U prethodnim tekstovima spomenuli smo da se u svemu što je Uzvišeni Allah odredio kriju mnogobrojne veličanstvene mudrosti i u kontekstu toga naveli smo primjere koji to potvrđuju. Zbog toga se ovdje nadovezujemo na ono o čemu je već ranije bilo govora. Pojašnjenje mudrosti u stvaranju grijeha i njihovoj predodređenosti izdvojili smo i svrstali u zaseban odjeljak upravo zbog velikog broja nedoumica i sumnji koje se vežu za ovo pitanje, kao i zbog činjenice da se o ovoj temi malo govori.U stvaranju grijeha i njihovom predodređenju kriju se mnoge mudrosti, kao i niz veličanstvenih i čudnovatih tajni. Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže:
Kada je riječ o velikim mudrostima koje se kriju u činjenici da je Uzvišeni Allah odredio i griješenje i loša djela, slobodno možemo kazati da je ta tema jedno od najveličanstvenijih poglavlja istinske spoznaje, ali je vrlo malo onih koji su je otvorili. Mnogo je više onih koji su govorili o Allahovim naredbama i zabranama, detaljno o njima polemizirajući, da bi na kraju spomenuli mudrosti koje se u njima nalaze, a koje su svojim znanjem uspjeli dokučiti.
Jednako su postupali i u pogledu mudrosti u stvaranju raznih stvorenja, o čemu je prethodno bilo riječi.
Međutim, kada je riječ o ovoj tematici[1], vrlo je malo onih koji su kazali nešto što bi čovjeka razgalilo i dušu mu smirilo. […] Zapitajmo se kako bi ove mudrosti mogao dokučiti onaj ko vjeruje da ljudska djela nisu stvorena i da ih u suštini Uzvišeni Allah Svojom voljom i ne kontrolira? Isto tako, kako bi neko uopće mogao i tragati za spomenutim mudrostima, potvrditi ih i na koncu ih shvatiti i dokučiti, ukoliko tvrdi da su ljudska djela stvorena, ali u isto vrijeme tvrdi da su Allahova djela lišena raznih mudrosti?”[2]
Ibn Kajjim dalje kazuje: “Želimo kazati da je uočavanje Allahove mudrosti u onome što je kaderom predodredio Svojim robovima, a što oni opet čine svojom voljom i vlastitim odabirom, nešto najkompleksnije o čemu su ljudi uopće ikada i polemizirali. Dakle, uistinu se radi o vrlo detaljnim, preciznim i istančanim finesama, ispunjenim velikim mudrostima, koje u cijelosti ne poznaje niko osim Najmudrijeg i Najznanijeg – Allaha Uzvišenog, a mi ćemo ukazati samo na neke od njih.[3]”
Nakon ovih riječi, Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, spomenuo je neke od mnogobrojnih mudrosti koje se kriju u Allahovom stvaranju grijeha i njihovoj predodređenosti. Mi ćemo se ograničiti na sljedeće:
- Uzvišeni Allah voli one koji se mnogo kaju. Svevišnji Allah raduje se pokajanju Svoga roba više nego što se čovjek, koji je u pustinji izgubio devu na kojoj je njegova hrana i voda, raduje njenom ponovnom pronalasku nakon što je u potpunosti bio izgubio nadu da će je ikada pronaći.
Ovo je jedan od najvećih i najpotpunijih oblika radosti. Dakle, Uzvišeni Allah odredi da će Njegov rob počiniti grijeh, pa ukoliko se radi o čovjeku kome je propisano da će imati lijepu konačnicu, Allah mu odredi pokajanje i on se pokaje, a ukoliko se radi o čovjeku koji će imati loš završetak, On zbog principa pravednosti iznese dokaze protiv njega, a potom ga kazni zbog počinjenog grijeha.
- Uzvišeni Allah voli ukazivati čast Svojim robovima, upotpunjavati Svoju blagodat prema njima, te im u različitim situacijama jasno pokazati Svoju dobrotu i plemenitost. Svevišnji Allah to čini na raznolike i raznovrsne načine, kako očigledne, tako i skrivene.
