Stvorenost ljudskih djela
Sva djela koja ljudi čine također su rezultat Allahovog stvaranja i ona ni u kojem slučaju, kada je o Allahovom stvaranju riječ, nisu izuzetak. Dakle, i ljudska djela ulaze u općenitost riječi Uzvišenog Allaha, koji je kazao:
”Allah je Stvoritelj svega…” (Ez-Zumer, 62),
a o njima ovdje govorimo zasebno jer su se oko ovog pitanja svojevremeno desile određene nejasnoće iz kojih se izrodila i polemika.
U najkraćim crtama, priznavati da su ljudska djela stvorena znači čvrsto vjerovati da su sva njihova djela, bila ona dobra ili loša, rezultat Allahovog stvaranja i Njegove odredbe i određenja. Uzvišeni Allah znao je kakvi će Njegovi robovi biti nakon što ih stvorio, znao je šta će oni činiti, a sve to zapisao je u Levhi-mahfuzu. Svoje robove stvorio je onakvima kakvima je htio i Njegova se odredba, kada je riječ o ljudima ili bilo čemu drugom, mora izvršiti. Ljudi rade i djeluju shodno onome što je On želio i htio, pa je na Pravi put uputio one kojima je propisao da će biti sretnici, a u zabludu je odveo one kojima je propisao da će biti nesretnici. On je znao ko će od njih u Džennet, pa je takvima omogućio da čine djela džennetlija, i znao je ko će od njih u Džehennem, pa je njima omogućio da čine djela džehennemlija.
Dakle, Uzvišeni Allah stvorio je ljudska djela, kreirao ih je i predodredio, a Njegovi ih robovi sprovode u praksu. Slijedeći tekst Kur’ana i sunneta, mi čvrsto vjerujemo da je Uzvišeni Allah, bez ikakvog izuzetka, sve stvorio i da je On kadar učiniti apsolutno sve što poželi, bilo da se radi o djelima ili karakteristikama i osobenostima tih djela. Također, nepokolebljivo vjerujemo da su ljudi suštinski izvršitelji svojih djela, bila ona dobra ili loša, i o ovom pitanju među sljedbenicima ehli-sunneta postoji konsenzus.[1]
Dokazi koje smo maloprije naveli, kada smo govorili o četvrtom postulatu na kojem se gradi vjerovanje u kader, jasno i nedvojbeno ukazuju da su i ljudska djela, baš kao i sve drugo, stvorena, međutim, postoje i drugi dokazi koji su, kada je riječ o pitanju stvorenosti ljudskih dijela, još jasniji i direktniji. Među te dokaze ubrajamo i sljedeći ajet:
Allah je stvorio (i) vas i ono šta radite.[2] (Es-Saffat, 96)
U pogledu riječi: “ono šta radite”, koje se spominju u ajetu, komentatori Kur’ana imaju dva mišljenja:
- Da izraz “ono što radite” može biti zamijenjen izrazom “radnje vaše”, pa bi u tom slučaju značenje ovih riječi bilo: “Allah je stvorio vas i radnje vaše”;
- Da te riječi imaju značenje odnosne zamjenice “koje”, u kojem bi slučaju njihovo značenje bilo: “Allah je stvorio vas i one koje vi vašim rukama izrađujete”, tj. vaše kipove.
Ovaj ajet predstavlja direktni i nedvosmisleni dokaz da je Uzvišeni Allah Stvoritelj ljudskih djela.[3]
- Vrste Allahovog određenja[4]
- Opće Allahovo određenje
Ova vrsta Allahovog određenja obuhvata uređenje i određenje svega što postoji u univerzumu, tj. On poznaje sve detalje onoga što se nalazi u univerzumu, sve je zapisano (u Levhi-mahfuzu), On je sve stvorio i Svojom voljom uredio.
