Kader je, kako to reče Ibn Abbas, “ustrojstvo na kojem se temelji tevhid”, a vjerovati u njega na način kako u njega vjeruju sljedbenici ehli-sunneta odobrava i prihvata zdravi razum, a na to upućuje i vjerodostojna tradicija. Što se tiče svih onih koji su u domenu kadera slijedili neku drugu metodologiju izuzev metodologije ehli-sunneta, njihovi su dokazi ništavni i svi su redom na koncu (u raspravama) bili poraženi. “Logika i argumenti kaderija nisu bili u stanju da se nose sa argumentima običnih i neukih sljedbenika ehli-sunneta, pa kako bi se onda nosili sa argumentima učenjaka ehli-sunneta?!”[1]
Stoga, kako bismo još bolje pojasnili metodu prvih generacija u načinu poimanja i vjerovanja u kader, ovdje ćemo navesti neka kazivanja i prepričati neke rasprave sa sljedbenicima zalutalih frakcija:
- Nakon što mu je ukradena deva, jedan beduin priđe halki[2] Amra b. Ubejda, inače jednog od predvodnika mutezila koji je, u pogledu vjerovanja u kader, slijedio stavove kaderija, te mu reče: “Ukradena mi je deva, pa moli Uzvišenog Allaha da mi je vrati.”
Amr poče učiti dovu i reče: “Allahu moj, ukradena je deva ovog siromaha, a Ti nisi tako htio. Allahu moj, (molim Te) vrati mu njegovu devu!”
Kada je beduin čuo njegovu dovu, reče: “Ne treba mi tvoja dova!” “A zašto?”, upita ga Amr. “Baš kao što (Allah) nije želio da mi deva bude ukradena, ali ju je neko ipak ukrao, bojim se da će poželjeti da mi je vrati, ali da se to ipak neće dogoditi!”, odgovori mu beduin.[3]
- Abduldžebbar el-Hemdani, poznati kadija i jedan od predvodnika mutezila, jednom prilikom posjetio je Sahiba b. Abbada, koji je također bio mutezil, i kod njega zatekao Ebu Ishaka el-Isfrajinija, čuvenog imama i učenjaka ehli-sunneta. Kada je Abduldžebbar vidio Ebu Ishaka, reče: “Slavljen neka je Onaj koji je (čist od svih grijeha – jer kao kaderija vjeruje da Allah nije stvorio grijehe) vrlo daleko od svake neprimjerenosti!”, a Ebu Ishak mu uzvrati: “Slavljen neka je Onaj pod čijom se vlašću ne dešava ništa osim onoga što On želi!” Kadija Abduldžebbar reče: “Zar naš Gospodar želi da se prema Njemu griješi?”, a Ebu Ishak odgovori: “Zar se prema našem Gospodaru može griješiti protiv Njegove volje?” Na to Abduldžebbar reče: “Šta misliš, ako mi Allah uskrati uputu i odredi mi ono što je ružno (tj. odvede me u zabludu), da li je prema meni postupio lijepo ili ružno?” Na to mu Ebu Ishak odgovori: “Ako ti je uskratio ono što tebi pripada, postupio je ružno, a ako ti je uskratio ono što pripada Njemu, ta On za Svoju milost odabire koga želi!” Nakon ovih riječi, Abduldžebbar ostade zbunjen i ne progovori ni riječi.[4]
- Šejh Ibn Sa‘di, Allah mu se smilovao, u djelu Ed-Durretul-behijjetu šerhul-akidetit-taijja, u kontekstu govora o vjerovanju u kader, spominje više prigodnih primjera. Između ostalog spominje i događaj sa čovjekom koji je bio džebrija, tj. determinista, te pripovijeda: “Jedan je čovjek u pogledu vjerovanja u Allahov kader pretjerao u svakom pogledu. Smatrao je da su ljudi, kada je riječ o akciji i činjenju djela, determinirani, odnosno prisiljeni da ih čine, bez bilo kakvog prava na vlastiti slobodni izbor. Zbog toga se za sva svoja djela, bila ona krupna ili sitna, dobra ili loša, opravdavao kaderom. U tome je otišao tako daleko da je postao opušten i lahkomislen, te se prepustio strastima i ogrezao u razne vrste grijeha i poroka. Kada god bi mu neko uputio savjet ili ga prekorio zbog onoga što radi, on bi se pozivao na kader i njime pravdao sve što čini. Imao je prijatelja koji ga je opominjao i savjetovao i pokušavao ga odvratiti od tog besmislenog stava, koji je oprečan i dokazima razuma i zdravoj tradiciji, ali i onome što nam potvrđuju osjetila, međutim, prijateljeva savjetovanja samo su mu povećavala obijest i zabludu. Ipak, prijatelj nije odustajao; bio je uporan i čekao je zgodnu priliku u kojoj pravdanje kaderom njegovom drugu neće ići naruku.