Jedan od tih načina, a možda i najveličanstveniji među njima, jeste da Uzvišeni Allah čini dobro onome ko se prema Njemu loše ponio, da pređe preko grešaka koje je neko činio, da oprosti onome ko je zgriješio, da prihvati pokajanje od onoga ko Mu se pokaje, kao i da u obzir uzme opravdanje od onoga ko Mu opravdanje izloži. Ne samo da im oprašta već Uzvišeni Allah Svoje robove podstiče da Mu se kaju – a oni su ti koji sami trebaju pohitati ka Njegovom oprostu i okititi se svim vrlinama koje će ih odvesti ka Njegovoj milosti. Dakle, Svevišnji Allah odredio je povode preko kojih će Mu se Njegovi robovi vratiti i koji će biti uzrok da On prema njima pokaže Svoju milost i blagonaklonost, pa je razumljivo da se u tim povodima kriju mudrosti pred kojima zastaje um i koje u konačnici rezultiraju izuzetno pozitivnim posljedicama.
Važno je još napomenuti da Uzvišenom Allahu, da On to ne želi, niko na Zemlji ne bi griješio ni koliko je treptaj oka, međutim, On Svojom voljom čini ono u čemu se sasvim sigurno krije Njegova mudrost.
- Rob postaje svjestan da mu je prijeko potrebna Allahova zaštita, Njegova pomoć i Njegov nadzor. Čovjek shvata da je bespomoćan i da mu je potrebna Allahova zaštita, baš kao što novorođenče treba nekoga ko će ga paziti. Postaje mu jasno i to da će svaki onaj koga Uzvišeni Allah ne bude štitio, pomagao i na njega motrio, bez ikakve sumnje zalutati i otići u propast.
- Činjenje grijeha biva povod da čovjek poveća raznovrsnost svojih ibadeta. Tako će, nakon počinjenog grijeha, čovjek tražiti pomoć od Allaha, utjecat će Mu se od prokletog šejtana, skrušeno će Mu se obraćati u svojim dovama itd., a sve su to putevi koji ga vode ka sreći i uspjehu.
- Rob na najpotpuniji mogući način obožava svoga Gospodara. Nakon učinjenog grijeha, čovjek se u potpunosti predaje svome Gospodaru i ponizno Mu se pokorava, a na najljepši način Allaha obožava upravo osoba koja je pred Njim najponiznija i najpokornija.
- Čovjek spozna srž i suštinu svoga bića. On će shvatiti da je njegova duša nemarna i nepravedna, pa kada učini nešto loše, bude mu jasno da je to od njegove duše i bilo za očekivati, jer su neznanje, nemar i nepravda izvori svakog zla. Također, čovjek postaje svjestan da su dobro, uputa, znanje, bogobojaznost, usrdno obraćanje Allahu i slične blagodati, koje se nađu pri njegovoj duši, isključivo dar Uzvišenoga koji je tu dušu očistio i kreposnom je učinio.
Dakle, kada počini grijeh, čovjek bolje upozna samoga sebe i uvidi svoje nedostatake i manjkavosti, što će mu donijeti mnogobrojne dobrobiti. Naprimjer, suprotstavit će se svojoj duši i onome na što ga ona navodi, a potom će se truditi da je popravi i usavrši. Osim toga, postat će svjestan manjkavosti i ranjivosti svoje duše i uvidjet će koliko joj je potreban zaštitnik koji će je čuvati i na nju paziti.
- Čovjek postaje svjestan Allahove plemenitosti i blagosti i uviđa da On skriva njegove grijehe i nedostatke. Ako bi to htio, Uzvišeni Allah može čovjeka još na dunjaluku kazniti i osramotiti ga pred svim ljudima, iznijevši na vidjelo njegove sramote, nakon čega on nikada više ne bi živio normalnim životom. Međutim, Uzvišeni Allah ukazao je grješniku milost tako što je njegove nedostatke skrio, a njega samoga prekrio Svojom dobrotom i blagošću. Čak i dok griješi, čovjek pored sebe ima čuvare koje mu je odredio Uzvišeni Allah, a čiji je zadatak da na njega paze i budno ga motre. Dakle, i onda kada prema Njemu griješi, čovjek se nalazi pod budnim okom Uzvišenoga.
