Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
Pravednost je načelo svih nebeskih religija koje se odnosi na sve dijelove ljudskog života te obuhvata nebrojeno mnogo stvari i situacija. Neki učenjaci kažu: “Pravednost je princip koji prihvataju sve nebeske religije i zdrav razum. Velikani su se hvalili svojom pravednošću i o njoj ostavljali zapise na zidovima svojih palača, bez obzira na to radilo se o kaldejskoj, egipatskoj ili indijskoj civilizaciji.”
Pravednost je princip koji vole plemeniti i neiskvareni ljudi jer donosi ljudima mnoga dobra i osigurava goleme blagodati. S druge strane, nepravda donosi zlo i ima za posljedicu da Allah, džellešanuhu, uskrati Svoje darove ljudima.
Mnogi su ljudi prihvatili islam zato što su se uvjerili u njegovu pravednost. Navest ću u vezi s tim primjer koji će dirnuti i one koji su neprijateljski raspoloženi prema vjeri. Ibn Asakir zabilježio je u djelu Tarihu Dimešk da je eš-Ša‘bi ispričao sljedeće: “Alija b. Ebu Talib, radijallahu anhu, našao je svoj pancir kod nekog kršćanina, pa se zaputio kod poznatog kadije Šurejha. Obratio se kadiji: ‘Šurejhu, da je moj parničar musliman, sjedio bih pored njega, no kršćanin je pa to ne mogu učiniti, na temelju Resulullahovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: ‘Kad sretnete krivovjerne na putu, natjerajte ih na uži dio puta[1] i ponizite ih onako kako ih je Allah ponizio, pritom ne prelazeći granice i ne čineći im nepravdu!’ Evo, svoj sam pancir našao kod ovog kršćanina, a nisam mu ga prodao ni poklonio!’ Kadija Šurejh upita kršćanina: ‘Šta imaš reći na izjavu vladara pravovjernih?’ ‘To je moj pancir, a ne kažem da vladar pravovjernih laže’, odgovori on. Šurejh tad pogleda Aliju, radijallahu anhu, i upita ga: ‘Vladaru pravovjernih, imaš li kakav dokaz da taj pancir uistinu tebi pripada?’ Alija se na to osmjehnuo i rekao: ‘Nemam nikakav dokaz. U pravu si, Šurejhu, nemam pravo na pancir.’ I kadija Šurejh presudio je da pancir pripada kršćaninu. Zatim je kršćanin izašao i udaljio se nekoliko metara, ali se vratio i rekao: ‘Svjedočim da ste postupili u skladu s onim u šta su pozivali vjerovjesnici! Vladar pravovjernih dovede me kod svog kadije te kadija presudi protiv vladara! Prihvatam, evo, islam i svjedočim da nema istinskog božanstva osim Allaha i da je Muhammed Božiji rob i poslanik! Ovaj pancir, tako mi Boga, trebi pripada, o vladaru pravovjernih! A evo kako sam došao u njegov posjed: slijedio sam tvoju vojsku koja se kretala prema Siffinu, pa je pancir spao s tvoje pepeljaste deve i ja sam ga uzeo.’ Alija, radijallahu anhu, reče: ‘Budući da si prihvatio islam, zadrži pancir!’ i pomože mu da uzjaše na konja. Neki su mi ljudi kasnije govorili da su onog čovjeka vidjeli u Alijinoj vojsci koja se borila protiv haridžija.”
Razmislimo o tome da je ovaj kršćanin prihvatio islam upravo zato što ga je dirnula pravda prvog čovjeka islamske države, vladara pravovjernih Alije, radijallahu anhu, a koji se kasnije priključio Alijinoj vojsci u borbi protiv buntovnih haridžija. (Osim što pomoću pravednosti postiže ovozemaljska dobra, pravedan će vladar postići i veliku ahiretsku odliku: bit će jedan od onih koje će Svemogući Allah smjestiti u hlad Arša onda kad drugog hlada osim toga ne bude.) Kad je riječ o događaju koji smo naveli, može se zapaziti i to da kadija Šurejh ne bi smio presuditi protiv halife da od samog halife nije imao podršku i neopoziv nalog da sudi pravedno, bez obzira na to ko su parničari. Smisao pravosuđa kao institucije izgubi se onda kad kadija ne smije donijeti pravednu presudu.
Rekli smo da se pravednost odnosi na sve dijelove ljudskog života, a ovdje ćemo navesti samo neke te dijelove.
Čovjek koji živi u poligamnom braku mora biti pravedan prema svojim suprugama. Pravednost je temelj uspješne bračne veze, i jasno je da brak ne može opstati bez nje. Nema potrebe o tome detaljno govoriti, ali ima potrebe podsjetiti poligamiste da se boje Svevišnjeg Allaha u pogledu svojih žena, utoliko prije što nepravda ima ružne posljedice i na ovom svijetu – mogu nastati svađe i razmirice među djecom iz tih brakova, čemu bi se zluradi ljudi radovali, a kazna na ahiretu bolnija je i daleko žešća. K tome, neka poligamisti imaju na umu prelijep i prefinjen Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, odnos spram svojih devet supruga. To će im biti sasvim dovoljno kao pouka.
I roditelji moraju biti pravedni spram djece, pa ne smiju među njima praviti razliku u pogledu poklona i tome slično.
Pravednost se traži i kad je riječ o izjavama i iznošenju suda o drugim ljudima i pojavama, bez obzira na to radilo se o pojedincima, skupinama; knjigama, člancima i tako dalje. Evo o tome Božijih riječi: “O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah zaista zna ono što radite” (en-Nisā, 135); “…i kad govorite, da krivo ne govorite…” (el-En’ām, 152)
Od čovjeka se zahtijeva da bude pravedan i u pogledu trošenja novca. Tu su sljedeći ajeti u kojima se o tome govori: “Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu da ne bi prijekor zaslužio i bez ičeg ostao…” (el-Isrā, 29); “… i oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine…” (el-Furkān, 67). U ovom se posljednjem ajetu ističe pohvala iskrenim Božijim robovima zato što ne rasipaju imetak. Štaviše, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je običaj učiti sljedeću dovu: “…i molim Ti se za umjerenost u izobilju i u oskudici…”
Kao zaključak možemo reći da nas islam uči tome da je središnji put najbolji, a on se nalazi između podbacivanja i pretjerivanja, dvije odbačene krajnosti. Naznaku o tom središnjem putu sadrži i ovaj ajet: “Allah naređuje pravednost…” (en-Nahl, 90)
___________________________
[1] Ovaj dio hadisa zabilježio je imam et-Tirmizi preko Ebu Hurejre, radijallahu anhu, i smatra ga prihvatljivim, a zabilježio ga je i Ibn Hibban (501).