Ovaj džebrija posjedovao je mnogo imetka i bio je izrazito imućan čovjek. Zapošljavao je mnogo ljudi koji su se brinuli o tom imetku i radili na njegovim posjedima. Jednom prilikom dođe mu čovjek, inače njegov uposlenik, koji se brinuo o ovcama u njegovom vlasništvu, te mu reče: ‘Desila se velika šteta. Sve su ovce uginule jer sam ih napasao na suhoj i neplodnoj zemlji na kojoj nije bilo sočne trave.’ Gazda, za koga smo već rekli da je zastupao determinističke stavove, upita ga: ‘Zar si tako postupio a znao si da je ta teritorija suha i neplodna?! Pa šta te navelo da to uradiš?! Imaš li uopće bilo kakvo opravdanje za svoj postupak?!’, a čovjek odgovori: ‘Allah je tako odredio!’ Vlasnik imovine, koji je i do tada bio izuzetno ljut zbog upropaštenog mu imetka, nakon ovakvog odgovora dodatno se rasrdi, nasekira se i osjeti veliku duševnu bol i tegobu.
Nakon nekog vremena dođe mu drugi uposlenik, koji je bio njegov zastupnik u trgovini, pa mu reče: ‘Krenuo sam tim i tim putem, koji je inače poznat kao opasan i nesiguran, pa su na nas nasrnuli drumski razbojnici i oteli nam sav imetak i robu koju smo imali sa sobom.’ ‘A zašto si krenuo tim putem kada si vrlo dobro znao da je nesiguran i opasan? Zašto nisi krenuo putem za koji si znao da je miran i siguran?!’, upita ga vlasnik imetka, a on mu, baš kao i onaj prethodni, odgovori kako je Allah tako odredio i da je tako bilo propisano, nakon čega se vlasnik rasrdi kao i prvi put.
Potom mu je došao uposlenik koji je bio zadužen da odgaja i pazi njegovu djecu, pa reče: ‘Rekao sam djeci da uđu u jedan bunar kako bi naučila plivati, međutim, nakon što su u njega ušla, sva su se utopila.’ ‘A zašto si tako postupio kada si znao da ne znaju plivati?! Znao si da je voda u tom bunaru duboka i pored toga dopustio si im da sami, bez tvoje pomoći i tvoga nadzora, uđu u njega?!’, izbezumljeno povika čovjek. ‘Ali tako je bilo propisano da se desi’, mirno odgovori odgajatelj. Ovaj put gazda se rasrdio mnogo više nego u prethodna dva slučaja, tako da je od srdžbe skoro umro. Kako smo vidjeli, svaki put kada mu je neko od njegovih nemarnih uposlenika nastalu štetu pokušao opravdati kaderom, tvrdeći da je tako Allah odredio, njegova je srdžba samo rasla i rasla.
Nakon ovih događaja, posjetio ga je onaj prijatelj kojeg smo spomenuli na početku kazivanja, pa mu reče: ‘Zaista se čudno ponašaš, prijatelju moj. Zbog čega si se tako žestoko rasrdio na svoje uposlenike zbog nastale štete i zašto od njih nisi prihvatio njihova opravdanja kada su ti rekli da je Allah htio da se nastala šteta dogodi? Ti ne samo da nisi prihvatio njihova opravdanja, već su oni u tvojim očima nakon tih opravdanja postali još veći krivci nego što su bili prije toga. Međutim, na isti si način i ti postupao prema svome Gospodaru, jer si kaderom nastojao opravdati sva svoja sramotna i neprimjerena djela. Zar nije tako? Ako ti u kaderu imaš opravdanja za sva ružna djela koja si učinio, pa onda ga imaju i oni, a ako njihova opravdanja smatraš izrugivanjem i podsmijehom, pa zbog čega se onda na identičan način ponašaš prema svome Gospodaru?’
Ovaj put džebrija se konačno trgnuo i probudio iz stanja u kojem je do tada bio, te shvati veličinu svoje dosadašnje zablude i reče: ‘Hvala Allahu koji me izbavio iz stanja u kojem sam bio! Hvala Mu što mi je kroz nevolje koje su me zadesile pomogao da progledam i shvatim koliko sam silno griješio! Siguran sam da je blagodat Upute na kojoj sam sada daleko veća od svih nevolja koje su me zadesile, jer su mi one pomogle da krenem Pravim putem! A Uzvišeni Allah kaže:
…Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate (El-Bekara, 216).’”[5]
Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
_________________________________
[1] Dr. Omer Eškar, El-Kadau vel-kader, str. 60.
[2] Tj. naučnom kružoku. (op. prev.)
[3] Vidjeti: Lalikai, Šerhu usuli itikad, 4/739, i Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, str. 250–251.
[4] Vidjeti: Ibn Ebu Izz el-Hanefi, Šerhul-akidetit-Tahavijja, fusnota na stranici 251. Također vidjeti: Muhammed Emin Šenkiti, Def‘u ihamil-idtirab an ajatil-kitab, str. 286–287.
[5] Vidjeti: Ibn Sa‘di, Ed-Durretul-behijjetu šerhul-akidetit-taijja, str. 63–65, Ibn Kajjim, Tarikul-hidžretejn, str. 157–163.