- Čovjek shvata koliko je Uzvišeni Allah plemenit i velikodušan, jer prima pokajanje Svojih grješnih robova. Bez Allahovog oprosta, Njegove velikodušnosti i plemenitosti, niko neće biti spašen. Samo je Allah Taj koji je iz Svoje bezgranične dobrote čovjeka uputio na tevbu – pokajanje, nadahnuo ga željom da Mu se pokaje, a potom je tu tevbu od njega primio i oprostio mu.
- Iznošenje dokaza protiv ljudi. Kada čovjeka zadesi neka nevolja, ne treba se pitati: “Odakle sad ovo?! Zbog kojeg je ovo grijeha?!”, jer je svaku nevolju koja ga sustigne, bila ona velika ili mala, čovjek svojim (ne)djelima zaradio, a ono što Allah oprosti, daleko je veće.
- Čovjek će se prema drugim ljudima odnositi onako kako bi volio da se Uzvišeni Allah odnosi prema njemu. Kada ljudi posrnu, pogriješe i učine nešto loše, on će prema njima postupiti onako kako bi volio da Allah postupi prema njemu kada on sam pogriješi ili učini nešto neprimjereno i ružno. Kaže se da su i nagrada i kazna shodno zaslugama, pa ko oprosti drugome – i njemu će Allah oprostiti, ko halali bratu muslimanu – i njemu će Allah halaliti.
Nakon što spozna da su grijesi i propusti svojstveni ljudskom biću, čovjek neće preuveličavati ružno i neprimjereno ponašanje drugih prema njemu. Neka razmisli o odnosu prema Gospodaru svjetova, pa će uvidjeti da, i pored svih ljudskih grijeha i propusta, Gospodar ipak prema njima lijepo postupa. Svaki je čovjek u prijekoj potrebi za svojim Gospodarom, a On mu je uvijek na pomoći. Stoga, zašto da ljudima prigovara zbog toga što se prema njemu ponašaju loše kada se i on prema svome Gospodaru, i pored sve Njegove dobrote, ipak ponaša loše?
- Lakše će razumjeti grješnike i pokušat će potražiti im opravdanje za ono što su učinili. Kada čovjek učini grijeh, uvidjet će da se to i njemu, baš kao i drugim ljudima, može desiti, pa će prema grješnicima postati milostiviji, a činjenica da ljudi griješe neće ga previše sekirati, niti će zbog toga osjećati tegobu i izjedati samoga sebe. On neće ni učiti dovu protiv grješnika, niti će gubiti nadu da će im Allah podariti uputu, jer kada počini grijeh, čovjek shvati da je i on jedan od njih, nakon čega Allahu upućuje dove, moleći Ga da oprosti grješnicima, želeći im ono što želi samome sebi i strepeći za njih kao što strepi za samoga sebe. Pored toga, on se prema grješnicima odnosi na način kako je to zapovjedio Uzvišeni Allah – opominjući ih i ukazujući im na propuste. Na taj način on se pokorava naredbi Uzvišenog Allaha, a ujedno pokazuje milost i dobročinstvo, jer opominjanje grješnika najveću korist donosi upravo njima. Naravno, onaj ko ih opominje treba to činiti na blag i primjeren način, a ne grubo i osorno.
- Vjernik će svoje srce osloboditi umišljenosti i zadivljenosti samim sobom zbog pokornosti Allahu i dobrih djela. Sa vjernika će, usljed grijeha, spasti plašt oholosti i umišljenosti, koji mu svakako ne pristaje, a potom će se zaodjenuti plaštom poniznosti i skrušenosti, skromnosti i dostojanstva. Da je kojim slučajem u njegovom srcu ostala umišljenost i zadivljenost samim sobom, bio bi u opasnosti da će upasti u najveću od svih nevolja,[4] a uistinu je nemjerljiva razlika između posljedica samodopadanja, oholosti i umišljenosti, i posljedica poniznosti, skrušenosti i osjećaja potrebe za Allahom.
- U srcu se uzburkaju, a potom i na vidjelo izađu razni vidovi ibadeta. U srcu su skriveni raznovrsni vidovi ibadeta, poput straha i bojazni (od Allaha), strepnje (od Njega), žudnje (za Njim), kao i ibadeti koji su posljedica ovih, gdje, između ostalih, spadaju i ljubav prema Allahu, usrdno obraćanje Njemu, želja za Njegovom blizinom itd.
