Piše: Abdullah Nasup
Dočekujemo i ovu hidžretsku godinu dok naš islamski ummet pati od brojnih nedaća i kušnji. Ne mislim samo na ratove koji se vode u različitim muslimanskim zemljama, niti na potlačenost muslimana u nekim državama. Neke od naših boljki također su i raširenost neznanja – najviše kada je vjera u pitanju, siromaštvo, odsustvo međumuslimanske solidarnosti, međusobnog uvažavanja i jedinstva.
Hidžretski kalendar vezan je za jedan vrlo ozbiljan događaj u historiji kako islama tako i cjelokupnog čovječanstva, a to je hidžra Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iz Meke u Medinu.
Kako je došlo do ustanovljenja hidžretskog kalendara
Prije nego što objasnim ovo pitanje ustanovljenja hidžretskog kalendara, neophodno je da se osvrnemo na stanje predislamskih Arapa u pogledu računanja vremena i korištenja kalendara. U predislamskom periodu Arapi nisu imali izgrađenu civilizaciju i vrlo malo su se koristili pismom, ali su bili posvećeni očuvanju svoga jezika, naročito kroz poeziju, i vodili su računa o svojim rodoslovljima i historiji. Sve to, naravno, oni su pamtili i prenosili usmenim putem. Iz tog razloga nisu ni imali potrebu za korištenjem preciznih datuma i računanjem vremena po kalendarskim godinama. Međutim, iako nisu imali kalendar za precizno računanje godina, ipak su računali godine na određeni način. Pošto su, kako rekoh, veoma cijenili svoju historiju, kada god bi se desio veliki događaj naznačili bi ga i nazvali godinom tog i tog događaja, a onda bi manje važne događaje mjerili prema vremenu koje je proteklo prije ili poslije tog događaja.
Tako, kad čitamo djela klasičnih arapskih historičara, često ćemo naći da kažu kako se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rodio u Godini slona. Nazvana je Godinom slona jer se u njoj desio veličanstven historijski događaj: Ebreha, vladar Jemena, napao je Meku sa vojskom u kojoj se nalazio jedan ogromni slon, pa je Allah, dželle šanuhu, poslao ptice koje su nosile kamenje, bacile ga na tu vojsku i vojska je uništena. Taj veličanstveni događaj, naravno, ostao je urezan u sjećanje Arapa, pa su tu godinu prozvali Godinom slona.
Drugi veliki događaj po kojem su računali vrijeme jest godina Ismailovog, alejhis-selam, nastanjenja Meke. Kurejšije su posebno računali vrijeme i po izgradnji Kabe, dok su Jemenci računali po abesinskom osvajanju Jemena. Arapi su, također, računali vrijeme i po značajnim ratovima koji su se odigrali među njima, poput rata Dahis i rata Besus itd.
Ipak, valja znati da je i tada kod Arapa godina imala dvanaest mjeseci, na što ukazuju i riječi Uzvišenog Allaha: “Broj mjeseci u Allaha je dvanaest, prema Allahovoj Knjizi, od dana kada je stvorio nebesa i Zemlju, a četiri su sveta”, a isto tako imali su i nazive za dane u sedmici.
Početak hidžretskog kalendara vezan je za vrijeme vladavine halife Omera b. Hattaba, radijallahu anhu. U tom periodu islamska se država proširila i javila se potreba za korespondencijom između Omera, radijallahu anhu, kao halife i njegovih namjesnika i zapovjednika, pa se često nije moglo odrediti otkad datira neko pismo.
Omer, radijallahu anhu, iznio je ovaj problem pred ashabe i zatražio da predlože događaj od kojeg će islamski ummet početi računati godine. Jedni su predložili rođenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, drugi početak njegovog poslanstva, treći su predložili hidžru Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iz Meke u Medinu. Omer, radijallahu anhu, odabrao je treći prijedlog, jer je hidžra označila početak novog doba – muslimani su po prvi put imali svoju državu. To je bilo preseljenje iz zemlje nevjernika u zemlju vjernika.
