Determinizam i indeterminizam[1]
Ovo pitanje mnogo je zastupljeno u filozofskim i apologetskim djelima. Kao rezultat istraživanja, obično se daju dva odgovora: (1) čovjek je u potpunosti determiniran, tj. prinuđen je da radi ono što mu je sudbinski određeno, (2) čovjek posjeduje slobodnu volju i nije determiniran.
Međutim, istina je da je kategorički potvrdan ili odričan odgovor na ovo pitanje pogrešan, a da bi se došlo do ispravnog odgovora, potrebno je i samo pitanje detaljnije pojasniti.
Dakle, pogrešno je tvrditi da je čovjek apsolutno determiniran, jer kako da čovjek odgovara za svoja (ne)djela ako nema slobode izbora? Također, kako tvrditi da je čovjek determiniran kada svakodnevno svjedočimo da ljudi imaju slobodnu volju i vidimo ih kako svojim vlastitim izborom čine ili ne čine određena djela? Isto tako, šta uraditi sa šerijatskim tekstovima koji potvrđuju da čovjek ima volju i pravo izbora?
S druge strane, one koji tvrde da čovjek ima apsolutnu slobodu volje i da ni u kojem pogledu nije determiniran, pitamo kako bi takvo nešto moglo biti istina kada su oni rođeni bez svoje volje, razbolijevaju se bez svoje volje i umiru bez svoje volje? Pored navedenih, postoji još mnogo sličnih primjera koji opovrgavaju spomenuti stav.
Ukoliko bi neko prigovorio i kazao kako čovjek posjeduje apsolutnu slobodnu volju u domenu onoga što čini svojim htijenjem i vlastitim odabirom, reći ćemo da čak ni u tom domenu čovjek nije apsolutno slobodan niti je uvijek sposoban učiniti ono što je naumio. Naprimjer, ponekad želi uraditi nešto za što je uistinu i sposoban, te donese čvrstu odluku da svoj naum sprovede u djelo i pristupi realizaciji zacrtanog, međutim, i pored toga, nekad uspije u svom naumu, a nekad ne, jer ga u tome spriječe određene poteškoće i problemi. Dakle, čovjek ne može uvijek u praksu sprovesti čak ni ono što je, u suštini, sposoban učiniti.
Iz onoga što smo kazali jasno je da su oba spomenuta odgovara pogrešna, jer kada bi čovjek bio determiniran u potpunosti, to bi značilo da je lišen bilo kakvog vida slobodne volje i sposobnosti da nešto samostalno učini, a kada bi posjedovao neograničenu slobodu volje, tada bi svako bio u stanju da uvijek učini ono što je naumio. Skupina koja zagovara prvi stav bliska je mišljenju džebrija, tj. determinista koji kažu da je čovjek prisiljen da čini sve vrste djela, poričući da on ima ikakav vid slobodne volje.
Što se tiče skupine koja zastupa drugi stav, ona je vrlo bliska ekstremnim kaderijama, tj. indeterministima, koji tvrde da se sve odvija spontano i bez ikakvog reda, te da je čovjek kreator vlastitih djela i da on apsolutno sam o svemu odlučuje i da apsolutno sam svojom voljom djeluje i čini šta hoće.[2]
Ako nijedan stav koji zastupaju prethodne skupine nije prihvatljiv, kako onda ispravno odgovoriti na spomenuto pitanje? Naime, istina je srednji put između ova dva ekstremna stava i pravi put između ove dvije zablude, a odgovor bi, uz Allahovu pomoć, bio sljedeći:
Čovjek je, gledano s jedne strane, djelimično slobodan u donošenju svojih odluka, dok je, s druge strane, također djelimično determiniran. Slobodan je jer posjeduje volju kojom odlučuje šta će učiniti, kao i sposobnost da ono što je naumio sprovede u djelo, a na to ukazuju sljedeći ajeti:
Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje… (El-Kehf, 29)
I uputili smo ga (čovjeka) na dva puta (put dobra i zla). (El-Beled, 10)
…vi njivama vašim prilazite kako hoćete… (El-Bekara, 223)
I nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga… (Alu Imran, 133).