Ovi vidovi ibadeta javljaju se kao posljedica različitih faktora, pa kada Uzvišeni Allah Svoga roba navede na određeni postupak koji će u njemu pokrenuti te ibadete, taj je faktor, u suštini, povod za Allahovu milost, koju će On ukazati Svome robu. Faktor ponekad može biti i grijeh koji je čovjek učinio, nakon kojeg osjeti strah i bojazan od Allaha, zastrepi pred Njim, osjeti potrebu za Njegovom milošću, kao i ljubav prema Njemu, nakon čega Mu se vrati i pokaje. Na ovaj način, dakle kao posljedica grijeha, u njemu će se pokrenuti i na vidjelo izaći mnogobrojni vidovi ibadeta koje ne bi pokrenula ni mnogobrojna Allahu draga djela. Koliko su samo puta grijesi koje je počinio bili razlog da čovjek krene Pravim putem, da se pokaje Allahu i okrene leđa putevima zablude?
- Čovjek uviđa Allahovu blagodat prema njemu, jer ga je iz zablude izbavio i Svoju mu dobrotu darovao, te postaje svjestan da je samo Uzvišeni Allah Taj koji ga je uputio i da ga On čuva. Onaj ko je odrastao u zdravlju ne može istinski shvatiti probleme kroz koje prolaze oni koji su iskušani bolešću, niti takav zna cijeniti zdravlje. Kada Allahu pokorni robovi shvate da je njima, više nego ikome drugom, Uzvišeni Allah ukazao blagodat jer ih je uputio na Pravi put i dobra im djela omilio, oni postaju svjesni svoje obaveze da Mu se zahvaljuju daleko više od ljudi koji ne uživaju tu privilegiju. Ovakvi Mu se trebaju ustrajno zahvaljivati, pa makar ležali na zemlji i prašinu jeli[5]. Jer, oni su posebno privilegirani i Allah ih je obasuo najvećim blagodatima, a nije ih učinio od onih koje je napustio i koje od grijeha nije odvratio, pa su poniženi.
Kada vjernikova duša počne od njega zahtijevati da joj priušti blagostanje, užitak i razne vrste ovosvjetskih naslada, te ga uspije ubijediti da je on trenutno u nevolji i iskušenju i da će mu Uzvišeni Allah, iz Svoje milosti, oprostiti, pa je on posluša i upadne u određene grijehe, ubrzo se prisjeti stanja u kojem je bio prije nego će se prepustiti grijesima, kako je samo uživao u Allahovoj zaštiti i Njegovim blagodatima, te usporedi to prošlo stanje sa ovim u kojem je sada, nakon čega uvidi da je prvo stanje nemjerljivo bolje od stanja u koje ga je dovela njegova grješna duša, žudeći za ovosvjetskim dobrima. On tada dobije veliku želju i čvrsto odluči da se vrati u prvobitno stanje, žudeći da ga Uzvišeni Allah ponovno stavi pod Svoju zaštitu i obaspe Svojim blagodatima.
- Iskrena tevba uzdići će pokajnika na čudesne stepene i osigurati mu ono što bez pokajanja, nakon grijeha, ne bi postigao. Čovjekova ljubav prema Allahu bit će veća, postat će suptilniji i pred Allahom ponizniji, bit će Allahu zahvalniji i zadovoljniji Njegovom odredbom, a sve to donijet će mu mnogobrojne vrste blagodati kojih čak ni on sam neće u potpunosti postati svjestan – blagodati u kojima će uživati, kao i u svemu onome što one nose sa sobom, što će trajati sve dok ih on ne prekine i ne anulira svojim negativnim djelovanjem.
