- Vjerovanje u kadā i kader dovodi do eliminiranja zavisti i pakosti, čime se staje ukraj različitim bolestima i opačinama koje haraju ljudskim društvom i razaraju ga. Onaj ko iskreno vjeruje u kader neće drugima zavidjeti na blagodatima koje im je Uzvišeni Allah iz Svoje milosti i dobrote podario, jer je uvjeren da ih je On opskrbio i da je On njihovu opskrbu raspodijelio onako kako je želio: nekim je ljudima podario obilnu opskrbu, a drugima ju je uskratio, a sve kako bi ih iskušao i na ispit ih stavio. Ovakav vrlo dobro zna da se, ukoliko sebi dopusti da bude zavidan ljudima, opire i suprotstavlja onome što je Allah već unaprijed odredio.
Zbog toga se iskrenim i čvrstim vjerovanjem u kader čovjek čuva od zavisti i pakosti, ali i od toga da se opire šerijatskim propisima koje mu je Allah stavio u obavezu, kao i od toga da prigovara u pogledu Allahovog kosmičkog određenja. On se Allahu predaje i pokorava Mu se u svakom pogledu…[1]
- Vjerovanjem u kadā i kader čovjek spoznaje i uviđa mudrost Uzvišenog Allaha u onome što je odredio, bez obzira radilo se o dobru ili zlu. On također shvata da je ljudski pogled na određene događaje i dešavanja sasvim ograničen i manjkav, te da postoji Onaj koji je od svih veći, znaniji i mudriji.
Često nam se dogodi da nešto mrzimo i preziremo, a poslije se ispostavi da je to bilo dobro po nas, kao što nam se često desi da nešto smatramo po nas dobrim i korisnim, žudeći za tim i silno ga priželjkujuću, međutim, na kraju se pokaže da stvar nije bila onakva kakvom smo je zamišljali. Uzvišeni Allah, koji je sve odredio, najbolje zna šta je za čovjeka u konačnici dobro i u čemu je istinska korist za njega:
Ponekad nešto ne volite, a ono bude dobro za vas, a ponekad nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate. (El-Bekara, 216)
Ovaj ajet u sebi nosi mnoge skrivene poruke i velike mudrosti koje istinskom vjerniku trasiraju način kako će razmišljati i kako će se ponašati. Jedna od tih mudrosti nalaže mu da se u potpunosti prepusti Onome koji precizno zna kako će se nešto okončati i kakav će biti njegov konačni ishod, kao što mu nalaže i da bude zadovoljan onim što mu je njegov Stvoritelj dosudio i odredio, te da se nada najljepšem ishodu.
Ajet vjernike indirektno upućuje na to da nikada sebi ne dozvole da svome Gospodaru nešto “predlažu” ili “sugeriraju”, te da od Njega traže nešto za što uopće nisu sigurni da je po njih dobro, jer se vrlo lahko može desiti da od Njega nešto mole a to u konačnici po njih bude vrlo štetno. Zbog toga, istinski vjernik sam za sebe ništa ne odabire, već u svojim dovama odabir prepušta svome Gospodaru i moli Ga da mu podari najljepši ishod u onome što mu je odredio i za njega odabrao, ubijeđen da ništa korisnije od toga nije ni mogao dobiti.
Ponekad čovjek iz nekog dunjalučkog[2] razloga silno želi određenu stvar i smatra je vrhuncem svojih težnji i ambicija, međutim, Uzvišeni Allah zna da je ona u konačnici za tog čovjeka itekako štetna i da će ga odvratiti od onoga u čemu je za njega istinska korist. Zbog toga Allah, iz Svog sveobuhvatnog znanja, spriječi čovjeka da postigne to za čim toliko silno žudi, a ovaj, iz žalosti što nije ostvario ono za čim je žudio, bude mrzovoljan i neraspoložen, ni ne sluteći da je njegov Gospodar prema njemu postupio na najljepši i najdobrostiviji način, jer je od njega otklonio ono što je loše i štetno, a usmjerio ga na ono što je za njega dobro i korisno.[3]
Naprimjer, koliko se puta desilo da ljudi silno žale što su zakasnili na avionski let, da bi ubrzo, tek nakon što je avion poletio, bili obaviješteni da je avion pao i da su svi putnici poginuli.
Mnogo se puta desilo da ljudi, zbog toga što im je promaklo ono za čim silno žude ili zbog toga što ih je zadesilo ono što silno preziru i mrze, budu ozlojeđeni, neraspoloženi i utučeni, da bi vrlo brzo, nakon što se stvari pokažu u svom istinskom svjetlu, shvatili kolika se blagodat krila u onome što im je Uzvišeni Allah odredio, pa zbog toga bivaju sretni, veseli i razdragani, jer sada znaju da se u konačnici po njih sve dobro i lijepo završilo.
