Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
Pomoću ovog kur’anskog pravila musliman se može odgojiti i postići veliku razinu u pogledu obožavanja Uzvišenog Allaha da bespogovorno prihvata sve Božije naredbe. A kad je riječ o pokoravanju Poslaniku islama, sallallahu alejhi ve sellem, svi mu se ljudi moraju beuzvjetno pokoravati, u riječima i djelima, i moraju slijediti njegov primjer. Allah, džellešanuhu, rekao je: “Vi u Allahovu Poslaniku imate divan uzor…” (el-Ahzāb, 21)
Islamski su se učenjaci ovim kur’anskim pravilom rukovodili glede svih vjerskih pitanja. Oni koji su pisali o vjerovanju njime su se rukovodili govoreći o tome da je obveznik dužan prihvatiti šerijatske tekstove i onda kad ih ne razumije i onda kad ih teško razumijeva. Na njega su se pozivali i islamski pravnici među ashabima i kasnijim generacijama, bez obzira na to radilo se o nečem što je šerijat naredio ili o nečem što je zabranio. Naprimjer, jedan je tabiin vidio nekog čovjeka kako je obukao ihrame, a nije skinuo odjeću sa sebe, te ga je ukorio. Onaj je čovjek rekao: “Dokaži mi makar jednim ajetom da moram skinuti odjeću kad obučem ihrame!” Na to je ovaj tabiin proučio Božije riječi: “…ono što vam dadne Poslanik, to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite…” (el-Hašr, 7)
Razmislimo li o postupcima ashabā, radijallahu anhum, shvatit ćemo da oni nemaju premca kad je riječ o prihvatanju vjerskih naredbi i sustezanju od vjerskih zabrana. Odani dragom Allahu, uvijek su bili spremni prihvatiti ono što se od njih zahtijevalo. Oni nisu postavljali izvještačena pitanja: “Je li ovo djelo od kojeg islam odvraća zabranjeno ili pokuđeno činiti?”; “Je li ovo djelo koje islam naređuje obavezno ili tek poželjno činiti?” Ne istražujući to, odano su postupali u skladu s onim što iziskuje stanoviti šerijatski tekst, pa su zato ostavili veliki trag na kasnije generacije. Međutim, kasnije su se pojavile gerenacije koje su šerijatske tekstove uzimale s rezervom i koje su postavljale navedena pitanja, te je njihova veza s vjerom bila izuzetno slaba. Budući da se nisu bespogovorno povinovale vjeri, ono malo njihova ibadeta nije davalo skoro nikakve rezultate.
Ovako kažem, a ne negiram da se šerijatske zapovijedi dijele na one koje se moraju izvršiti (vadžib) i na one koje je poželjno izvršiti (mustehab), odnosno ne negiram da se šerijatske zabrane dijele na one od kojih se obveznik bezuvjetno mora sustegnuti (haram) i na one koje je pokuđeno činiti (mekruh). Dapače, čovjek treba poznavati te detalje kako bi, ako učini nešto što je oprečno šerijatu, znao koje ga sankcije čekaju i kako da postupi. Međutim, većina onih što analizira podjelu šerijatskih propisa, nažalost, ne analizira to radi stjecanja znanja, niti radi utvrđivanja pravnih pitanja, nego pomoću toga želi izbjeći primjenu šerijatskih tekstova. Oni se trebaju podsjetiti na Božije riječi: “…ono što vam dadne Poslanik, to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite…” (el-Hašr, 7)