- Čovjek će i na malobrojne blagodati početi gledati kao na nešto veliko i izuzetno vrijedno. Nakon što razmisli o grijesima i lošim djelima koja čini, kao i o svom nemarnom odnosu prema Uzvišenom Allahu, čovjek će početi cijeniti čak i najmanje blagodati koje mu je njegov Gospodar darovao i posmatrat će ih kao nešto veliko i izuzetno vrijedno. Također, spoznat će da je, u suštini, svaka Allahova blagodat prema njemu ogromna, jer je i ono malo što dobije ustvari mnogo, pa i previše, za jednog grješnika kao što je on. Svoja dobra djela, ma kako ona bila velika i mnogobrojna, čovjek će smatrati mizernim, jer je svjestan činjenice da bi ona, ukoliko želi sa sebe saprati svu prljavštinu grijeha, trebala biti daleko, daleko veća od postojećih. Zbog toga, ma koliko dobrih djela učinio, on će ih smatrati neznatnim, dok će, s druge strane, svaku, pa i najmanju Allahovu blagodat koju uživa, smatrati ogromnom.
- Kroz počinjene grijehe čovjek je stekao određenu vrstu iskustva koje će mu pomoći da bude oprezan i budan, te da se zaštiti od spletki svojih neprijatelja. On će, naprimjer, znati sa koje strane, kako i kada napadaju lopovi i drumski razbojnici, pa će ih preduhitriti, osigurati se i pripremiti za doček, kako bi se sačuvao njihovog zla i spletki, a da kojim slučajem nije imao spomenutog iskustva, pružio bi im priliku da ga zateknu nemarnog i nespremnog, a potom ga napadnu i u potpunosti opljačkaju.
- Prkosno suprotstavljanje šejtanu i borba protiv njega. Kada mu neprijatelj učini nešto nažao, čovjek se razljuti, njegova snaga poraste i dostigne svoj vrhunac, te odmah počne razmišljati na koji mu način uzvratiti. Naravno, ovo je samo u slučaju da se radi o plemenitom i neustrašivom srcu, poput srca ratnika koji, nakon što u bitki bude ranjen, na tu ranu gotovo da se i ne osvrne, već ga vidiš kako se neustrašivo nastavlja boriti i to još srčanije nego prije ranjavanja. S druge strane, ukoliko se radi o strašljivom i prezrenom srcu, ono se ponaša poput strašljivog čovjeka, tj. kukavice, koji nakon ranjavanja pobjegne glavom bez obzira.
Sličan je slučaj sa ranjenim lavom kojeg je nakon ranjavanja gotovo nemoguće pobijediti. Uistinu nema nikakvog dobra u onome ko je lišen hrabrosti i viteštva, u onome ko se suzdržava od uzvraćanja udarca, bez obzira koliko mu zlo nanio njegov neprijatelj.
Uistinu je za ranjeno srce udarac uzvraćen neprijatelju najbolji lijek, a čovjek nema većeg neprijatelja od prokletog šejtana, pa ukoliko se radi o hrabrom, muževnom srcu, koje teži časti i slavi, njegov se vlasnik rasrdi i razbjesni svoga neprijatelja, te ga do kraja iscrpi i iznuri. Neko od naših vrlih prethodnika kazao je: “Vjernik iznuri šejtana baš kao što neko od vas na putovanju iznuri svoju devu.”
- Spoznaja zla i oprez da se u njega ne upadne. Onaj ko je kušao grijeh postaje poput liječnika od čijeg iskustva sa bolestima i liječenjem pacijenti imaju koristi. Liječnik koji je kroz praksu dobro spoznao neku bolest, njene uzroke i način liječenja, daleko je vještiji i iskusniji od doktora koji je tu bolest upoznao samo kroz puku teoriju.
Ovakav je slučaj sa tjelesnim, tj. fizičkim bolestima, ali ni stanje sa duševnim bolestima ili bolestima srca nije nimalo drugačije. Zbog toga su ashabi, radijallahu anhum, najbolje od svih muslimana spoznali islam i njegove propise, oni su ga najviše voljeli i cijenili i najsrčanije su se borili protiv njegovih neprijatelja, prvenstveno zbog toga što su kušali suštu suprotnost islama, tj. jer su živjeli u doba džahilijeta.
Dakle, nakon što vjernik spozna dvije sušte suprotnosti i postane mu jasna nemjerljiva razlika među njima, i kada spozna razloge koji čovjeka vode u propast, on je najpreči da (nakon pokajanja) ustraje u dobru, kako bi zauvijek ostao u tom stanju blagostanja – stanju koje neće prestati, izuzev ukoliko, kojim slučajem, opet svjesno krene putevima koji vode u propast. U kontekstu kazanog, pjesnik je rekao:
Zlo sam upoznao ne što zlo me zanima
Već da bih se držao podalje ja od njega
Onaj ko zlo ne zna, niti ga je upozn’o
Takav je insan u zlo nehotice upao.