Također, iako je Poslanik, sallalahu alejhi ve sellem, u Medinu ušao 12. rebiul-evvela, prema prijedlogu nekih ashaba, Omer, radijallahu anhu, odabrao je da mjesec muharrem bude prvi mjesec hidžretske godine, i to iz razloga što dolazi nakon mjeseca zul-hidže u kojem se obavlja hadž, a i sveti je mjesec. Tako musliman svoju godinu kruniše mjesecom u kojem se obavlja jedan od najveličanstvenijih ibadeta – hadž, a započinje je svetim mjesecom – muharremom.
Pripremanje Medine za mjesto hidžre
Stanovnici Medine u vremenu hidžre većinom su bili muslimani. Znamo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, predočavao islam svim plemenima koja su dolazila u Meku. Tako se jedanaeste godine svoga poslanstva sastao i sa nekoliko stanovnika Medine. Oni su primili islam, vratili se u Medinu i nastavili pozivati u islam svoju rodbinu i prijatelje. Sljedeće godine (dakle, dvanaeste godine po poslanstvu) poslali su u Meku dvanaest ljudi koji su položili zakletvu na vjernost, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao je sa njima Musaba b. Umejra, radijallahu anhu, da ih podučava vjeri i poziva druge stanovike Medine u islam. U Medini, tada zvanoj Jesrib, stanje je bilo drugačije nego u Meki. Stanovnici Medine bili su podijeljeni u dva plemena – Evs i Hazredž, a među njima su živjeli i židovi, koji su stalno potpirivali ratove između ova dva plemena, što ih je iscrpljivalo finansijski i smanjivalo njihovu brojnost. Evs i Hazredž željeli su da nad sobom postave vladara oko kojeg će se ujediniti, pa su u islamu vidjeli veliku šansu da to ostvare, tako da se islam vrlo brzo širio u oba ova plemena. Već nakon godinu dana Musabovog, radijallahu anhu, djelovanja, većina stanovnika Medine primila je islam. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je ashabima: “Pokazano mi je mjesto vaše hidžre. To je mjesto sa mnogo palmovika između dva kamenita brda.”
Mjesto koje je opisao bila je Medina.
Nakon toga muslimani su počeli seliti iz Meke u Medinu – ovaj put, dakle, muslimani su činili hidžru u mjesto u kojem su muslimani većina i samim time slobodni da ispovijedaju vjeru bez ikakve bojazni.
Hidžra Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za svoju hidžru spremio se tek pošto je većina onih muslimana koji su bili u stanju učiniti hidžru, odselila u Medinu – jer bilo je muslimana i muslimanki koje je njihova porodica držala zatočene u njihovim kućama ili drugim privatnim objektima.
Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, hidžra započela je u vrlo dramatičnim momentima, kao što znamo. Mekanski mnogobošci spremali su atentat na njega poslavši iz svakog kurejšijskog ogranka po jednog mladića. Oni su trebali da iznenade Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na spavanju i istovremeno ga udare svojim sabljama, kako bi svi kurejšijski ogranci snosili odgovornost. To su tako isplanirali kako bi spriječili Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, porodicu da se osveti za njegovo ubistvo, jer jedna porodica nije se mogla suprotstaviti čitavom plemenu.
Na put hidžre Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo je sa vjernim drugom Ebu Bekrom, radijallahu anhu. Unajmili su jednog vodiča jer su se htjeli kretati sporednim putevima i nepoznatim terenima. Izašavši iz Meke sa jednog brežuljka, pogledao je svoj rodni grad i kazao: “Tako mi Allaha, ti si najbolje mjesto na Allahovoj zemlji, i ti si mi najdraže mjesto na Allahovoj zemlji. I da iz tebe nisam istjeran, nikada te ne bih napustio!”
Veći dio puta, Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tražile su kurejšijske potjere i pojedinci iz drugih plemena, jer su Kurejšije raspisali veliku nagradu za njegovo hvatanje – 100 deva.
Čim su čuli da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na putu hidžre, stanovnici Medine svakodnevno su izlazili i čekali kad će se pojaviti.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dočekan je u Kubau, selu blizu Medine, gdje je neko vrijeme i ostao, a potom se preselio u Medinu.
Njegov dolazak muslimani su dočekali povicima radosti i oduševljenja.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostao je živjeti kod Ebu Ejjuba, radijallahu anhu, dok nije sagradio svoj mesdžid u Medini i sobe za boravak.
