima kao model islamske renesanse. Sve ove činjenice doprinijele su da nastupi jedna nova era sa višedecenijskim planom “izvoza revolucije”, a time i revitalizacije šiijskog duodecimalnog učenja, što mnoge sunije nisu shvatale kao opasnost koja im se veoma prikriveno plasirala.
Iran se nametnuo kao lider Bliskog istoka i, iskoristivši vjerski momenat, uspostavio veze sa starim šiijama, njihovim sektama i podsektama, kao i novim preobraćenicima koji su postali nositeljima tzv. izvoza revolucije. Nije dugo trebalo da vidimo šiijski prozelitizam na djelu. Najbolji primjer za to jesu jemenski Husi koji većinom potječu iz umjerenih zejdijskih šiijskih krugova, ali su preobraženjem postali najžešći nositelji iranskog šiijskog duodecimalnog ekspanzionizma. Šiizam je često javno i tajno podržavan od Zapada s ciljem slabljenja moći sunija, a nije nepoznato, kako bilježe islamski historičari, da su šiije bili vjerni kolaboracionisti Mongola, kršćana i židova u njihovim ratovima protiv muslimana.
Revolucija je izvezena i u Bosnu i Hercegovinu. Šiijsko misionarstvo potpomognuto je materijalno i moralno. Trojanci su unijeli šiizam u državne, obrazovne i vjerske instutucije. Šiijska misionarska taktika veoma je fleksibilna i spremna na brzu akomodaciju i bezuvjetne kompromise. Šiijski misionarski establišment veoma je pedantan i diplomatski isprofiliran. Ugradit će se kao virus koji je spreman da decenijama strpljivo čeka svoju aktivaciju. Tome pomaže vjerska doktrina tekijje/simulacije i pretvaranja pred nešiijama. Taj virus zahvatio je i neke intelektualne islamske krugove u BiH.
Kako vrijeme odmiče, šiizam postaje sve otvoreniji, prepoznatljiviji, difrenciraniji, pa i bezobrazniji. Prvi put možemo čuti i vidjeti Bošnjake psovače ashaba i majki vjernika. Na tom putu u prilog mu idu sve ekstremne vjerske ideologije poput ISIL-a, neoharidžija i dr., jer deklarativnom osudom i stajanjem rame uz rame sa zvaničnim institucijama i pojedincima vješto uspijevaju privremeno prikriti svoje krajnje namjere i ekstremizam.
Muslimani u BiH, njihovo političko i vjersko vođstvo, trebaju otvoriti oči pred narastajućim problemom infiltriranja šiizma i šiijskog učenja u naše državne i vjerske institucije. Kao što reče jedan zvaničnik: “Šiije su poput žutih mrava koji neosjetno unište temelje kuće, a kada su temelji uništeni, znamo šta biva sa kućom.” Neki od njih već su javno reagirali i poimenice prozivali.
Naši predstavnici na svojim plećima nose historijsku odgovornost i krivicu ako dozvole daljnji prodor šiijske ideologije i doktrine iranske revolucije u bh. institucije i društvo. Nećemo se moći oduprijeti onome što kao zajednica nismo na vrijeme htjeli spriječiti. Ako budemo dozvolili da se šiizam nasumično širi, neće proći mnogo vremena kada će taj isti šiizam iz naizgled mirnodopskog misionarstva početi ognjem i mačem ostvarivati svoje krajnje namjere. Najbolji dokaz za to jesu Irak, Sirija i Jemen. Njima i mrtve sunije smetaju (dovoljno je da se samo prisjetimo oskrnavljenih i zapaljenih mezara Ebu Hanife i Halida b. Velida u Iraku i Siriji), a kamoli sunijsko stanovništvo o čijem ubijanju i mučenju ne treba posebno govoriti, jer je to postalo općepoznato i na to smo se, nažalost, prolaskom vremena i navikli.
Sadam Husein, iako je i sam činio zločine, na vrijeme je upozoravao na “perzijsku ekspanziju”. Danas ta predskazanja gledamo svojim očima i slušamo svojim ušima, a iračke, sirijske i jemenske sunije plaćaju svojim imecima i životima.
Bila bi historijska sramota prema našim precima da dozvolimo da na tlu BiH, kao trajnom vakufu Mehmeda Fatiha i Osmanlija, nosioca sunizma u najtežim vremenima, zavlada ideologija tekfira ashaba, majki vjernika, halifa i ostalih dobrih ljudi.
redakcija minber.ba