Također, na činjenicu da čovjek ima volju kojom odlučuje ukazuju i mnogi vjerodostojni hadisi. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Pridaj pažnju onome što će ti koristiti, od Allaha traži pomoć i ne malaksaj…”[3]
“Klanjajte (dva rekata nafile) prije (farza) akšama…” To je ponovio dva puta, a treći put rekao je: “Onaj ko želi…”[4] Pored spomenutih, postoji još mnogo hadisa na ovu temu.
S druge strane, čovjek je djelimično determiniran, jer sva djela koja učini kaderom su već određena i nijedno njegovo djelo ne izlazi iz okvira onoga što mu je Allah već odredio. Dakle, bilo šta da čovjek odluči i bilo šta da odabere, to ne izlazi iz okvira Allahove volje i Njegove moći, jer je Uzvišeni Allah kazao:
On vas pokreće (i s vama upravlja) pa po moru i kopnu putujete… (Junus, 22)
Gospodar tvoj stvara šta hoće, i On odabire. Oni nemaju pravo birati. Hvaljen neka je Allah i vrlo visoko iznad onih koje s Njim izjednačuju! (El-Kasas, 68).
Također, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “Uzvišeni Allah zapisao je (i odredio) sudbinu stvorenja pedeset hiljada godina prije nego što će stvoriti nebesa i Zemlju, a Njegov Arš bio je na vodi.”[5] Pored ovog, postoji još dosta hadisa koji govore o ovome.
Zbog toga, Uzvišeni Allah u jednom ajetu spominje obje situacije, tj. da je čovjek s jedne tačke gledišta slobodan, dok je s druge tačke gledišta determiniran:
Kur’an je samo pouka svjetovima, onome od vas koji hoće da je na Pravome putu, a vi ne možete htjeti ništa osim ono što hoće Allah, Gospodar svjetova! (Et-Tekvir, 27–29).
Dakle, Uzvišeni Allah u ovom je ajetu potvrdio da čovjek ima volju i htijenje, ali je i pojasnio da čovjekova volja mora biti shodno onome što je On odlučio i odredio, i da čovjek svoj naum u djelo sprovodi samo Njegovom voljom.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, također je potvrdio da je čovjek djelimično determiniran, rekavši: “Ne postoji niko među vama a da njegovo mjesto u Džennetu ili Džehennemu nije već poznato.” Ljudi ga upitaše: “Pa zbog čega onda radimo? Zar se nećemo (ravnodušno) prepustiti (onome što je već određeno)?”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: “Radite, jer svakome je olakšano ono zbog čega je stvoren.”[6]
Ovo je, dakle, dokaz koji potvrđuje stav koji smo prethodno spomenuli, a koji smatramo ispravnim, jer riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Radite…”, jasno ukazuju na to da čovjek posjeduje slobodnu volju i da ima pravo na izbor, međutim, čovjekova volja i njegov odabir ne izlaze iz okvira onoga što želi Uzvišeni Allah, kako se razaznaje iz Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “…jer svakom je olakšano ono zbog čega je stvoren”.
Nakon analiziranja ovog pitanja, zaključujemo da na gorespomenuti stav u konačnici ukazuju i šerijatski i logički argumenti.[7]
Nadamo se da je prethodno pojašnjenje kao odgovor na pitanje spomenuto u naslovu sasvim zadovoljavajuće, jer se ovakvim odgovorom usklađuju svi šerijatski tekstovi koji govore o ovom pitanju. Također, pitanje da li je čovjek apsolutno determiniran ili je u potpunosti slobodan bilo bi bolje preformulirati u sljedeći oblik: Da li čovjek posjeduje slobodnu volju i sposobnost da čini djela ili ne? Odgovor na ovo pitanje glasio bi:
Čovjek posjeduje slobodnu volju, posredstvom koje odlučuje šta će i kako raditi, kao što posjeduje i sposobnost kojom određeno djelo izvršava, međutim, ni njegova volja ni njegova sposobnost ne izlaze iz okvira Allahove apsolutne volje, kojom On sve kontrolira, nego čovjek isključivo Allahovom voljom i Njegovim dopuštenjem određene zamisli pretače u djela. Ovakvim odgovorom mogu se otkloniti ranije spomenute sumnje i nedoumice, pa ga i treba navoditi kao odgovor na postavljeno pitanje.
