Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
Ovo kur’ansko pravilo uči nas pravilima lijepog ponašanja i pomoću njega vjernik čisti svoje srce. Gramzivost je proždrljivost i škrtost. Ako ovaj kur’anski ajet sagledamo u svjetlu jezičke konstrukcije, zapazit ćemo da sintagma svoje gramzivosti ukazuje na to da je to osobina koja je u većini slučajeva duboko ukorijenjena u čovjeku, a to, opet, ne znači da se on nje ne može osloboditi. Gramzivosti će se lahko osloboditi onaj kome Svemogući Allah to omogući, a pravi su sretnici oni koji se tog nedostatka oslobode u potpunosti. Neko je čuo da Abdurrahman b. Avf, radijallahu anhu, u toku tavafa oko Kabe neprestano ponavlja samo ove riječi: “Dragi Bože, sačuvaj me gramzivosti! Dragi Bože, sačuvaj me gramzivosti!”, pa ga je neko upitao zašto ne uči i ostale dove. Abdurrahman b. Avf odgovorio je: “Ako budem sačuvan gramzivosti, neću krasti, niti ću činiti blud, a niti ću činiti druga zlodjela.” Ovo je ujedno primjer za to da su dobre generacije, pogotovu ashabi, radijallahu anhum, izuzetno precizno i ispravno razumijevali časni Kur’an.
Iako se gramzivost može očitovati u svemu drugom, Svevišnji Allah spomenuo ju je u kontekstu govora o imetku jer je ona najizraženija kad je riječ o imetku, a Allah, opet, najbolje zna.
Navest ćemo i praktičan primjer primjene kur’anskog pravila: “A oni koji budu sačuvani svoje gramzivosti bit će tī koji će uspjeti.”
Nesebično pomaganje i davanje prednosti drugima nad sobom očit je kao pokazatelj da se čovjek sačuvao gramzivosti. Svevišnji Allah rekao je: “…i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili. Oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti” (el-Hašr, 9). Allah je u ovom uzvišenom ajetu pohvalio ensarije, koji su, iako siromašni i potrebiti, zdušno prihvatili muhadžire iz Meke. I ova je Božija pohvala dovoljna ensarijama kao odlika, a Allah je Sveznajući, On je o svemu obaviješten i zna šta čije grudi kriju. Kad je riječ o tome, tri su golema djela ensarije učinili, a koja ukazuju na to da su oni bili sasvim sačuvani gramzivosti: voljeli su muhadžire, doseljenike iz Meke, a u to vrijeme arapskim plemenima nije bilo drago prihvatati strance i s njima dijeliti osnovne životne potrebe; nisu u svojim grudima osjetili baš nikakvu tegobu zato što se davalo muhadžirima, a da je tegoba postojala, oni bi je zacijelo osjetili; svojevoljno su glede imetka i drugih koristi davali prednost muhadžirima nad sobom, mada su i sami bili u velikoj potrebi.
Dakle, davanje prednosti drugima nad sobom oličenje je pobožnosti i odanosti Uzvišenom Allahu. Ibnul-Kajjim el-Dževzijja svrstao je to u jedan stepen duhovnog uzdizanja i u dio puta ka Gospodaru svjetova.
Na osnovi ovog što smo rekli zaključujemo da je davanje prednosti drugima nad sobom stepen vjerovanja koji je sasvim suprotan gramzivosti. Ovu je visoku razinu vjerovanja postigao onaj ko dadne drugim muslimanima ono što njemu treba. A gramziv je onaj ko postigne ili ostvari nešto, pa to samo za sebe zadrži i u pogledu toga škrtari. Škrtost i gramzivost međusobno su povezani: škrtost je posljedica gramzivosti, a gramzivost, opet, potiče čovjeka na škrtost.