Utba b. Gazvan bio je jedan od muhadžira koji je rano primio islam, učinio je hidžru u Abesiniju, bio je jedan od zaštitnika Mustafe, sallallahu alejhi ve sellem, jedan od pobjedničkih vojskovođa za vrijeme Omera b. Hattaba. Jednog dana, dok je obnašao funkciju namjesnika Basre, rekao je: “Sjećam se kada nas je bilo samo sedam uz Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a jedina hrana bilo nam je lišće s drveća, od kojeg su nam se usta pretvarala u rane. Tada sam imao jedan ogrtač koji sam raspolovio sa Sa‘dom b. Ebu Vekkasom, a, evo, danas smo sva sedmerica namjesnici u nekoj od pokrajina, pa se Allahu utječem od toga da sam u svojim očima velik, a kod Allaha beznačajan. Svako poslanstvo imalo je svoje nasljednike, dok na kraju ne bi prešlo u vlast, a doći će vrijeme kada ćete i vi poslije nas iskusiti šta je namjesništvo.” (Muslim)
Utbe se vratio u Medinu tražeći razrješenje dužnosti, pa se Omer naljutio i rekao: “Svoje emanete tovarite meni na vrat i onda me ostavljate samog. Allaha mi, nikada te neću razriješiti dužnosti!”
Utbe je napustio Medinu pokoravajući se naredbi, ali je molio Allaha da ga ne vrati u Basru, niti na položaj, pa je Allah udovoljio njegovoj molbi te je Utba ispustio svoju čistu dušu ostavši vjeran Allahu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Rijedak je to primjer u historiji čovječanstva da je neko došao na vlast nakon mnogo truda i borbe na životnom poprištu, čisteći svoju dušu, odgajajući se i stječući znanje, a da mu je taj položaj samo povećao zuhd i skromnost.
To je primjer učenika kojeg je iznjedrila Omerova škola koja je svoje učenike podučavala ispravnim ekonomskim principima, načinu vođenja države i upravljanja, neophodnosti pravednosti i društvene jednakosti u svim pitanjima. Omerova škola iznjedrila je ljude koji sebi i svojoj porodici ni u najmanjim pitanjima nisu davali prednost u odnosu na ostale ljude. Ovako je svoju životnu knjigu pisao Omer čija se zadnja stranica završavala riječima: “Gospodaru, tijelo mi je oslabilo, a moje stado postalo veliko, pa me uzmi Sebi prije nego što budem iskušan ili izgubljen.”
Drugi primjer je George Washington, prvi predsjednik SAD-a, koji je na vlast došao 1789. godine sa stopostotnom podrškom glasača. Kongres mu je dodijelio platu od 25.000 dolara, što je bila velika cifra u to vrijeme, ali on je to odbio jer je sebe smatrao slugom svojoj državi i domovini. Čvrsto je vjerovao u samostalnost zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Nakon drugog mandata, napisao je oproštajno pismo koje su objavile sve novine i povukao se s vlasti u 65. godini života. Ostalo je zabilježeno da nije volio pretjerano uljepšane nadimke i zadovoljavao se da mu se obraćaju s “gospodine predsjedniče”.
Oba primjera potvrđuju da je moguće naći uvažene primjere ličnosti koje politika nije promijenila, i to nije specifičnost jednog vremena ili jednog naroda.
Kada političar preuzme poziciju, kao što je ministarska, predsjednička ili neku drugu funkciju, u većini slučajeva on se promijeni i to ostavi traga na njemu i njegovom odnosu prema drugima, pa se osjeća superiornijim i trenutno se na to navikava zaboravljajući šta bi se moglo desiti kasnije.
Pjesnik kaže:
Allaha sam molio da me uzdigne i uzvisi
Kao što je sjajni mjesec na nebesima
A kada se to desilo, shvatio sam
Da je to bilo protiv mene
Rekao je Ebu Temam:
“Plemeniti, kada ih zadesi blagostanje, sjete se
Ko ih je pazio dok su bili u skromnom domu.”
Ljudi na vlasti obično ne vole da se s njima raspravlja oko nečega što oni žele, a ono što ne žele, jednostavno označe kao beskorisno, dotrajalo ili nedjelotvorno.
Poslovni pritisci i obaveze obično ostavljaju traga na političaru tako da postane temperamentan.
Tada i odnosi u porodici počinju da se remete, pa novac postaje sredstvo popunjavanja praznina u porodičnim odnosima i zataškavanja greške koju je počinio.
Ugledni se navikava na mjesto u pročelju, na gostoljubivost i pohvale, a sve postupke suprotne tome ili bilo šta što pokazuje nečije nezadovoljstvo prema njemu, odbija i smatra da su motivirani zavišću.
Skoro svi novinari hvalili su kralja Faruka zato što je dio onoga što je oteo svom narodu podijelio medijima da ga hvale.
Svi njegovi medijski nastupi popraćeni su davanjem beskorisnih i lažnih obećanja čije ispunjenje nije moguće, a tako postupa jer smatra da ljudi nisu obdareni razumom.
Sve dok je zadužen za obavljanje nekog posla, hvali ga kao da je dio njega, a svaku kritiku upućenu prema tom poslu smatra kao da je upućena lično njemu, međutim, čim napusti to zaduženje, i sam počinje da ga kritizira.
Šef je zabrinut kako će pisati svoje ime i kako će se izgovarati… Koliko se puta desilo da državnik napusti neku službenu zabavu zbog toga što mjesto koje mu je određeno za sjedenje ne odgovara njegovoj poziciji? Koliko je puta osjetio vid omalovažavanja zbog toga što mu je ime pogrešno izgovoreno i koliko se puta se naljutio zbog toga što su mu neki uglednici bili u posjeti a nisu mu donijeli poklone, ili je to bila greška u protokolu?
