Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
Ovo kur’ansko pravilo ostavlja snažan dojam na one koji o njemu razmišljaju i ono je sadržano u nekoliko kur’anskih ajeta, kao što je, naprimjer, ajet: “Zar – kad vas je snašla nevolja koju ste vi njima dvostruko nanijeli – možete reći: ‘Otkud sad ovo!?’ Reci: ‘To je od vas samih!’ Allah, zaista, sve može.” (Ālu Imrān, 165)
Govoreći o značenju Božijih riječi: “Kakva god vas nesreća zadesi, to je zbog grijeha koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti” (eš-Šūrā, 30), šejhul-islam Ibn Tejmijja rekao je da je o ovoj temi mnogo čitao, te je iznio sljedeći mudar zaključak: “U mnogim kur’anskim ajetima Svemogući Allah napominje da ljude uništava i kažnjava samo zbog grijeha.”
Značenje ovog kur’anskog pravila potvrđuje se i u mnogim Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, hadisima, a navest ćemo samo neke.
Imam Muslim zabilježio je preko Ebu Zerra, radijallahu anhu, da je Poslanik islama, sallallahu alejhi ve sellem, kao hadisi-kudsi prenio sljedeće Allahove riječi: “…samo se radi o vašim djelima, koja ću Ja zabilježiti, a zatim ću svakom dati ono što je zaslužio. Pa ko zatekne dobro neka se zahvali Allahu, a ko zatekne zlo neka kori isključivo sebe.”[1]
El-Buhari zabilježio je da je Šeddad b. Evs, radijallahu anhu, prenio sljedeći hadis: “Najbolji istigfar jesu riječi: ‘Allahu, Ti si Gospodar moj, nema istinskog božanstva osim Tebe, Ti si moj Stvoritelj, i ja sam rob Tvoj, ja sam na zavjetu Tebi datom i obećanju Tvom u krajnjim granicama svojim. Tebi se vraćam uz pomoć blagodati Tvoje prema meni, Tebi priznajem grijehe svoje, pa, oprosti mi, jer osim Tebe niko drugi grijehe ne oprašta! Tebi se utječem od zla koje sam učinio!’ Ko ove riječi izgovori ujutro, čvrsto vjerujući u njih, i umre prije noći stanovnik je dženneta, a ko ih izgovori navečer, čvrsto vjerujući u njih, i umre prije svanuća, također je dženetlija.”[2]
El-Buhari i Muslim zabilježili su da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, zatražio od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da ga pouči dovi koju će učiti u namazu. Poslanik islama preporučio mu je i rekao: “Uči ovu dovu: ‘Allahu, doista sam sebi počinio mnogo nasilja, a grijehe opraštaš samo Ti, pa mi oprost Svoj pokloni i smiluj mi se! Zaista, jedino si Ti Onaj Koji oprašta, Milostivi!’”[3] Zastanimo nakratko kod ovog hadisa i razmislimo o njemu. Onaj ko traži jest Ebu Bekr, radijallahu anhu, najodaniji musliman i istinoljubivi, kome je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogim hadisima posvjedočio da će biti stanovnik dženneta, a onaj od koga se traži jest Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sažaljivi i najiskreniji savjetnik. I pored svega toga, Božiji Poslanik traži od Ebu Bekra da, učeći dovu, prizna da je sebi počinio mnogo nepravde i preporučuje mu da traži od Gospodara oprost. Ako je to tako glede Ebu Bekra, radijallahu anhu, u kakvom smo onda položaju mi i svi drugi muslimani?
Činjenica je, dakle, da Svemogući Allah zbog grijehā šalje kaznu pojedincima i zajednicama, pa bi uviđavan čovjek trebao analizirati djela u pogledu kojih griješi i moliti dobrog Allaha da ga uputi u spoznaju vlastitih grešaka. Treba tako postupiti i zato što postoje ljudi koji se naslađuju uzastopno čineći grijehe, a da to ne osjećaju, štaviše, ne zanima ih je li nešto grijeh ili nije, ili pak ne vide ništa loše u poročnosti. Takve ljude Silni Allah neprestano kažnjava, a oni svih tih kazni i nesreća nisu ni svjesni.
