Piše: Mr. Semir Imamović
Da vjera može biti izvor različitih manipulacija i da može biti iskorištena za ostvarivanje jeftinih ovozemnih ambicija i interesa, u to smo se mogli uvjeriti nemali broj puta – na kraju krajeva značajan dio kur’anskog štiva posvećen je fenomenu ”licemjernog (lažnog) vjerskog identiteta” i njegovom detaljnom raskrinkavanju – ali da ta manipulacija može ići do granica apsurdnosti i banalnosti, to je za muslimansku zajednicu, a i za društvo u cijelosti, jedno sasvim novo iskustvo. Ako bismo, retrospektivno, posmatrali i analizirali sva bitnija dešavanja u i oko islamskog svijeta u samo posljednjih nekoliko godina, imali bismo kristalno jasnu sliku onoga o čemu govorim. Kako nam prostor ne dozvoljava da se upustimo u svaku pojedinačnu kockicu ovog složenog mozaika, do njegove suštine pokušat ćemo doći kraćim putem, uz pomoć tri primjera. Prvi, a možda i najeksponiraniji, jeste onaj da pod plaštom borbe protiv nevjernika, otpadnika, izdajnika i sluga okupatorskih režima, na prostorima na kojima se muslimanski narodi suočavaju sa najsvirepijim oblicima agresije, kao što su Palestina, Irak, Afganistan, Somalija i Pakistan, djeluju vojne formacije za koje ubijanje islamskih učenjaka i vođa oslobodilačkih pokreta (koji ne misle kao oni), pa i običnih ljudi u džamijama, bolnicama i na pijaci, predstavlja tek jednu u nizu rutinskih aktivnosti, pokazatelja lojalnosti i spremnosti na sve izazove. Krvave slike ubijenih ljudi u džamijama, na dodjelama ramazanskih paketa, na ulici, koje imamo priliku gledati skoro svaki dan putem naših malih ekrana (i osjećati sramotu zbog toga), tek su vrh ledenog brijega ovog izuzetno opasnog problema s kojim se suočava islamski ummet danas. Ako ste mislili da je tu kraj glupostima koje je izrodio ekstremizam, postupanje suprotno konsenzusu islamskih učenjaka i veliko nepoznavanje principa i intencija islamskog zakonodavstva, moram vas razočarati i podsjetiti da unutar spomenutih država, pod izgovorom uspostave ”istinske” islamske vlasti, egzistiraju ”nezavisni islamski emirati”, čiji osnivači ne prezaju čak ni od najgorih oblika anatemisanja neistomišljenika, pa tako sve one koji se nalaze van granica njihovih emirata, makar učestvovali u pravednoj borbi za oslobađanje od jarma okupacije, prozivaju nevjernicima i munaficima. Da je i takvo nešto moguće u ”Božijoj bašti”, demonstrirali su pripadnici Džundu ensarillah, koji su se, nakon stravičnih zločina koje su nad stanovnicima Gaze počinile izraelske trupe, iznebuha pojavili u Bejtul-Makdisu i proglasili ”islamski emirat” (valjda na frtalju ovog svetog grada). Ono što je interesantno istaći za ovu skupinu jeste da ona nije učestvovala u odbrani Gaze, uz opravdanje ”da nevjernike ne treba pomagati protiv nevjernika”. Koja manipulacija!
