Vozio je u suprotnom smjeru i gledao kako pored njega prolaze kolone auta. Na radiostanici slušao je razgovor dva policajca i dok je jedan od njih govorio da se jedno vozilo kreće suprotnim smjerom, klimao je glavom i govorio: “Da je jedno vozilo, sva vozila idu u suprotnom smjeru.”
Kada sam ovu šalu ispričao svojoj kćerki, dodao sam još i slučaj čovjeka koji se žalio kako mu supruga slabo čuje, pa mu je prijatelj predložio da se udalji od nje i da joj govori i pomalo joj se približava kako bi znao koliko slabo čuje. Tako je i uradio: s izvjesne udaljenosti upitao ju je da je li gotova večera, pa kako nije čuo da mu išta odgovara, približavajući se, ponovio je pitanje drugi, pa treći put, sve dok joj se nije potpuno približio, pa ju je opet upitao, a ona mu odgovori: “Već peti put ti govorim da se piletina peče u rerni!”
Uopće nije ni pomislio na to da je možda njegov sluh oslabio.
Sretni smo kada onaj kome smo se požalili na svoj problem, pokaže saosjećanje i počne za to kriviti druge, ali ako pokuša da nam signalizira da i mi snosimo djelimičnu krivicu za taj problem, tada takav postupak smatramo izdajom.
Rješenje problema često počinje od nas, međutim, čak i kada nam se uče ajeti iz Kur’ana koji govore o tome: “Reci: ‘To je od vas samih!’” (Alu Imran, 165), mi ćemo protumačiti da se to odnosi na ostale muslimane ili na naše sunarodnjake, a nikako ne prihvatamo da i mi snosimo odgovornost za određeni problem.
Ljudi imaju običaj da se raduju govorniku ili piscu koji žestoko napada, psuje i sramoti protivnike, ismijavajući njihove planove i strategiju, i on je tada u pravu zbog toga. Odlika neprijateljskog odnosa jeste da “razvališ” te planove, trikove i strategiju.
Međutim, onog trenutka kada čujemo prodoran glas koji kritizira naše pokušaje, analizira našu ličnost, ukazuje na štetnost nekih naših ružnih navika, koje imaju ključnu ulogu u našem ličnom razmišljanju ili ponašanju, porodičnim ili društvenim odnosima, tada se na našim licima javlja prezir, mijenjamo boju i grizemo usne.
Nekada načinimo samo nekoliko koraka pa se zamorimo i potrebno nam je da se osvježimo, a ipak se drugima predstavljamo i prikazujemo kao osoba sportskog duha, izjavljujemo kako širokogrudno prihvatamo kritiku i da je onaj koji nas kritikuje bolji od onoga koji nas hvali…, pa se nakon toga izoliramo. Često izjavljujemo da smo spremni prihvatiti kritiku, ali kada do toga dođe, tada negodujemo smatrajući takvu kritiku vrstom kažnjavanja. U ovom slučaju izraz “kažnjavanje” potpuno je ispravan, samo što ga nekada neprikladno upotrebljavamo, koristimo ga kako bismo zaustavili oštricu koja nam uzastopno otvara rane suočavajući nas s našim greškama i nedostacima.
Slažemo se da onaj koji kritizira neistomišljenike govori o nečemu što se tiče svih nas, pa mu zato svi aplaudiramo i hvalimo ga, iako možda pretjeruje i prelazi granicu kada opisuje naše promašaje, ali mi se prema njima postavljamo kao da su to promašaji naših neistomišljenika i protivnika.
Što se tiče onoga koji otkriva ili želi da otkrije naše mahane i nedostatke, makar u tome i ne bio uspješan, on stavlja svoju ruku na naše bolno mjesto, povećavajući nam time bol, a svaki bolni dodir zapravo su neprijateljske strijele koje nas ne bi pogađale da se nismo samo na sebe oslanjali: “I ako budete trpjeli i ono što vam se zabranjuje – izbjegavali, njihovo lukavstvo neće vam nimalo nauditi.” (Alu Imran, 120)
Društveni poredak, u kojem i sami živimo kao pojedinci, porodice, skupine, društva i države, drugi često nazivaju i smatraju nazadnim, a i sami podržavamo i dijelimo takvo mišljenje, ali onog trenutka kada zbog nečega promijenimo svoje mišljenje, tada postanemo netolerantni i kritički nastrojeni prema svojim dojučerašnjim istomišljenicima koji sad napadaju na ono što smatramo ispravnim.
Šta nas to navodi da svoju stvarnost kritiziramo snažno i hrabro se obrušavajući na vlastite bolesti i slabosti, da bismo se poslije okrenuli kao da mi nismo dio te kritizirane stvarnosti.
Da li moja kritika znači da sam ja spašen i izolovan od ovih naših rasprostranjenih grijeha?
Kada kritiziram, trebam biti svjestan da se ta kritika tiče i mene lično kao i svih drugih, a ako nije tako, onda ona nema smisla i onda se svrha moje kritike nalazi u uzdizanju iznad drugih i izbjegavanju njihove kritike.
Kritika nije lijek za stanje u kojem se čovjek nalazi, niti ona trenutno izglađuje odnose i situacije, nego ona čovjeku kojem je upućena otvara vrata (samo)razumijevanja, mogućnosti sagledavanja i popravljanja stanja u kojem se trenutno nalazi. Onog trenutka kada kritiku budemo upućivali iskreno i s lijepom namjerom, shvatit ćemo istinu: da trebamo početi od sebe i da mi nismo izuzetak, tj. da se ne trebamo uzdizati iznad stvarnosti i zabrinuto posmatrati pojave sa strane: “To mogu postići samo strpljivi, to mogu postići samo vrlo sretni.” (Fussilet, 35)
_______________________________
Iz knjige: Stazama egoizma
Autor: dr. Selman el-Avda
Preveo: Muhamed Ikanović