Ovakav treba biti iskreni vjernik. On je oštrouman, upućen i pronicljiv i dobro poznaje zlo i njegove finese, međutim, on je u isto vrijeme vrlo daleko od bilo kakvog oblika zla. Kada ga čuješ kako govori o zlu i razlozima koji u njega vode, pomislio bi da je on jedan od najlošijih ljudi, međutim, nakon što ga kroz druženje dobro upoznaš i shvatiš njegove suštinske namjere, uvidiš da on spada među najbolje ljude.
Ukratko, onaj ko je u prošlosti bio iskušan različitim vidovima nevolja ili grijeha, takav je stekao ogromno iskustvo koje će mu pomoći da izbjegne eventualne nevolje i grijehe u budućnosti. I ne samo to, već svojim iskustvom može pomoći i drugima, pružajući im savjete, bez obzira tražili ih oni od njega ili im on te savjete sam nudio.
- Uzvišeni Allah iskuša čovjeka time što ga udalji od Sebe i Svoje milosti. Svevišnji Allah Svoga roba stavi na kušnju tako što se zakloni od njega i uskrati mu Svoju blizinu i prisnost. Ukoliko rob bude zadovoljan time što se udaljio od Allaha, a njegova duša ne bude osjećala potrebu da se vrati u prvobitno stanje, tj. u Allahovo okrilje i Njegovu blizinu, već se zadovolji da bude u nečijem drugom okrilju mimo Njegovog, tada je jasno da u takvom čovjeku nema nikakvog dobra, pa ga Uzvišeni Allah ostavi u stanju koje mu i pristaje.
Međutim, ukoliko se čovjek Allahu iskreno obrati, vapeći poput očajnika, zabrinut poput nevoljnika opterećenog tegobama, svjestan činjenice da je protraćio život, te zamoli svoga Gospodara da mu vrati ono bez čega se život ne može nazvati životom (tj. vjeru u Njega), Svemilosni Allah – znajući da je došlo vrijeme za to – odazove mu se i vrati mu ono što mu je prijeko potrebno. Potom čovjek počne osjećati neopisivu radost i sreću, počinje uživati u ponovnom susretu sa svojim Gospodarom i postaje svjestan Njegove veličine, pa Mu se u potpunosti posveti i čvrsto se Njegovog puta drži. Dakle, ako čovjek posrne, pa bude napušten i odbačen nakon što je uživao Allahovu blizinu, njegovoj duši ta blizina nedostaje, te čeznutljivo zacvili, zavapi i, jecajući, usrdno zamoli Uzvišenog Allaha, prisjećajući se blagodati Njegove dobrote, milosti, nježnosti i blizine.
- Zbog određene mudrosti, Uzvišeni Allah utkao je strast i srdžbu u prirodu svakog čovjeka. Strast i srdžba su dva primarna svojstva utkana duboko u prirodu svakog čovjeka i ona se od njega nikada u potpunosti ne odvajaju. Ova dva svojstva osnovni su uzročnici smutnje i nevolja.