Na ovu vrstu Allahovog određenja ukazuju mnogi dokazi u koje ubrajamo i sljedeći ajet:
Zar ne znaš da je Allahu poznato sve što je na nebu i na Zemlji? To je sve u Knjizi (zapisano); to je, uistinu, Allahu lahko! (El-Hadždž, 70)
Imam Muslim u Sahihu bilježi hadis koji prenosi Abdullah b. Amr, radijallahu anhuma, i koji kaže: “Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‘Uzvišeni Allah zapisao je (i odredio) sudbinu stvorenja pedeset hiljada godina prije nego što će stvoriti nebesa i Zemlju, a Njegov Arš bio je na vodi.’”[5]
- Predodređenje ljudske konačnice[6]
Predodređenje ljudske konačnice odnosi se na “ugovor” (mīsāk) putem kojeg je Uzvišeni Allah od svih ljudi dobio priznanje da je On njihov jedini i neprikosnoveni Gospodar, i zbog kojega će ljudi biti svjedoci protiv samih sebe. Već tada je Uzvišeni Allah predodredio sretnike i nesretnike. On kaže:
I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne kažete: “Mi o ovome ništa nismo znali.” (El-A‘raf, 172)
Hišam b. Hakim prenosi da je neki čovjek došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i upitao ga: “Da li djela nastaju onda kada se dogode ili su predodređena?”, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: “Uzvišeni Allah izveo je iz kičmi Ademovih sinova njihovo potomstvo i učinio ih svjedocima protiv samih sebe, a potom je Svoje šake ispunio s njima i rekao: ‘Ovi će u Džennet, a ovi u Vatru!’ Džennetlijama je olakšano činjenje djela koja vode u Džennet, a džehennemlijama je olakšano činjenje djela koja vode u Vatru.”[7]
- Predodređenje životnog vijeka
Predodređenje životnog vijeka podrazumijeva da je Uzvišeni Allah unaprijed odredio sve pojedinosti u životnom vijeku svakog čovjeka, od njegovog rođenja pa sve do smrti. Zapisao je i to da li će biti od nesretnih ili će biti od sretnih.
U dva Sahiha zabilježen je hadis koji prenosi Ibn Mesud, radijallahu anhu, i koji kaže da je onaj koji je govorio samo istinu i onaj kome se vjeruje[8], rekao: “Zaista se zametak svakog čovjeka stvara i skuplja[9] u utrobi njegove majke četrdeset dana, zatim isto toliko (dana) bude zakvačak, zatim isto toliko (dana) bude komad mesa, zatim Allah pošalje meleka kojem naredi da zapiše četiri odredbe: (djetetovo) djelo, opskrbu, rok života i da li će biti nesretan ili sretan…”[10]
- Godišnje predodređenje
Godišnje predodređenje biva u Noći kadra[11] svake godine. Na ovo ukazuju riječi Uzvišenog Allaha:
U (toj noći[12]) se svaka mudra stvar razdjeljuje[13]. (Ed-Duhan, 4)
Meleki i Džibril, s dozvolom Gospodara svoga, spuštaju se u njoj (tj. Noći kadra) zbog odluke svake, sigurnost je u njoj sve dok zora ne svane. (El-Kadr, 4–6)
U ovoj noći zapisuje se sve ono što će se desiti u toj godini, bilo da se radi o smrti ili životu, moći ili poniženju, kiši i opskrbi…, pa čak bude zapisano i to hoće li te godine neko otići na hadž ili ne, pa se kaže: “Taj i taj će na hadž (ove godine)…”
Ovako se prenosi od Ibn Omera i Ibn Abbasa, kao i od Hasana[14] i Seida b. Džubejra.[15]
- Dnevno predodređenje
Na dnevno predodređenje ukazuju riječi Uzvišenog Allaha:
…svakog dana On je u toku (svega). (Er-Rahman, 29)
U komentaru ovog ajeta kaže se da Uzvišeni Allah svakodnevno uzvisuje koga hoće, a unizuje koga hoće, On uzdiže i ponižava, daje i uskraćuje, jedne čini bogatima, a druge siromašnima, nekoga čini nasmijanim, a nekoga uplakanim, jedne usmrćuje, a druge oživljava itd.[16]
- O dužnostima muslimana u pogledu vjerovanja u kader
Obaveza je svakog vjernika da čvrsto i nepokolebljivo vjeruje u Allahovo određenje i Njegovu odredbu, da priznaje Allahov šerijat, kao i sve Njegove naredbe i zabrane, da iskreno prihvata i potvrđuje sve šerijatske tekstove i da se vlada shodno onome što je u njima naređeno, kao i da se kloni onoga što je u njima zabranjeno.[17]
Kada učini nešto dobro, vjernik se zahvali Allahu, a ako učini nešto loše, on od Allaha traži oprost i zna da se sve desilo shodno Njegovom određenju i Njegovoj odredbi. Kada je Adem, alejhis-selam, učinio grijeh, pokajao se, pa ga je njegov Gospodar posebno odabrao i na Pravi put ga uputio, dok je Iblisa, koji se nakon grijeha počeo raspravljati i u grijehu ustrajao, Uzvišeni Allah prokleo i od Sebe ga udaljio. Stoga, onaj ko se nakon činjenja grijeha pokaje Allahu – takav je predani sljedbenik Adema, a ko ustraje u činjenju grijeha pravdajući se kaderom – takav poslušno slijedi Iblisa; sretnici koračaju stopama svoga praoca Adema, dok nesretnici slijede svoga neprijatelja Iblisa. [18]
