Zulkarnejn je bio znamenita historijska ličnost, u današnjem smislu moglo bi se reći i politička ličnost, koja je u svoje vrijeme, osvojivši čitav svijet, proputovala od krajnje tačke zapada do krajnje tačke istoka. Uz to, bio je vjernik i pravedan, pa je za svoja postignuća i rekao: “Ovo je blagodat Gospodara moga!”, reče on. “A kada se prijetnja Gospodara moga ispuni, On će ga sa zemljom sravniti, a prijetnja Gospodara moga sigurno će se ispuniti.” (El-Kehf, 98)
Milost je bila parola u svemu što je radio: graditeljstvu, ratnim osvajanjima i obrazovanju.
Stanovnici pećine bili su mladići koji su napustili zajednicu kako bi sačuvali svoju vjeru. Napravili su promjenu u životu: odrekli su se raskoši, uživanja i razmaženost u kraljevskoj palati i zadovoljili se boravkom u pećini u kojoj je Allah na njih prosuo Svoju milost i podario im ono što je za njih bolje.
Hidr i Musa bili su vjerovjesnici kojima je bilo dato znanje i s kojima je Allah razgovarao, svaki od njih dvojice učio je od drugoga. Kada je Musa rekao da je najznaniji stanovnik Zemlje, Allah mu je uputio kritku i obavijestio ga o Hidru rekavši mu da je on znaniji od njega. Kada se Musa susreo s Hidrom, svaki put kada bi Hidr nešto uradio, Musa ga je o tome zapitkivao, a Hidr ga je podsjećao na sabur i za sve što bi uradio, govorio je: “Sve to nisam uradio po svom rasuđivanju.” (El-Kehf, 82)
Na taj način Musau je dao lekciju o skromnosti, učenju, putovanju i blagonaklonosti.
Vlasnik dvije bašče bio je bogat, ali je zaboravio na svoga Stvoritelja i zanijekao susret s Njim misleći da, kao bogat, nema potrebe ni za čim. Ali, tada je izgubio sav urod i plodove: “I propadoše plodovi njegovi i on poče kršiti ruke svoje žaleći za onim što je na njega utrošio – a loza se bijaše povaljala po podupiračima svojim – i govoraše: ‘Kamo sreće da Gospodaru svome nikoga nisam smatrao ravnim!’” (El-Kehf, 42)
Izvadite me iz očevog ogrtača!
Pričao mi je o svojoj čvrstoj odluci da se prebaci iz srednje škole koju je pohađao u drugu koja je bila daleko od njegove kuće, a kada sam ga upitao za razlog, ljutito je odgovorio da se profesori i uposlenici te škole prema njemu drugačije ponašaju jer je “nečiji sin” i ne pomažu mu da izgrađuje svoju ličnost kako to on ustvari želi. Želi da pređe u drugu školu gdje ga niko ne zna, gdje ga očevo ime neće vezati kao okov i u stopu pratiti.
Kada se malo izdigneš u društvu, primijetiš poglede koji ti govore: “Njemu ćemo posvetiti posebnu pažnju kako bi njegov otac bio zadovoljan”, ali ukoliko ne budeš uspješan, onda iza leđa čuješ kako svi ponavljaju:
“Vatra iza sebe ostavlja samo pepeo.”
Ja sam u oba slučaja povrijeđen i skrhan.
Ako se u razredu nasmijem svom prijatelju, učitelj me kritizira: “Tako se ponašaš, a ti si sin tog i tog! Sram te bilo!”
Ljudi oko mene oblače mi odjeću koja nije po mojoj mjeri.
Ja sam samostalno biće, posebna ličnost, osoba koja ima svoja razmišljanja, neistrošeno tijelo, nedovoljno iskustvo koje ima potrebu za više prakse i da samo otkriva šta je pogrešno, a šta ispravno.
Imam potrebu da povičem na ljude oko sebe: “Izvadite me iz očevog kaputa!”
Osjećam da sam najpotpuniji kada se ponašam onako spontano, bez osvrtanja desno i lijevo, bez dugih analiza i studija kakav će biti kontraefekat svega što uradim.
Ako pogriješim, želim da budem kažnjen zbog te greške jer sam pogriješio, a ne da mi, zbog moga oca, budu izrečeni samo ukor i kritika.
A kada nešto dobro uradim, želim da za to dobijem nagradu jer sam dobro uradio. Ne želim da se to dobro pripisuje mom ocu ili mojoj porodici.
Ne želim da poričem dobru zemlju na kojoj sam odrastao, niti da negiram ljepotu srca koja su vodila brigu o meni u djetinjstvu. Napunio sam osamnaest godina i smatram da sam spreman da sâm snosim odgovornost za sebe.
Nekad mi se neko obraća na takav način da misli da to samo on tako radi, a ja znam da mi se moj amidžić, moj učitelj u školi, tečić, otac mog prijatelja, imam džamije, policajac koji me je zaustavio kada sam napravio prekršaj i mnogi drugi kojih se i ne sjećam – obraćaju na isti način.
Na ovakav se način odnose prema meni isto kao da ja ne zaslužujem da se prema meni ponaša kao prema samostalnom i jedinstvenom biću koje ima svoja građanska prava i dužnosti i materijalne obaveze, koje ima obaveze prema Allahu, kao prema ličnosti koja se razlikuje od drugih, pa čak i od svojih roditelja.
Ako se povedem za prohtjevima, ili namjerno pogriješim u nečemu, ili napravim neki prekršaj, to je moja lična odluka i nadam se da me drugi, svojim stalnim spominjanjem i podsjećanjem na mog oca i porijeklo, neće natjerati i izrevoltirati da to ponovo uradim.
_______________________________
Iz knjige: Stazama egoizma
Autor: dr. Selman el-Avda
Preveo: Muhamed Ikanović