Ako je njegov uspon bio zbog pozicije, pa onda je za njega vlast rođenje, a smjena smrt.
Kada je Omer, radijallahu anhu, smijenio Ammara b. Jasira, upitao ga je: “Je li ti ova smjena išta naštetila?”, a Ammar je odgovorio: “Kada si to već upitao, onda ću reći da mi je naštetila i pozicija koju sam obnašao i smjena s nje.” Poznat je događaj smjene Halida b. Velida koji je sam predlagao da mandat zapovjednika bude ograničen na godinu, dvije ili četiri, kako se prenosi u različitim predanjima, jer, znao je da se tiranija postepeno uvlači u dušu sve dok njome ne ovlada.
Ko u ranoj mladosti krene putem uspinjanja, misli da je od Boga dat da mora takav biti i da je on, za razliku od drugih ljudi, stvoren od posebne vrste zemlje. Takav ne može osjetiti pravi ukus i slast uspjeha.
‘Izz Abdusselam imao je običaj da vladarima daje lekcije, tako da je jednom prilikom stavio na prodaju memlučke vladare, koji su zbog toga htjeli da ga ubiju. Na ovaj način htio je da iz njihovih duša iščupa tiraniju.
Jednog Bajrama ‘Izz je posjetio sultana u njegovom dvorcu i tom prilikom vidio je njegove namjesnike i sluge kako ljube zemlju ispred njega, dok su vojnici bili poredani u redove. Vidjevši tu veličanstvenu atmosferu, stao je na sredinu prostorije i sultanu se obratio imenom: “Ejjube, šta ćeš reći Allahu kada te upita: ‘Zar ti nisam podario vlast, a ti dozvoljavaš prodaju alkohola?’”
Sultan upita: “Da li se to stvarno dešava?”
“Da, prodaje se na tim i tim mjestima, a ti dotle uživaš u blagodatima svog kraljevskog položaja.”
“Moj gospodine, prodaja alkohola nije se dogodila otkako sam vlast naslijedio od svog oca”, odvratio je sultan.
“A ti si od onih koji kažu: ‘Mi smo svoje očeve zatekli da rade to i to’”, reče mu ‘Izz.
Tada sultan naredi da se zatvore sve krčme. Kada se vijest proširila Kairom, jedan od učenika upita ‘Izza Abdusselama zašto je sultana posavjetovao baš na taj dan, u toj situaciji i na takav način, a on odgovori:
“Sine moj, kada sam sultana vidio u toj raskoši, htio sam da ga podsjetim da se ne uzdigne previše, pa da sam sebi time našteti.”
Učenik upita: “Pa, je li te bilo strah?”
‘Izz Abdusselam odgovori: “Sine moj, sjetio sam se Allahove veličine pa sam sultana pred sobom vidio sićušnim i beznačajnim.”
Zbog ovog i drugih sličnih postupaka ‘Izz je nazvan “sultan učenjaka”.
Oni koji su svoj život proveli u teškoćama, putujući svijetom i tako učeći životne lekcije, naučili su da je vrijeme prevrtljivo, ali se prema toj činjenici postavljaju tako da onda kada drugi uspiju, a oni u tom vremenu dožive neuspjeh ili nešto loše, tada za svoje neuspjehe i za sve loše što im se dešava okrivljuju ljude na visokim položajima.
U ovakvom stanju čovjek živi sve do kraja života i tek tada dobije svoju pravu vrijednost daleko od raskoši: “A uživanje na ovom svijetu, prema uživanju na onom svijetu, nije ništa.” (Et-Tevba, 38)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napustio je Mekku u strahu i Kurejšije su se borile protiv njega želeći da ga ubiju, a on se vratio kao osvajač koji nije postavio vješala, niti sudio, niti uzimao tuđe vlasništvo.
Promjene koje je napravio nisu bile u korist nekog plemena, porodice ili pojedinca, nego je otvorio srca i razum prema Allahovoj vjeri: “Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze, ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.” (En-Nasr, 1–3)
Dakle, pomoć i pobjedu daje Allah, tvoj cilj jeste da ljudi prihvate Allahovu vjeru, a život ti se primakao kraju, pa ga zapečati zikrom – spominjanjem Allaha, i istigfarom – traženjem oprosta.
Na ovaj način Poslanik je svim vođama dao lekciju o kojoj treba da razmišljaju, a o tome naročito treba da povedu računa vođe u našem vremenu koji dolaze iz redova islamista i patriota, kojima su potrebni ovi duhovni principi kako bi očuvali časna načela i prenosili ih ljudima oko sebe, kako se ne bi opijali pobjedom i kako dunjaluku ne bi dali prednost u odnosu na ahiret.
Dakle, dužnost svih vođa jeste da se oštro suprotstave tiranskom obliku vladavine, jer to nije sistem zasnovan na zdravim temeljima i kao takav neće dobiti podršku ljudi. Stanje jedne društvene zajednice može popraviti samo neovisna uprava i uređen sistem koji konstantno nadzire i vodi računa o svim segmentima društva.
Rektor jednog univerziteta tražio je od profesorā da bez njegove dozvole ne sudjeluju na konferenciji, potkrepljujući ispravnost svog zahtjeva analogijom i argumentom da ženi nije dozvoljeno da bilo šta uradi bez muževog odobrenja.
_______________________________
Iz knjige: Stazama egoizma
Autor: dr. Selman el-Avda
Preveo: Muhamed Ikanović