Kada je završio s namazom i propisanim zikrom poslije namaza, pošao je da izađe iz džamije, međutim, čovjek koji je klanjao do njega uzeo ga je za ruku, pomogao mu da ustane i poselamio ga, dok se na njegovom licu zrcalila radost i gostoljubivost, koja je saputnik sposobnom daiji. Znao je kako da uspješno otpočne dijalog i nije htio da mu promakne prilika.
“Allah te nagradio i hvala ti! Drago mi je da sam te vidio u džamiji! Musliman želi bratu muslimanu ono što želi i samom sebi.”
“I tebe da Allah nagradi! Ali kada je to dolazak u džamiju bio nečiji monopol? Da li je moje prisustvo u džamiji bilo nešto čudno ili iznenadno, pa da zbog toga obznaniš svoju radost?”
“Ja tako imam običaj da se radujem zbog tuđeg dobra, zbog toga sam htio da ti skrenem pažnju na neke propuste u namazu, naročito zbog toga što se ti trudiš da upotpunjavaš svaki sunnet.”
“Hajde, reci šta želiš!”
Ove je riječi jedva izustio, ali “daija” to nije primijetio, nego je počeo da nabraja i navodi svoje primjedbe objašnjavajući kako treba stajati u namazu, šta je ispravno na sjedenju, rukuu, sedždi i drugim dijelovima namaza, tako da je čovjeku kojem se obraćao nabrojao tačno deset propusta vezano za namaz koji je upravo klanjao.
Svoj je govor završio riječima: “To je tih čitavih deset primjedbi!”
Njegov sagovornik okrenu se prema njemu i onako grubo mu postavi pitanje: “A šta je s tobom?”
“Ja, hvala Allahu, imam običaj da poslušam savjet jer znam da sam čovjek i da pogriješim i da nisam melek, niti alim ili fakih, ja sam običan čovjek, i nadam se da nema nečega što bi me spriječilo da prihvatim istinu. Tako me jednom prilikom jedan moj učenik posavjetovao, pa sam prihvatio savjet od njega i zahvalio mu se.”
Njegov je sagovornik osjetio da je pun skrivene oholosti, da često upotrebljava “ja”, tvrdi da je čovjek kao da je to na što ukazuje toliki problem da to mora potvrditi, negira da je melek i iz skromnosti ne pripisuje sebi znanje, ukazuje na svoju jednostavnost, rječito govori nadajući se da ne postoji nešto što bi ga spriječilo i udaljilo od prihvatanja ispravnog…, negira da je učenjak a nesvjesno priča o svojim učenicima, što govori o tome da je učitelj i šejh.
Zar se čovjek može više pohvaliti od ovoga, ali to je pohvala premazana skromnošću i ovakav negativan prilaz duši veoma je teško otkriti i liječiti.
Kada primijetiš da se nečija duša nalazi u ovakvom stanju, tada trebaš pokušati da njegov pogled usmjeriš u duševne dubine njegovog unutarnjeg razuma, da povede brigu o sebi, da uoči sklonost svoje duše ka samouljepšavanju i oholosti, trebaš mu sugerirati da ne koristi dvostruke aršine u sagledavanju sebe i drugih, da se ne postavlja različito prema onima koje voli i prihvata i prema onima koje mrzi i s kojima se ne slaže, ili prema nečemu što mu je prihvatljivo i poznato, pa mu nije teško da to prihvati, i prema onome što mu je neprihvatljivo i nepoznato, pa je zbog toga sklon odbijanju i nesigurnosti, bez obzira što to drugi prihvataju i prepoznaju. Na koji ćeš način prihvatiti neki dokaz u vjeri ako tako selektiraš, prihvataš, dokazuješ i veličaš dok je duša u stanju da neki drugi dokaz, koji do tada nije bio primaran i u prvom planu, protumači kako želi.
Taj nepoznati čovjek pojednostavio je labirint u koji samo rijetki ulaze, a većina ga zaobilazi, pa se okrenuo prema svom poznaniku i rekao mu:
“Izgleda da je, po mom mišljenju, tvoja najveća greška namaz koji si klanjao i u kojem si stajao pred svojim Gospodarom dok je tvoje srce bilo negdje drugdje. Izostavio si srž namaza, a to je skrušenost. Mislim da tvoje srce nije bilo koncentrirano čim je pratilo šta rade drugi klanjači i analiziralo njihove pokrete i prisjećalo se mišljenja islamskih učenjaka o pitanju stajanja u namazu, sjedenja, rukua, sedžde, izdvajajući jača mišljenja od slabijih, pa si čekao da se završi namaz kako bi se okrenuo čovjeku koji je klanjao pored tebe i počeo da mu nabrajaš propuste.”
Primijetivši da njegova kritika nije doprla do njegovog sagovornika, tada je na kritiku uzvratio kritikom i počeo objašnjavati kako je mišljenje o skrušenosti u namazu nešto oko čega postoji poznato razilaženje među islamskim učenjacima te da, osim Ebu Hamida el-Gazalija i Ibn Tejmijje, veliki broj islamskih pravnika ne zastupa takvo mišljenje…
Nije namjeravao da odgovori, nego je tražio najbolji način da se izvuče i da izbjegne nastavak razgovora u kojem će na njegovu kritiku biti odgovoreno kritikom, na njegov napad protunapadom, pa je kao izgovor za odlazak naveo da ima već važan ugovoreni sastanak.
_______________________________
Iz knjige: Stazama egoizma
Autor: dr. Selman el-Avda
Preveo: Muhamed Ikanović