Piše: mr. Elvedin Pezić
U Kur’ani-kerimu, govoru Uzvišenog Allaha, sa veoma malo riječi i izraza iskazano je veoma mnogo značenja, a u određenim ajetima, koje je veoma lahko zapamtiti, postavljena su sažeta pravila i u njima se nalaze jezgrovite pouke i poruke.
Jedan od tih ajeta jeste i ajet u kojem Uzvišeni Allah na jedan veoma sažet način pojašnjava da dobro i zlo nisu isto, pa makar se zlo proširilo i postalo zastupljeno u tolikoj mjeri da se činjenje dobra smatra stranim i lošim. U našem društvu svakodnevno se uvjeravamo u ovu činjenicu. Uzvišeni Allah kaže: “Reci: ‘Nije isto loše – zabranjeno i dobro – dozvoljeno, makar te iznenađivalo mnoštvo onoga što je loše. Zato se Allaha bojte, o vi koji ste razumom obdareni, da biste ono što želite postigli.’” (El-Maida, 100)
U komentaru riječi Uzvišenog Allaha: “Nije isto loše – zabranjeno i dobro – dozvoljeno”, navode više tumačenja, pa su neki kazali da se izraz “loše” odnosi na grijehe, drugi su kazali da se odnosi na nevjernike, treći da se odnosi na nepokorne, a četvrti su kazali da se odnosi na haram – ono što je zabranjeno, dok su za izraz “dobro” kazali da se odnosi na vjernika, pokornost, halal – dopušteno. Prema ovom tumačenju, značenje navedenog ajeta bilo bi sljedeće: “Reci, o Muhammede, svome ummetu: ‘Nisu isti vjernici i nevjernici, ili nisu isti pokorni i nepokorni, ili nije isto ono što je dopušteno i ono što je zabranjeno, nije isto ono što je kvalitetno i ono što je nekvalitetno.’”
Nakon što je spomenuo mišljenja islamskih učenjaka u pogledu ova dva izraza, “dobro” i “loše”, Kurtubi, veliki islamski tumač Kur’ana, rekao je: “Tačno je da su ovo općeniti pojmovi koji su višeznačni i mogu se odnositi na načine stjecanja imovine, na djela i postupke, vrste ljudi, vrste znanja. U svemu tome ‘loše’ neće uspjeti i neće mu biti dobra završnica, pa makar se u datom momentu i proširilo, za razliku od ‘dobra’ koje koristi i kad je zastupljeno u maloj količini i imat će lijepu završnicu.” (Kurtubi, Tefsir, 6/ 327)
Ova kur’anska formula potrebna nam je kao nikada do sada, danas, kada ljudi skoro sve gledaju kroz brojnost i masovnost. Tako ćemo naći mnoge koji put zablude i grijeha pravdaju brojnošću onih koji slijede taj put, a bježe od puta istine, morala, čednosti, zbog malobrojnosti onih koji slijede taj put, govoreći: “Zar je moguće da svi ovi ljudi budu u zabludi, svi koji ne vjeruju, svi ovi koji ne klanjaju, svi koji javno čine grijehe, svi koji se ne osvrću na kakav način zarađuju svoju nafaku, sve one koje ne nose islamsku odjeću, i svi oni koji se okupljaju na koncertima, utakmicama i koridama, a da on mala skupina ljudi koji paze na Allahove granice, koji paze kako zarađuju imetak, koji paze na svoju djecu, koje nose islamsku odjeću, koji ne idu na more, na koride, koncerte, utakmice, pa da li je moguće da su samo oni shvatili istinu?!”
Ponekada čovjek, u slabosti svoga vjerovanja, i tokom dugogodišnjeg “suprotstavljanja” većini ljudi i njihovom povodljivom načinu života, počne slabiti i “uklapati se” u takav način života, pa je zbog toga i došla ova kur’anska formula, kako bi vjernik ostao postojan i nepokolebljiv.