Prvo što je Poslanik učinio u Medini
Po dolasku u Medinu, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odmah je započeo izgradnju mesdžida, to jest džamije, pobratimio je muhadžire i ensarije i sačinio sporazum kojim su regulirane obaveze stanovika Medine, kako muslimana, tako i židova.
Ovo su tri temelja na kojima počiva muslimanska zajednica, a to nam govori da je islamski ummet društvo reda i zakona u kojem su džamije centralna mjesta za okupljanje i rješavanje gorućih problema zajednice. U prošlosti su džamije bile centri znanja i nauke u kojima se nisu učili samo vjerski predmeti, nego i različite svjetovne nauke korisne društvu, poput astronomije, matematike, fizike, medicine, geografije itd. A bratstvo među vjernicima temeljna je pretpostavka prosperiteta i izgradnje islamske civilizacije.
Početak nove hidžretske godine novi je početak za nas u dobru
I mi smo, ako ne svi, a ono većina nas, iskusili hidžru i progonjeni smo upravo zbog svoje vjere. I sigurno da je to bilo jedno teško i tegobno iskustvo. Ali, postoji hidžra koja je vrlo ugodna, koja je pohvalna i koju smo pozvani da činimo u svakom trenutku.
Ta hidžra ogleda se u tome da potražimo kod Allaha utočište od zla na koje nas nagovaraju šejtan i naša duša, sklona griješenju i nemaru spram Njegovih, dželle šanuhu, propisa. To je napuštanje nepokornosti i čvrsto prihvatanje Allahove vjere u našem svakodnevnom životu. U tom smislu su riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Pravi muhadžir je onaj koji ostavi ono što je Allah zabranio!”
Vrijeme brzo prolazi. Mnogo je grijeha, a malo tevbe i pouke. Stoga neka ovaj početak nove hidžretske godine bude i naš novi početak – početak našeg drugačijeg života u kojem ćemo se više truditi u izvršavanju Allahovih zapovijedi, a kloniti se Njegovih zabrana.
U ovom kontekstu zgodno je spomenuti dijalog koji se odigrao između jednog velikog islamskog učenjaka i mudraca Fudajla b. Ijada i nekog nepoznatog čovjeka. Kada su se sreli, Fudajl ga je upitao: “Koliko ti je godina?”, a ovaj čovjek je odgovorio: “Šezdeset.” Na to mu je Fudajl rekao: “Znači, ti si već šezdeset godina na putovanju prema svome Gospodaru.” Čuvši to, čovjek izgovori: “Inna lillahi ve inna ilejhi radžiun! – Allahovi smo i Njemu ćemo se vratiti!”
Tada mu Fudajl reče: “Čovjek koji zna da je Allahov rob i da će se Njemu vratiti, treba biti svjestan i da će pred Njim stajati, biti ispitivan i odgovarati.”
Čovjeka je to uplašilo pa upita: “Gdje je spas?”, a Fudajl b. Ijad odgovori mu: “Lahko je! Počni raditi dobro, a kloni se grijeha i ustraj u tome ovo godina što ti je ostalo od života, pa će ti Allah prekriti (znači, oprostiti) ono što si radio u prošlosti.”
Zaista je propast i nesreća za čovjeka da protraći život u nepokornosti Allahu, da mu godine koje je proveo na ovom svijetu budu dokaz protiv njega, da svaki novi dan za njega znači povećanje nepokornosti Allahu i udaljavanje od Allahove milosti.
Ovaj početak nove hidžretske godine dobra je prilika da preispitamo sami sebe, da sagledamo svoje stanje u pogledu naših dužnosti prema Allahu.
Počnimo od toga koliko obaveza prema Allahu propuštamo, pa nastojmo te propuste ispraviti i obaveza se čvršće držati.
Potom, pogledajmo, koliko Allahovih zabrana kršimo, pa ih neodložno ostavimo.
U svjetlu ovih imanskih uputa dočekajmo ovu našu novu hidžretsku godinu.
Molim Uzvišenog Allaha da upotpuni naš iman ispunivši naša srca iskrenom ljubavlju prema Allahu i Poslaniku, da nam najveći uzor bude Poslanik, da budemo od onih koje će Poslanik napojiti sa svoga Havda na Sudnjem danu, i molim Allaha, dželle šanuhu, da nas obraduje susretom sa voljenim Poslanikom u Dženeti-Firdevsu!