Priredio: Nermin Avdić
Nakon općeg prikaza islamskih šartova, koji su spomenuti u prethodnom tekstu,[1] nastavljamo komentar Džibrilovog hadisa.
Spomenuo je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stubove islama tom nepoznatom čovjeku, a on mu uzvrati: „Istinu si rekao.“
Omer, radijallahu anhu reče: „Pa smo se iznenadili, postavlja pitanja i potvrđuje.“
Osnova je da kada neko postavlja pitanje da ne zna odgovor, dok onaj koji odgovara da zna, pa kako onda to spojiti u ovom slučaju? O tome će biti govora u nastavku komentara, inšallah.
Zatim je rekao: „Obavijesti me o imanu.“
Suština imana
Vjerovanje u sve što je prenešeno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, srcem, riječima i djelima.
Iman je potvrda i priznanje koje zahtijeva prihvatanje i pokornost a ono je u skladu sa Šerijatom.
Kaže šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, da je obaveza da iman zahtijeva prihvatanje i pokornost jer nije dovoljno da neko samo prihvati i spozna a da se ne pokori, kao što je primjer Ebu Taliba, amidže Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je priznao ali se nije pokorio i slijedio, pa mu to neće biti od koristi.
Zato, onaj ko kaže da sljedbenici knjige vjeruju u Allaha pravi ogromnu grešku jer kako da vjeruju u Allaha a ne prihvataju Allahov šerijat i ne pokoravaju mu se?
Židovi i kršćani od samog početka objave Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nisu povjerovali i nisu postali muslimani nego im je vjera neispravna, te onaj ko smatra da je jednaka sa islamom takav je nevjernik (kafir) i izašao je iz islama, stoga je potrebno prihvatanje i pokornost.
Reče: „Iman je da vjeruješ u Allaha, u Njegove meleke, u Njegove knjige, u Njegove poslanike, u Sudnji dan i da vjeruješ u odredbu dobra i zla.“
„Da vjeruješ u Allaha…“
Vjerovanje u Allaha Uzvišenog podrazumijeva sljedeće:
- Vjerovanje u Allahovo postojanje
Onaj ko negira postojanje Allaha takav nije vjernik (mu’min). Ne postoji neko da zaista negira svom dušom da Allah ne postoji, čak ni Faraon kada je rekao Musau, alejhi–selam: „Ko je gospodar svjetova?“ bio je ubjeđen u Allahovo postojanje. Kaže mu Musa, alejhi–selam: „Ti znaš da ovo nije dao niko drugi nego Gospodar nebesa i Zemlje, kao očigledna znamenja. (El–Isra, 102)“ Međutim, on se uzoholio, kao što kaže Uzvišeni: „I oni ih nepravedni i oholi porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita.“ (En–Neml, 14)
- Vjerovanje u Njegovu jednoću u gospodarstvu (rububijjet)
To znači da vjeruješ da je samo On Gospodar što podrazumijeva vjerovanje da je samo On:
– Stvoritelj,
– Vladar i
– Upravitelj.
- Vjerovanje u Njegovu jednoću u obožavanju (uluhijjet)
Vjerovanje da sve vrste obredoslovlja (ibadeta) pripadaju samo Allahu Uzvišenom i nikome drugom. Zato, ako bi neko prizivao da postoji još neki bog koji se obožava, mimo Allaha Uzvišenog – takav ne vjeruje u Allaha, nego mora vjerovati u Allahovu jednoću u obožavanju.
Srž poslanstva je bio tevhid ibadeta.
Ibadet je sve što Allah voli i s čime je zadovoljan od riječi i djela, javnih i tajnih. (Ibn Tejmije)
Ruknovi ibadeta su: potpuna poniznost i ljubav.
- Vjerovanje u Njegova lijepa imena i savršena svojstva
Potvrđivanje imena i osobina u Kur’anu i Sunnetu na način koji dolikuje Allahu, bez poistovjećivanja, bez negiranja, bez izmjene i bez ulaska u kakvoću.
– U vezi s razilaženjem, većina sekti se pojavila u ovoj vrsti tevhida.
– Što se tiče imena i svojstava ne smiju biti četiri činjenice:
a) Poistovjećivanje (tešbih) (da čovjek poistovjećuje Allaha sa stvorenjima, npr. da se kaže: ”Allah se spušta na zemaljsko nebo, kao što se ja spuštam niz stepenice.”
Mušebbihe – sekta koja poistovjećuje Allahova svojstva sa svojstvima stvorenja, npr. da neko kaže da je Allahova ruka kao čovjekova ruka.
b) Nijekanje (ta’til) (da čovjek kaže da Allah nema lice, ruku i sl.)
Muattile – sekta koja je negirala Allahova svojstva iz straha da ne bi poistovjećivali Allaha sa stvorenjima.
Odgovor muattilama: “Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.” (Šura, 11)
c) Bez mijenjanja ili iskrivljavanja značenja (tahrif )
- Tekstualni: وَكَلَّمَ اللّهُ مُوسَى تَكْلِيمًا “A Allah je razgovarao s Musaom” tj. sa dammom na harfu ha u riječi Allah.
Maturidije kažu: “Allah ne govori”, tj. kažu sa fethom na harfu ha u riječi Allah, pa bi tako značenje ajeta bilo: “Musa je razgovarao s Allahom.”
- Po značenju
“Allahova ruka je iznad njihovih ruku.” (El–Feth,10) – ovu su protumačili kao: “Allahova snaga je iznad njihovih.”
d) Kakvoća (postoji, ali ne ulazimo u kakvoću) (tekjif)
Jedan od veoma poznatih primjera u Kur’anu je:
„الرحمن على العرش استوى“
(Milostivi se iznad Arša uzvisio.“ (Taha, 5).
Neki ljudi tumače riječ: „استوى – uzvisio” sa: “استولى – zavladao“ iako riječاستوى i u arapskom jeziku i u šerijatskom smislu podrazumijeva: iznad i uzdizanje iznad Arša ali je to posebno uzdizanje. Takvi nisu ostvarili vjerovanje (iman) u Allaha zato što je negirao svojstvo koje je Allah Sebi pripisao, a obaveza je potvrditi svojstva.
Takođe, neki ljudi tumače: „لما خلقت بيدي – koje Sam stvorio Svojim rukama” riječju: “بقدرتي أو بقوتي – snagom ili moći” i da Allah nema stvarnu ruku. Takvi ne potvrđuju vjerovanje (iman) u Allaha, jer da potvrđuju rekli bi da Allah ima stvarnu ruku koja ne liči ruci stvorenja, kao što kaže Uzvišeni: „Njemu ništa ne liči.“ (Eš–Šura, 11)
Jer, mi ništa ne govorimo o Allahu osim onako kako nas je On obavijestio o Sebi.
Zbog toga, svi novotari po pitanju Allahovih lijepih imena i svojstava su u suprotnosti sa sljedbenicima sunneta jer nisu ostvarili u svom vjerovanju ispravno razumijevanje spomenutog. Međutim, neće se reći da nisu vjernici, vjernici su bez sumnje ali nisu ostvarili ispravno vjerovanje u Allaha nego su pogriješili i nisu na pravcu sljedbenika sunneta.
Ukoliko neko bude tako pogrešno tumačio a od sljedbenika sunneta je onda je takav sljedbenik sunneta onoliko koliko ga slijedi a pogriješio je onoliko koliko bude pogrešno tumačio ta imena i svojstva.
Napomena: Ovo je 5. dio komentara Džibrilovog hadisa, a u narednom tekstu slijedi nastavak, uz Allahovu pomoć)
_______________________________