U ovom ajetu Uzvišeni Allah jasno nam daje do znanja da ne treba da budemo zavedeni mnoštvom lošega, pa da ga zbog toga slijedimo.
Ako pogledamo u druge kur’anske ajete, vidjet ćemo da je na mnogo mjesta “većina” spomenuta u negativnom kontekstu, a manjina – pojedinci u pohvalnom kontekstu.
Uzvišeni Allah kaže: “I kad je zapovijed Naša pala i voda s površine Zemlje pokuljala, Mi smo rekli: ‘Ukrcaj u lađu od svake životinjske vrste po jedan par, i čeljad svoju – osim onih o kojima je bilo govora – i vjernike!’ – a malo je bilo onih koji su s njim vjerovali.” (Hud, 40)
“Oni su mu izrađivali što god je htio: hramove i spomenike, i zdjele kao čatrnje, i kotlove nepokretne. ‘Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!’ – A malo je zahvalnih među robovima Mojim.” (Es-Sebe, 13)
“‘Ovaj prijatelj moj ima devedeset devet ovaca, a ja samo jednu, i on mi reče: ‘Daj ti nju meni!’ – i u prepirci me pobijedi.’ ‘Učinio ti je, doista, krivo!’ reče Davud, ‘time što je tražio da tvoju ovcu doda ovcama svojim; mnogi ortaci čine nepravdu jedni drugima, ne čine jedino oni koji vjeruju i rade dobra djela; a takvih je malo.’” (Sad, 23–24)
“I kada rekosmo melekima: ‘Poklonite se Ademu!’, oni se svi, osim Iblisa, pokloniše. ‘Zar da se poklonim onome koga si Ti od ilovače stvorio?’, reče. ‘Reci mi’, reče onda, ‘evo ovoga koga si iznad mene uzdigao: ako me ostaviš do Smaka svijeta sigurno ću, osim malobrojnih, nad potomstvom njegovim zagospodariti.’” (El-Isra, 61–62)
“Većina” se veoma često spominje u negativnom kontekstu. Uzvišeni Allah kaže: “E zato što si odredio pa sam u zabludu pao”, reče, “kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati, pa ću im sprijeda, i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti!” (El-A‘raf, 16–17)
“O tim gradovima Mi ti neke događaje njihove kazujemo. Poslanici njihovi su im jasne dokaze donosili, ali oni nisu htjeli povjerovati u ono u što prije nisu vjerovali. Eto tako Allah srca nevjernika zapečati – a Mi smo znali da se većina njih zavjeta neće držati, i znali smo da će većinom, doista, grješnici biti.” (El-A‘raf, 101–102)
“Allahovo je sve što je na nebesima i na Zemlji! Allahova prijetnja će se, sigurno, ispuniti! – Ali većina njih ne zna.” (Junus, 55)
“Zar oni ne vide kako činimo da iz zemlje niče svakovrsno bilje plemenito? To je, doista, dokaz, ali većina njih ne vjeruje.” (Eš-Šuara, 7–8)
Stoga, dragi brate i uvažena sestro, ne dozvolite da vas pokoleba to što je malo onih koji idu putem pokornosti, sunneta, morala, čednosti, poštenja, i to što je mnogo onih koji idu putem grijeha, novotarija, nevjersta, nemorala, razvrata, jer doista “nije isto loše – zabranjeno i dobro – dozvoljeno”. Blago li se onome ko to može shvatiti, a onaj ko ne može, pa uputa je od Uzvišenog Allaha.
Moramo shvatiti da se ljudi prepoznaju po istini, a nikako istina po ljudima, bez obzira ko oni bili i bez obzira koliko ih bilo.
Alija, radijallahu anhu, rekao je: “Istina se ne prepoznaje po ljudima, već spoznaj istinu, pa ćeš znati ko su njeni nosioci.” (Kurtubi, Tefsir, str. 340)