Nakon svega izloženog, postat će nam jasno koliko griješe neki autori koji pišu na temu kadera kada svoja istraživanja započinju sa pitanjem: “Da li je čovjek apsolutno determiniran ili je u potpunosti slobodan”, da bi nakon toga nadugo i naširoko iznosili stavove i argumentaciju u vezi s ovim pitanjem. Međutim, njihova priča uglavnom se završava bez konkretnih rezultata i ispravnog odgovora. Ovakvi toliko forsiraju ovo pitanje baš kao da poglavlje o vjerovanju u kader uopće i nije moguće razumjeti bez odgovora na njega.[8]
Kad su već odlučili da pišu o kaderu, bilo bi im bolje da su tu temu započeli sa pojašnjenjem toga šta vjerovanje u kader u suštini podrazumijeva, i to kroz oslanjanje na tekstove Kur’ana i sunneta, a ne na ljudski razum, koji je krnjav i ograničen. Također, bilo je prioritetnije da su ljudima pojasnili četiri temeljne komponente na kojima se zasniva vjerovanje u kader i ukazali im na to da Uzvišeni Allah naređuje šta hoće i zabranjuje šta hoće, te da je čovjek dužan bespogovorno vjerovati u Allahovo određenje i Njegov šerijat, priznavati sve kategoričke šerijatske tekstove i pokoravati se svim naredbama koje oni sadrže, pa ako bude činio dobra djela, neka se samo Allahu na tome zahvali, a ako bude činio loša djela, neka od Allaha traži oprosta.
Pored navedenog, trebali su ljudima pojasniti i to da je svaki čovjek dužan truditi se da postigne ovosvjetske koristi i da na putu do ostvarenja zacrtanih ciljeva treba poduzeti sve adekvatne i šerijatom dozvoljene korake koji će mu olakšati put do cilja, pa ako zacrtani cilj ostvari, Allahu će se zahvaliti na tome, a ako ne postigne ono što je želio, tješit će se činjenicom da je kaderom tako bilo propisano.
Ovakvim pristupom i shvatanjem teme kadera i pitanja vezanih za njega čovjek će se sačuvati svih sumnji i nedoumica, te će izbjeći upuštanje u bespotrebne i potpuno beskorisne rasprave.
Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
_________________________________
[1] Odnosno, da li je čovjek na dunjaluku prinuđen i sudbinski predodređen da radi određena djela (determinizam) ili ima apsolutnu slobodu da neka djela izvršava, a neka ne (indeterminizam). (op. prev.)
[2] O ovim zabludjelim grupacijama bit će više riječi u trećem poglavlju (str. x) ove knjige.
[3] Muslim, Sahih, 8/56, br. 2664.
[4] Buhari, Sahih, 3/49.
[5] Muslim, Sahih, 8/51, br. 2653.
[6] Buhari, Sahih, 7/212, i Muslim, Sahih, 8/47, br. 2647.
[7] O ovome smo već govorili u četvrtoj temi prvog i u prvoj i drugoj temi drugog poglavlja ove knjige. Također vidjeti: šejh Muhammed el-Emin eš-Šenkiti, Def‘u ihamil-idtirab an ajatil-kitab, str. 286-287, i Fetava el-ledžnetid-daime, 3/377-380.
[8] Ovakav pristup ovoj temi imali su, recimo, šejh Muhammed Šaravi, El-Kadau vel-kader, str. 9–12, Abdulhalim Kanbis i Halid Akk, Mes’eletul-kadai vel-kader, 115–150, Muhammed Mahmud Adždžadž, Ma huvel-kadau vel-kader, kao i profesor Hišam el-Himsi, El-Kadau vel-kaderu hakkun ve adl, str. 117–126.