U činjenici da je Uzvišeni Allah strast i srdžbu ugradio u samu bit čovjeka krije se velika mudrost, jer svako od ova dva svojstva prouzrokuje različite posljedice koje se uglavnom manifestiraju kroz činjenje grijeha, loših djela i neprimjerenosti. Da srdžba i strast nisu stvorene i da ne čine primarnu komponentu ljudske prirode, tada čovjek i ne bi bio čovjek, već bi bio melek. Što se tiče onih ljudi koji su Allahovom odredbom bili bezgrješni i pod Njegovom stalnom zaštitom, radi se o izuzetno malobrojnoj i posebno odabranoj skupini u ljudskom rodu, koja ujedno predstavlja njegove najbolje i najodabranije sinove.[6]
- Ponekad, kada Uzvišeni Allah želi dobro Svome robu, On učini da rob zaboravi vrijednost iskazivanja pokornosti Njemu, te da njegovo srce i njegov jezik zaborave na Njega. Nakon što čovjek bude iskušan grijehom, on mu stalno bude pred očima i uvijek na njega misli. Zabrinut je zbog onoga što je učinio i nikako se ne može otarasiti razmišljanja o tome, bez obzira u kojem se stanju ili položaju nalazio, mirovao ili se kretao, sjedio ili hodao. Ovo je, u suštini, za njega velika milost, baš onako kako su rekli neki od naših ispravnih prethodnika: “Rob ponekad učini grijeh pa mu on stalno bude pred očima. Kada god ga se prisjeti, zaplače, pokaje se, zatraži oprost, skrušeno se i ponizno obrati Allahu, a potom se, zbog grijeha koji je učinio, posveti činjenju mnogobrojnih dobrih djela koja ga odvedu u okrilje Allahove milosti. S druge strane, rob će ponekad učiniti dobro djelo koje će mu stalno biti pred očima, preuveličavat će ga i prkosno se pred Allahom i Njegovim stvorenjima razmetati i oholiti, i čudit će se ljudima zbog čega mu se ne dive radi onoga što je učinio, zašto ga ne uvažavaju i ne veličaju? Ovakve i slične neprimjerenosti pratit će spomenuto dobro djelo sve dok njihove posljedice počinitelja ne odvedu u Vatru.”[7]
- Ustrajnost u skromnosti i poniznosti. Ukoliko čovjek trezveno razmisli o svojim grijesima i lošim djelima koja je počinio, shvatit će da nema pravo uzdizati se nad drugim ljudima, niti se smatrati boljim i vrednijim od njih, niti misliti kako su ljudi nešto prema njemu dužni ili obavezni, niti se smatrati najboljim vjernikom od svih onih koji vjeruju u Allaha i Njegovog Poslanika. Kada se lično, na svom primjeru, uvjeri da mu je duša sklona grijehu i onome što je loše, neće očekivati od ljudi da ga uvažavaju i uzdižu, te će samoga sebe sačuvati od te loše osobine, a ljude će poštedjeti svojih žalopojki zbog svega i svačega i naleta vlastite srdžbe. Onaj kome to postane jasno, živjet će ugodnim i lijepim životom, rasterećen i opušten, za razliku od onoga ko se stalno žali i ljudima uporno prigovara i ljuti se zbog toga što mu oni, navodno, ne iskazuju poštovanje i počast.
- Zaokupljenost vlastitim nedostacima, a ne razmišljanjem o manjkavostima drugih ljudi. Grijeh koji čovjek počini mora ga odvratiti od toga da bude zaokupljen tuđim neprimjerenostima i da o njima razmišlja, jer mu je daleko preče da se zaokupi vlastitim nedostacima i manjkavostima. Čovjek koji postane svjestan ove činjenice, zakoračio je putem sretnika.
- Traženje oprosta za grješnike. Počinitelj grijeha upao je u ono u što su upala i neka njegova braća muslimani, čega polahko postaje svjestan. Shvata da se svi oni nalaze u istoj nevolji i jasno mu je da su im Allahov oprost i Njegova milost prijeko potrebni. Stoga, baš kao što silno želi da njegov brat musliman moli Allaha da oprosti njemu, uviđa da bi i on trebao od Allaha tražiti oprosta za svoju braću grješnike.
Ovo su bile neke od mudrosti koje su rezultat Allahovog stvaranja grijeha i predodređenja loših djela. Onaj ko o njima pomno razmisli shvatit će barem djelić veličanstvene mudrosti koja se krije u odredbi Sveznajućeg Allaha i Njegovom određenju.
Nastaviće se…
____________________________
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
_____________________________
[1] Tj. o mudrostima stvaranja i predodređenosti grijeha. (op. prev.)
[2] Ibn Kajjim, Miftahu daris-seada, 1/286.
[3] Ibn Kajjim, Miftahu daris-seada, 1/286.
[4] Vjerovatno se misli na licemjerstvo, a Allah najbolje zna. (op. prev.)
[5] Odnosno, bez obzira kroz kakve sve muke i iskušenja na dunjaluku prolazili. (op. prev.)
[6] Misli se na Allahove poslanike i vjerovjesnike, alejhimus-selam. (op. prev).
[7] Ibn Kajjim, Miftahu daris-seada, str. 297–298.