Da vjera može biti izvor različitih manipulacija i da može biti iskorištena za ostvarivanje jeftinih ovozemnih ambicija i interesa, u to smo se mogli uvjeriti nemali broj puta – na kraju krajeva značajan dio kur’anskog štiva posvećen je fenomenu ”licemjernog (lažnog) vjerskog identiteta” i njegovom detaljnom raskrinkavanju – ali da ta manipulacija može ići do granica apsurdnosti i banalnosti, to je za muslimansku zajednicu, a i za društvo u cijelosti, jedno sasvim novo iskustvo. Ako bismo, retrospektivno, posmatrali i analizirali sva bitnija dešavanja u i oko islamskog svijeta u samo posljednjih nekoliko godina, imali bismo kristalno jasnu sliku onoga o čemu govorim. Kako nam prostor ne dozvoljava da se upustimo u svaku pojedinačnu kockicu ovog složenog mozaika, do njegove suštine pokušat ćemo doći kraćim putem, uz pomoć tri primjera. Prvi, a možda i najeksponiraniji, jeste onaj da pod plaštom borbe protiv nevjernika, otpadnika, izdajnika i sluga okupatorskih režima, na prostorima na kojima se muslimanski narodi suočavaju sa najsvirepijim oblicima agresije, kao što su Palestina, Irak, Afganistan, Somalija i Pakistan, djeluju vojne formacije za koje ubijanje islamskih učenjaka i vođa oslobodilačkih pokreta (koji ne misle kao oni), pa i običnih ljudi u džamijama, bolnicama i na pijaci, predstavlja tek jednu u nizu rutinskih aktivnosti, pokazatelja lojalnosti i spremnosti na sve izazove. Krvave slike ubijenih ljudi u džamijama, na dodjelama ramazanskih paketa, na ulici, koje imamo priliku gledati skoro svaki dan putem naših malih ekrana (i osjećati sramotu zbog toga), tek su vrh ledenog brijega ovog izuzetno opasnog problema s kojim se suočava islamski ummet danas. Ako ste mislili da je tu kraj glupostima koje je izrodio ekstremizam, postupanje suprotno konsenzusu islamskih učenjaka i veliko nepoznavanje principa i intencija islamskog zakonodavstva, moram vas razočarati i podsjetiti da unutar spomenutih država, pod izgovorom uspostave ”istinske” islamske vlasti, egzistiraju ”nezavisni islamski emirati”, čiji osnivači ne prezaju čak ni od najgorih oblika anatemisanja neistomišljenika, pa tako sve one koji se nalaze van granica njihovih emirata, makar učestvovali u pravednoj borbi za oslobađanje od jarma okupacije, prozivaju nevjernicima i munaficima. Da je i takvo nešto moguće u ”Božijoj bašti”, demonstrirali su pripadnici Džundu ensarillah, koji su se, nakon stravičnih zločina koje su nad stanovnicima Gaze počinile izraelske trupe, iznebuha pojavili u Bejtul-Makdisu i proglasili ”islamski emirat” (valjda na frtalju ovog svetog grada). Ono što je interesantno istaći za ovu skupinu jeste da ona nije učestvovala u odbrani Gaze, uz opravdanje ”da nevjernike ne treba pomagati protiv nevjernika”. Koja manipulacija!
I na kraju jedan, po svemu, specifičan, a mogli bismo reći i originalan domaći primjer manipulisanja vjerom i njenim propisima, desio se ovih dana iza zidina Kazneno-popravnog doma u Zenici gdje je, kako javljaju ovdašnji mediji, Smajo Abdurahmanović (osumnjičeni za ubistvo Velida Zahirovića zbog toga što je ovaj odbio da za njega uda svoju devetogodišnju kćerku), ”iz vjerskih razloga” odbio jesti zatvorsku hranu, što ga je fizički i psihički vidno oslabilo. Po Abdurahmanoviću je, dakle, dozvoljeno proliti krv nedužnog čovjeka i učiniti njegovu djecu siročadima, a zabranjeno konzumirati zatvorsku hranu iz ovog ili onog razloga (prije će biti da on time pokušava inscenirati fizičku i mentalnu nesposobnost i time iznuditi obustavu daljnjeg postupka protiv njega). Da nije žalosno i sramotno, bilo bi smiješno! Njegov rezon najbliži je rezonu stanovnika Iraka koji su, nakon pogibije Poslanikovog unuka Husejna, radijallahu anhu, došli kod Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, i pitali ga o propisu krvi komarca, da li je čista ili nečista, na što im je on, ironično, odgovorio: ”Ubili ste Husejna, za kojeg je Poslanik rekao da je njegov dunjalučki bosiljak, a pitate me za krv komarca?!” Sličan Abdurahmanovićevom svakako je gest njegovog brata po manipulaciji iz okoline Ključa, koji je, nakon što je izveden pred sud pod optužbom da je krao košnice pčela, izjavio kako on priznaje samo islamski sud i zakon. Zajednička poruka koja bi se mogla uputiti svim spomenutim vrstama manipulatora jesu riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja: ”Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a drugi odbacujete?! Onoga od vas ko čini tako stići će na ovom svijetu poniženje, a na Sudnjem danu bit će stavljen na muke najteže. Allah nije nemaran prema onome što radite.” (El-Bekare, 85.)
Saff br. 254