Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
Ovo nam je uzvišeno pravilo uvijek potrebno, a pogotovu u stresovima i mnogim iskušenjima. Gospodar je rekao: “Nikakva se nevolja bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onog koji u Allaha vjeruje uputiti. – Allah sve dobro zna” (et-Tegābun, 11). Nevolja, iskušenje, bolest, gubitak imetka, neposlušnost djeteta, zlonamjernost rođaka i tako dalje – sve se dogodi s Allahovom voljom i mudrim određenjem, znanjem i dopuštenjem; to je određeno i zapisano, pa se mora dogoditi. Kad je riječ o iskušenjima i nevoljama, posebnu pažnju čovjek treba obratiti na to da ostane odan dragom Allahu i da trpi i prihvata sudbinu (to je obaveza), te da potom postigne zadovoljstvo u srcu onim što je Mudri Allah odredio (to nije obaveza, poželjno je).
U vezi s Božijim riječima: “…a On će srce onog koji u Allaha vjeruje uputiti…” (et-Tegābun, 11), valja zapaziti da je Allah, džellešanuhu, uputu doveo u zavisan odnos s vjerovanjem, jer vjernika, u načelu, vjerovanje navikava da strpljivo prihvata iskušenja i da slijedi šerijatske upute u vezi s nevoljama, to jest da se susteže od prekomjerne tuge i nerazumnog ponašanja, pritom znajući da na ovom svijetu ne postoji čovjek koji nema nikakvih iskušenja. To je posljedica čvrstog vjerovanja.
Kur’ansko pravilo: “A On će srce onog koji u Allaha vjeruje uputiti” svojevrsno je naređenje i poticaj čovjeku da iskušenja stoički i strpljivo podnese. Radosna vijest da će Allah uputiti srce onog ko vjeruje u Njega iziskuje da čovjek podnese ono što ga zadesi. Upravo zbog toga je ovaj ajet završen riječima: “Allah sve dobro zna” (et-Tegābun, 11). I taj predivan završetak ulijeva vjerniku smirenost u srce, potiče ga da uvijek ima na umu da Gospodar svjetova sve dobro zna, da Mu nije nepoznato ništa što se događa, da zna šta je za čovjekovo srce u određenom trenutku najbolje i da Allah zna šta će čovjeku donijeti najviše koristi na ovom i na budućem svijetu. Učeći ovaj kur’anski ajet, musliman ima na umu i Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis: “Začudno je s vjernikom i to da sve što se dogodi ide njemu u prilog i niko u pogledu toga nije kao vjernik. Ako ga zadesi blagostanje, zahvali se Allahu, i postigne dobro; ako ga pogodi nesreća, strpi se, i opet postigne dobro.”[1]
Poruku Allahovih, džellešanuhu, riječi: “Nikakva se nevolja bez Allahove volje ne dogodi, a On će srce onog koji u Allaha vjeruje uputiti. – Allah sve dobro zna” (et-Tegābun, 11) shvatit ćemo na temelju izjava dobrih generacija.
Ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao je da Božije riječi: “…a On će srce onog koji u Allaha vjeruje uputiti…” (et-Tegābun, 11) znače sljedeće: ulit će u njegovo srce čvrsto vjerovanje, pa će znati da ga nije moglo mimoići ono što ga je zadesilo, i da ga nije moglo zadesiti ono što ga je mimoišlo.
Alkama b. Kajs kazao je: “Kur’anski ajet: ‘…a On će srce onog koji u Allaha vjeruje uputiti…’ (et-Tegābun, 11) odnosi se na nevoljnika koji nevolju i kušnju sa zadovoljstvom prihvata, znajući da je to Allahovo određenje.”
U ovom kontekstu i na ovom mjestu, kur’ansko pravilo: “A On će srce onog koji u Allaha vjeruje uputiti” potiče muslimana da srcem prihvati ono što Allah odredi, makar se radilo i o teškim i bolnim iskušenjima, te naznačuje da u prihvatanju usuda (sa zadovoljstvom i smirenošću) najviše pomažu čvrstvo vjerovanje u Allaha, Gospodara svjetova, i zadovoljstvo Njime. Iskreni odani nevoljnik neće ni u jednom trenutku posumnjati u to da su splet okolnosti i kombinacija koju je Znalac svih tajni za njega odabrao bolji od onog što bi on sam sebi izabrao. Ne sumnja ni u to da će sretan završetak biti u njegovu korist, ako bude iskren prema Allahu.
U časnom se Kur’anu govori o nekoliko načina na koje nevoljnik može naviknuti svoje srce da prihvati usud. Pored ovog koji smo spomenuli, za to postoji još jedan djelotvoran način. Naime, riječ je o izgovaranju veličanstvene dove sadržane u sljedećim ajetima: “Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one koji, kad ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!’” (el-Bekara, 155, 156). A tu je i čitanje poučnih kazivanja o vjerovjesnicima (s Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem, kao predvodnikom te povorke) i istinitih događaja s dobrim ljudima koji su nailazili na teške i mnoge nevolje. To će vjernika potaknuti da izvuče pouku, slijedi njihov primjer i tješi se time da su njih stizale daleko teže nevolje.
Slavni učenjak Ebu Hazim imao je običaj reći: “Na ovom svijetu postoji nafaka koja je meni namijenjena i nafaka koja mi ne pripada. Ono što je meni namijenjeno ne mogu postići pomoću bilo kakve vještine, to ću dobiti onda kad mi bude trebalo pripasti. A onoj opskrbi koja meni ne pripada nisam se nadao, niti ću se uopće nadati. Allah mi daje moju nafaku, a drugim ljudima daje njihovu nafaku, pa zar trebam potrošiti život razmišljajući o tome!?”
Zašto neki ljudi osjećaju ljutnju zbog iskušenja koje je bilo i prošlo?! Zbog čega čovjek sebi prigovara zbog braka koji je sklopio prije nekoliko godina, a koji nije uspio?! Zašto žali za nekom davnom propalom trgovinom ili dionicama čija je vrijednost opala?! Nema potrebe da za time dva puta tuguje.
Svim čitaocima toplo preporučujem da pročitaju izuzetno kratku a nadasve korisnu brošuru el-Vesailul-mufida, autora šejha Abdurrahmana es-Sa‘dija, u kojoj je govorio o postizanju sreće na ovom svijetu.
________________
[1] Muslim (2999).