“Onaj ko na potpuno ispravan način rezonuje i shvata Allahov kader i vodi računa o Allahovom šerijatu, on postaje Allahov istinski rob, te će, uz Allahovu pomoć, biti u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, a uistinu su takvi sretnici i zaslužuju da im se na tome pozavidi.”[19]
Dakle, dužnost je svakog vjernika da priznaje četiri temeljna postulata na kojima se zasniva vjerovanje u kader, o kojima je ranije bilo riječi, tj. da čvrsto vjeruje da je Uzvišeni Allah dobro upoznat sa svime što se događa, da je On sve to već zapisao, da je On želio da se tako desi i da je On sve to stvorio. Također, obligatna je dužnost vjernika vjerovati da mu je Svevišnji Allah naredio da Mu se pokorava i da je zabranio da Mu bude nepokoran, zbog čega on mora izvršavati ono čime Allahu izražava svoju pokornost, a kloniti se onoga čime Mu pokazuje svoju nepokornost. Kada ga Uzvišeni Allah uputi na činjenje dobra i na ostavljanje zla, neka se zahvaljuje samo Allahu i neka na tome i ustraje, a ukoliko bude ponižen i prepušten samome sebi pa učini nešto loše i Allahu bude nepokoran, obavezan je od Allaha zatražiti oprost i Njemu se iskreno pokajati.
Vjernik je dužan truditi se da ostvari ovosvjetska dobra, ali samo na legitimne, šerijatom dozvoljene načine. Zato on hodi po zemlji i u potrazi za opskrbom obilazi njene predjele, pa ukoliko se domogne onoga što mu je potrebno i za čim traga, Allahu je zahvalan, a ukoliko ne ostvari zacrtane planove, tješi se Allahovom odredbom i svjestan je da se sve odigralo shodno kaderu Uzvišenog Allaha, te vrlo dobro zna da ono što ga je zadesilo, nije ga moglo mimoići, a da ono što ga je mimoišlo, nije ga moglo ni zadesiti.
“Zato, kada je vjernik nepokolebljivo uvjeren da se u svemu onome što je Allah stvorio i u svemu onome što je On naredio krije veličanstvena mudrost, to mu je sasvim dovoljno da osjeća zadovoljstvo u svemu što mu se desi. Što mu se znanje i iman više povećaju, to mu Allahova mudrost i Njegova milost postaju jasnije i očevidnije. One svojom veličanstvenošću obasjaju njegov um i on postaje čvrsto uvjeren da je sve ono što je Uzvišeni Allah objavio u Svojoj Knjizi neupitna istina.”[20]
Nije nužno da svaki pojedinac poznaje sve detalje vjerovanja u kader, već je sasvim dovoljno da u njega vjeruje općenito, dakle, na način kako smo to ovdje sažeto spomenuli, jer, kako je poznato i jasno precizirano, sljedbenici ehli-sunneta vjeruju da intelektualni dometi svih ljudi nisu isti, tako da se osobe manjih sposobnosti ne obavezuju onim čime se obavezuju one čije su sposobnosti veće.
Na sve do sada spomenuto ukazuju šerijatski, zdravorazumski, osjetilni i fitrom u čovjeka utkani dokazi, među kojima, kada se sve pomno razmotri i rezimira, nema kontradikcije i međusobnog isključivanja.
____________________________
Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
___________________________
[1] Vidjeti: Ahmed b. Hanbel, El-Mesailu ver-resail, 1/147/150, Eš‘ari, El-Ibana, str. 107–130, i Risaletun ila ehlis-sugari, str. 75, 78, 83, Ibn Kutejba, El-Ihtilafu fil-lafzi ver-reddu alel-džehmijjeti vel-mutešebbiha, str. 21–23, i Bejheki, El-Itikad, str. 73. Također vidjeti: Ibn Kudama, Lumatul-itikad, str. 21, Ibn Tejmijja, En-Nubuvvat, str. 437, Der’u tearudil-akli ven-nakli, 1/85–86, Minhadžus-sunna, 2/298, 3/112, 128, 129, Ibn Kajjim, Šifaul-alil, str. 108–140, Ibn Isa, Šerhu kasideti Ibnil-Kajjimin-nunijja, 2/135, Grupa autora, El-Medžmuatul-kamileti li muellefatiš-šejh Ibn Sa‘di, 3/65, dr. Omer Eškar, El-Kadau vel-kader, str. 37, Kadi Ebu Ja‘la, Kitabu mesailil-iman, valorizacija Saud b. Abdulaziz Halef, str. 98–99, Ibn Tejmijja, El-Akidetul-vasitijja, sa opaskama šejha Ibn Menia, str. 50–51, Hakemi, Mearidžul-kabul, 2/238–240, šejh Ibn Džibrin, Et-Ta‘likatu ala Lumatil-itikad, str. 61–64, šejh Ibn Usejmin, Šerhu Lumatil-itikad, str. 95.
