Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
I ovo kur’ansko pravilo pomaže čovjeku da ispravno postupa u ibadetima, vjerskim propisima o kojima nema znanja, u ponašanju i odnosu prema drugim ljudima. U surama en-Nahl i el-Enbijā Allah, džellešanuhu, zapovjedio je mekanskim višebošcima, oholim poricateljima istine, da pitaju o onom što ne znaju sljedbenike Knjige. U tome je očita indikacija da su oni, višebošci, neznalice; da su posjedovali znanje, ova kur’anska smjernica ne bi bila punoznačna.
Iz kur’anskog pravila: “Pitajte učenjake, ako to vi ne znate” može se zaključiti sljedeće: prvo, oni koji znaju zaslužuju pohvalu; drugo, najvredniji su oni koji poznaju Objavu, jer se njima obraćaju oni što ne znaju; treće, odgovornost neznalice prestaje onda kad postavi pitanje učenom i postupi prema njegovu odgovoru, a učeni su ljudi povjerenici Božije objave i njima je naređeno da budu neporočni i savršeni; četvrto, najbolji učenjaci jesu oni koji pripadaju ovom umetu jer su ustvari oni pravi sljedbenici Opomene i najpreči su ovom obilježju; peto, naređenje da se traga za znanjem i postavljaju pitanja učenima, koji moraju odgovoriti i poučiti neznalice; i, šesto, naredba da se pitaju učeni ukazuje na to da je zabranjeno pitati onog ko ne vlada šerijatskim znanjem.
Navest ćemo nekoliko praktičnih primjera kad je riječ o onima koji ne drže do ovog kur’anskog pravila.
Kad se dogodi određeni problem ili zatreba rješenje za kakvo novonastalo pitanje, neki ljudi obrate se prvom čovjeku na koga naiđu, makar i ne znali je li učen u vjeri; neki u tom slučaju na osnovi izgleda zaključe da se radi o učenom čovjeku. To je pogrešno. Kad je riječ o ovoj kategoriji ljudi, kad su bolesni, zaustave li prvog prolaznika da im dadne dijagnozu ili pak posjete najiskusnijeg i najznanijeg ljekara u gradu, ili, kad im se pokvari auto, hoće li ga dati na popravak prvom prolazniku ili će pak potražiti najboljeg automehaničara u gradu? “Šerijatsko je znanje sastavni dio vjere, pa obratite pažnju na to od koga ćete ga usvojiti”, govorio je imam Malik.
Primjer odstupanja od ovog pravila jest i to da neki ljudi prihvataju riječi od svakoga za koga se kaže da je učen, a da ne utvrde je li on zaista učen ili je priučen, a takvih je daleko više od učenih. Možda su vjerske emisije koje se emitiraju na nekim satelitskim kanalima najbolji pokazatelj toga da ljudi, zato što dobro ne razumiju ili ne umiju razlikovati učene ljude od priučenih, svakoga ko govori o islamu smatraju učenjakom od koga mogu uzimati pravne decizije. Eto, oni ne prave razliku između daije i govornika, s jedne, i učenjaka koji vlada šerijatskim disciplinama, s druge strane. Zbog toga nestručni ljudi i donose iznimne, pogrešne fetve koje se ni u kojem slučaju ne mogu prihvatiti, što ima za posljedicu to da mnogi muslimani slijede olakšice i povode se za prohtjevima, uslijed čega slabe njihovo vjerovanje i odanost vjeri. Fetve, pravne decizije, mogu se uzimati samo od najbogobojaznijih i najučenijih, na koje se odnose Božije riječi: “Pitajte učenjake, ako to vi ne znate” (en-Nahl, 43). I samo na taj način čovjek koji ne zna skinut će sa sebe odgovornost.