Razmatrajući neka značenja kur’anskog ajeta: “Kakva god vas nesreća zadesi, to je zbog grijeha koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti” (eš-Šūrā, 30), Ibnul-Kajjim el-Dževzijja zapisao je i sljedeće: “Treba znati da grijesi nužno štete, i to srazmjerno svojoj veličini; oni štete srcu kao što otrov šteti tijelu. Zar na ovom i budućem svijetu postoje zlo i bolest a da njihov uzrok nisu grijesi i nepokornost Stvoritelju?! Šta je Iblisa izvelo iz džennetskog prostranstva, otjeralo, potrlo i njegovu vanjštinu i nutrinu, učinivši da ima najružniji lik, a još goru nutrinu, te da bude proklet?! Šta je učinilo da Iblis Allahovu, džellešanuhu, blizinu zamijeni udaljenošću, milost prokletstvom, ljepotu ružnoćom, džennet razbuktalom vatrom, vjerovanje nevjerstvom, prijateljstvo sa Svemogućim Allahom najvećim neprijateljstvom i neposlušnošću, slavljenje, veličanje i uzdizanje Allaha nevjerstvom, idolatrijom, laži i razvratom?! Zašto je, umjesto vjerovanja, odabarao put nevjerstva i griješenja, pa je u Allahovu, džellešanuhu, oku postao sasvim beznačajan?! Zbog čega se na njega sručila Božija srdžba?! Zbog čega ga je Allah prezreo i prepustio samom sebi učinivši da bude izgubljen?! Zbog čega se, nakon što je bio pobožnjak i prvak, zadovoljio da bude vođa svakom grešniku i zločincu?! Moj Allahu, Tebi se utječemo od nepokornosti i neposlušnosti! Zbog čega je pripadnike naroda Ad zadesio vjetar koji ih je povaljao po zemlji, pa su izgledali kao šuplja datulina debla, a to bijaše vjetar koji je uništio sve do čega je došao: kuće, usjeve, životinje… pa su ostali pouka i opomena narodima do Sudnjeg dana?! Zbog čega je narod Semud uništen strahovitim glasom koji je pocijepao srca u njihovim prsima pa su, do posljednjeg, svi umrli?! Zbog čega su sela čije je stanovnike opominjao Lut, alejhis-selam, podignuta do nebesa, toliko da su meleki čuli lajanje njihovih pasa, pa su silovito bačena na tlo: ono što je bilo gornje postalo je donje, nakon čega su na njih padala kamenja s neba kao kiša?! Zbog čega su uništeni kaznama kojima nije uništen nijedan narod prije njih, a njima slične narode sigurno čeka Allahova, džellešanuhu, kazna, i ona nije daleko ni od jednog nasilnika. Zbog čega su se nad Šuajbovim, alejhis-selam, narodom nadvili oblaci kazne kao hlad, a kad su došli tačno iznad njih, ispustili su razbuktalu vatru?! Zbog čega su faraon i njegov narod utopljeni u moru: tijela u more, duše u Vatru?! Zbog čega je Karun utjeran u zemlju zajedno sa svojim dvorcem, imetkom i čeljadi?! Zbog čega je narod vjerovjesnika spomenutog u suri Ja-Sin uništen užasnim krikom?! Zbog čega je protiv sinova Israilovih poslan veoma hrabar i moćan narod koji je njihovu zemlju uzduž i poprijeko pregazio, ubijajući ljude, paleći kuće, porobljavajući žene i djecu, uzimajući imetak… pa je i drugi put poslan, i, ponovo, do temelja sve uništio?! Zbog čega su sinovi Israilovi uništavani raznim vrstama kazni: nekad ubijanjem, porobljavanjem i uništavanjem, nekad nepravednim vladarima, nekad pretvaranjem u majmune i svinje, da bi, na kraju, Slavljeni Allah rekao: ‘I Gospodar tvoj obznani da će do Smaka svijeta prepuštati vlast nad njima nekome ko će ih na najgori način tlačiti’ (el-A‘rāf, 167)?!”[4]
Valja znati da se nevolje koje Svemogući Allah šalje ljudima ne mogu ograničiti na apstraktne kazne, niti na one koje su pogađale narode, a na koje je ovdje ukazao Ibnul-Kajjim. Nema sumnje u to da su i to kazne, ali postoje i one kazne koje Gospodar šalje ljudima, a koje su kudikamo teže od spomenutih. Naprimjer, oblik strašne kazne jest i to da Allah, džellešanuhu, oduzme čovjeku osjećaj i učini njegovo srce nemarnim i okorjelim, te vlasnik takvog srca ne bi vidio dokaz Božije moći ni kad bi se najveća planina zdrobila pred njegovim očima. Još gore od toga jest da pojedinac i zajednica dokazuju Allahovim blagodatima, izobiljem i lagodnim životom da ih Gospodar svjetova voli i da je zadovoljan njihovim djelima. A to je, kunem se Uzvišenim Allahom, jedna od najvećih kazni kojom mogu biti kažnjeni pojedinci i zajednice. Dragi Bože, Tebi se utječemo od svega što izaziva Tvoju srdžbu!
________________
[1] Muslim (2577).
[2] El-Buhari (6306).
[3] El-Buhari (834) i Muslim (2705).
[4] Muhammed b. Kajjim el-Dževzijja, Ed-Dau ved-devau, 65 – 67.