[2] Prethodni ajet glasi: “Kako se možete klanjati onima koje sami klešete?” (Es-Saffat, 95) Ovo je potrebno naglasiti da bi se razumjelo pojašnjenje autora u nastavku teksta. (op. prev.)
[3] Ibn Dževzi, Zadul-mesir, 7/70. Također vidjeti: Ibn Džerir et-Taberi, Džamiul-bejan, 12/75, Ibn Kesir, Tefsirul-Kur’anil-azim, 4/15.
[4] Vidjeti: Hakemi, A‘lamus-sunnetil-menšura, str. 129–133, Ibn Tejmijja, El-Akidetul-vasitijja, sa opaskama šejha Ibn Baza, str. 78–80.
[5] Muslim, Sahih, 8/51, br. 2653.
[6] Na ovom mjestu uvaženi šejh Abdulaziz b. Baz nadovezao se sljedećim riječima: “Predodređenje ljudske konačnice potpada pod opće Allahovo određenje. Zbog toga ga Ebu Abbas Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, u svome djelu El-Akidetul-vasitijja nije spomenuo zasebno, kao što to nije učinila ni većina drugih učenjaka, koliko je meni poznato.”
[7] Ibn Ebu Asim, Kitabus-sunna, valorizacija šejh Albani, 1/73. U vezi sa ovim hadisom Albani je kazao: “Lanac prenosilaca ovog hadisa ispravan je, a svi prenosioci koji se u njemu nalaze pouzdani su.” Sujuti, Ed-Durrul-mensur, 3/604, u vezi s njim kaže: “Bilježe ga i Ibn Ebu Džerir, Bezzar, Taberani, Adžurri u djelu Eš-Šeria, Ibn Merdevejh i Bejheki u djelu El-Esmau ves-sifat.”
[8] Riječi es-sādikul-masdūk doslovno znače: “onaj koji samo istinu govori i onaj kome se vjeruje” i odnose se na Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. (op. prev.)
[9] Kurtubi smatra da se pod riječima “skuplja” ukazuje na sakupljanje sjemena, nakon što se ono rasprši u maternici prilikom ejakulacije, i njegovo pripremanje za zametanje ploda. Pored Kurtubijevog, Ibn Hadžer spominje i druga mišljenja, a Allah najbolje zna. Vidjeti: Ibn Hadžer, Fethul-Bari, 11/479. (op. prev.)
[10] Buhari, Sahih, 7/210, br. 3208, Muslim, Sahih, 8/44, br. 2643, Ibn Madža, Sunen, 1/29, br. 76.
[11] Lejletul-kadr. (op. prev.)
[12] U prva tri ajeta ove sure kaže se: “Ha Mim. Tako Mi Knjige jasne! Mi smo je (Knjigu tj. Kur’an) objavili u Noći blagoslovljenoj.” (Ed-Duhan, 4) Većina komentatora Kur’ana kaže da je Noć blagoslovljena ustvari Noć kadra. (op. prev.)
[13] Tj. precizira i definira. (op. prev.)
[14] Vjerovatno Hasana el-Basrija. (op. prev.)
[15] Vidjeti: Ibn Dževzi, Zadul-mesir, 7/338, Ibn Kesir, Tefsirul-Kur’anil-azim, 4/140, Ševkani, Fethul-Kadir, 4/572.
[16] Vidjeti: Ibn Dževzi, Zadul-mesir, 8/114, Ibn Kesir, Tefsirul-Kur’anil-azim, 4/275, Ševkani, Fethul-Kadir, 5/136.
[17] Vidjeti: Ibn Tejmijja, Džamiur-resail, 2/341, kao i Der’u tearudil-akli ven-nakli, 8/405.
[18] Vidjeti: Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/64, i Ibn Kajjim, Tarikul-hidžretejn, str. 170.
[19] Falih b. Mehdi, Et-Tuhfetul-mehdijjeti fi šerhir-risaletit-tedmurijja, 2/140. Također vidjeti: Ibn Usejmin, Takribut-tedmurijja, str. 119.
[20] Ibn Tejmijja, Medžmuul-fetava, 8/97.