Autor: dr. Selman el-Avda
Preveo: Muhamed Ikanović
Kada je moj poznanik pričao o svom starom prijatelju, Allah mu se smilovao, navodeći neke njegove lijepe osobine, nisam osjetio ljubomoru jer sam znao da je život prostran za sve dobre ljude i da postoji potreba da takvih bude još više.
Kada druge ljude činiš radosnim i sretnim, ti od toga imaš veću korist. Stoga, navikavaj svoje srce na takvo ponašanje i na umjerene pohvale dobrih i uspješnih ljudi koje poznaješ, dovi za njih i blagosiljaj ih, a ukoliko se prvi put susrećeš s njima i nisu ti poznati, tada nastoj da barem izraziš svoju radost zbog njihovog prisustva i uspjeha, upućujući za njih dovu: “Mašallah! To je Allahova dobrota koju On daje kome hoće! Da Allah primi od njih i blagoslovi njihov trud!”
Ne smatraj njihov uspjeh preprekom tvom uspjehu. Ne, njihov uspjeh posmatraj kao pratioca, pomoćnika i zaštitnika tvog uspjeha. Niko ne može uzeti tuđu nafaku, a prilika ima dovoljno za sve Ademove potomke i neću pretjerati ako kažem da u životu imaju toliko prilika koliko i udisaja, samo ako to oni žele.
Ništa ne daje vitalnost samom životu i živima kao što daje natjecanje u dobru i požurivanje ka njemu, na što nas podstiče i Kur’an: “…i neka se za to natječu oni koji hoće da se natječu!” (El-Mutaffifin, 26)
Prije samog natjecanja u dobru i činjenja djela putem kojih javnost donosi sud o pojedincu ili zajednici, potrebno je očistiti unutrašnjost, ojačati vezu s Allahom, očistiti nijet, voditi samoobračun, imati lijepo mišljenje o ljudima i činiti ostala djela srca koja vrlo mali broj pokušava da sačuva u tajnosti iako su ona tajna uspjeha.
Od Bekra b. Abdullaha el-Muzenijja prenosi se da je rekao: “Ebu Bekr, radijallahu anhu, nije bio bolji od drugih zbog mnoštva namaza ili posta, nego zbog onoga što je nosio u svom srcu.” (Nevadiru Tirmizi)
Djela srca su osnova i temelj svih ostalih djela i u tome ljudi treba da se natječu, ali, kako su to skrivena i istančana djela, malo je onih koji im posvećuju pažnju, a mnogo je onih koji ih zanemaruju.
Voljeni i hvaljeni prijatelj davno se vratio svome Gospodaru i neki njegovi bliski poznanici već su zaboravili i njega i njegova djela, a za one koji ga nisu poznavali – nikada nije ni postojao.
Ovdje je lijepo i umjesno spomenuti da je Ibn Malik u svojoj Elfiji napisao:
Zaslužuje da se poštuje bez ljutnje
Zbog toga što je veća od Elfije Ibn Mu‘tija
Koja u sebi ima hiljadu stihova…
Ovdje je zastao i nije znao kako da završi stihove. Kada je zaspao, usnio je Ibn Mu‘tija koji mu se osmjehnuo i rekao nastavak stiha:
Živi može da pobijedi hiljadu mrtvih.
Mrtvi ne mogu odgovarati na suprotna mišljenja, ne mogu braniti svoje stavove, niti odgovarati svojim protivnicima… Ili mi samo tako mislimo?
Ili, možda njihova šutnja govori više od riječi živih? Bilježi se da je marokanski ministar rekao:
Jutrom sam prošao pored kabura Ibn Mubareka
Pa mi je dao nijemi dugi ders
Zadovoljio sam se znanjem koje posjedujem
I sijedom kosom na glavi
Ali vidim da podsjećanje pomogne nemarnom
Ako dolazi od pravog čovjeka.
A kada se moj sagovornik “preselio na drugu obalu” i počeo da indirektno govori o nedostacima drugih: “…svi ljudi griješe, samo su poslanici zaštićeni od grešaka…”, “…nema čovjeka bez mahane ili nedostatka…”, nerazumljivo izgovarajući još sličnih rečenica, tada sam pogledao u svoje srce i osjetio zadovoljstvo.
Osjetio sam želju da saznam o čemu se radi… Kada bih znao šta želi reći pa da ga ne moram pitati šta tačno želi da kaže. Koji je to nedostatak njegovog šejha na koji želi ukazati i sugerirati.
Moja nutrina govorila mi je da je nedostatak o kojem govori isti nedostatak s kojim se i sam borim, i zbog toga osjetih zadovoljstvo. Nije to samo slučaj sa mnom i ne osjećam se samo ja tako. Sada me savjest više neće toliko pritiskati i gristi. Shvatio sam da se i drugi bore sa svojim nedostacima i mahanama i da nisam izuzetak u tome.
Utjecao sam se Allahu od šejtana, a onda sam Ga zamolio da se smiluje umrlom, zatražio sam oprosta za njega i za ostale muslimane i muslimanke, i tada sam osjetio promjenu – u meni se javio osjećaj (samo)kritike i preispitivanja.
U tom trenutku shvatio sam da pojedini žele svoje pogreške objasniti i opravdati činjenicom da je u prirodi čovjeka da griješi, pa je samim tim i upućivanje kritike ili savjeta drugome isto tako pogrešno, stoga takvo postupanje treba odagnati od sebe povodeći se za riječima Uzvišenog koji je naredio: “One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine!” (El-Ankebut, 69)
Pored ove spoznaje, osjetio sam i da je razlog (samo)kritike ležerno prihvatanje razotkrivanja mahana i nedostataka muslimana koji zaslužuje poštovanje i posebno mjesto, s ciljem da se samo poistovjetimo s njim.
Sve to probudilo je u meni pitanje: Zašto se radujemo kada neko hvali uvažene osobe i spominje njihova dobra djela, a ne žalostimo se kada se spominju njihovi nedostaci i mahane?
Da, ti si, dušo moja, u boljem stanju od onih koji se raduju propasti drugoga, jer im se pružila prilika da ih osude i naprave publicitet od toga, umanjujući tako njihovu vrijednost. Takvo postupanje veliki je propust, pogreška i nedostatak.
Ti si, dušo moja, bolja od onoga ko se žalosti i osjeća tegobu zbog tuđeg uspjeha želeći mu propast, prepreke i neuspjeh, kako bi uživao u gledanju njegovog poraza, kao da nije nikada čuo Allahov govor: “…ili bi ljudima na onome što im je Allah iz obilja Svoga darovao zavidjeli.” (En-Nisa, 54)
Ovakvo stanje nastaje kao posljedica činjenja određenih grešaka i ustrajavanja u njihovom činjenju, a sve to vodi ka tome da se takve greške, bez obzira kakve i kolike bile, poslije olahko prihvataju i postaju nešto uobičajeno, tako da onome ko ih čini ne smeta da i drugi čine iste negativnosti.
_______________________________
Iz knjige: Stazama egoizma