Lijepo li je neko kazao:
Kol’ko tajnih blagodati u teškoći ima
Allahu se ne možeš zahvaliti na njima.[4]
Rekao je pjesnik:
Shodno određenju sve baš stvari teku
Sudba krije mile stvari al’ i mrskih r’jeku
Ponekad me veseli ono što sam mrzio
A nekad me rastuži ono što sam želio.[5]
- Vjerovanje u kadā i kader pomaže u odbacivanju sujevjerja i primitivizma, jer ono podrazumijeva čvrsto ubjeđenje da je sve ono što se desilo u prošlosti, ono što se trenutno dešava i ono što će se desiti u budućnosti, u čitavom kosmosu već unaprijed Allahovim kaderom određeno. Isto tako, to vjerovanje podrazumijeva da je kader, kao i sve pojedinosti vezane za njega, isključivo Allahova tajna koju je sačuvao samo za Sebe i koju nikome nije otkrio, izuzev nekih njenih segmenata o kojima bi obavijestio onoga koga je odabrao za Svoga poslanika – a tim bi povodom i ispred poslanika i iza njega postavio one koji će ga čuvati i koji će nad njim bdjeti.[6]
Polazeći od ovih temelja, vjernik u Allahovo određenje i sudbinu ne pridaje nikakvu pažnju raznoraznim prevarantima i lažovima u vidu gatara, vračara, astrologa i proroka, ne osvrće se na ono što oni govore, niti nasjeda na njihove bezočne laži i izmišljotine – on živi miran i spokojan život, sačuvan i zaštićen od njihovog besmislenog nagađanja i pretpostavki.
Rekao je Lebid b. Rebia, radijallahu anhu:
Bacačice kamenčića,[7] kunem vam se, ne znaju
Šta će Allah učiniti, nit’ one što ptice tjeraju[8]
Mislite li da sam lažac, probajte ih pitati
Kad će čovjek umr’jeti il’ kad će kiša padati?[9]
- Vjerovanje u kadā i kader unosi smirenost u srce, daje spokoj duši i dovodi do osjećaja zadovoljstva i sreće. Sve koristi spomenute do sada direktni su plodovi vjerovanja u kader, s tim da se mnoge od njih međusobno prožimaju. Smirenost srca, spokoj u duši i osjećaj sreće i zadovoljstva prijeko su potrebni svakom pojedincu i predstavljaju cilj do kojeg očajnički želi stići. U ovom pogledu nema razlike među ljudima: svi oni žarko žele postići spomenuto i na tom se putu trude i žrtvuju. Pjesnik je kazao:
Svi što postoje za nekim pl’jenom tragaju
Samo što oružja drugačija upotrebljavaju.
Nisu svi ljudi sposobni ostvariti ove ciljeve, niti svi u njima mogu pronaći potpuno zadovoljstvo i spoznati ih, već je to privilegija iskrenih vjernika, koji čvrsto vjeruju u Allaha i Njegovu odredbu. Srce vjernika smireno je, njegova je duša spokojna, a on opušten, zadovoljan i sretan. Ne razmišlja mnogo o tome kako bi nešto moglo poći ka zlu i loše se završiti, međutim, ukoliko se takvo nešto i dogodi, njegovo se srce ne lomi u paramparčad, već ostaje čvrsto i postojano, strpljivo podnoseći probleme i nevolje. Ukoliko se razboli, vjernik ne dozvoljava da mu sekiracija i brige bolest samo povećaju, a kada mu se dogodi nešto što mrzi i prezire, on to dočekuje odlučno i nepokolebljivo, umanjujući tako gorčinu koju njemu mrska stvar sa sobom nosi. Zbog toga, mudar čovjek sebi ne smije dozvoliti dvostruku bol i duplu agoniju: prvu, prouzrokovanu strepnjom pred mogućim zlom koje će ga možda zadesiti (a možda i neće), i drugu, nakon što ga, eventualno, očekivano zlo i zadesi. Ne, nego on biva sretan sve dok se tuga i ono što je prouzrokuje nalaze podalje od njega, a ukoliko ga nešto od toga i pogodi, on sve to dočekuje hrabro, te biva umjeren i objektivan.
Među posebno odabranim muslimanima, poput istinskih islamskih učenjaka ili skrušenih pobožnjaka, ponekad ćemo pronaći toliko smirena srca i takav spokoj u duši koji gotovo da se umom ne mogu pojmiti, niti se maštom mogu zamisliti. Ovakvi, kada je o smirenosti srca i duševnom spokoju riječ, među ljudima definitivno zauzimaju najuzvišenije mjesto, te se na tom polju s njima niko ne može mjeriti.
Vladar pravovjernih Omer b. Abdulaziz, Allah mu se smilovao i njime bio zadovoljan, kaže: “Došao sam u takvo stanje da se radujem svakoj Allahovoj odredbi, ma kakva ona bila. Ako me nešto razveseli, ja se zahvaljujem, a ako me nešto ožalosti, ja strpljiv budem[10].”
Šejhul-islam Ebu Abbas Ibn Tejmijja, Allah mu se smilovao, kaže: “Uistinu na dunjaluku postoji dženet. Onaj ko ne uđe u njega, neće ući ni u Džennet na ahiretu.”[11]
Nakon što je okovan u lance i bačen u tamnicu, Ibn Tejmijja je izrekao svoju poznatu izreku: “Šta mi moji neprijatelji mogu učiniti? Moj je dženet u mojim prsima. Kamo god da pođem, uvijek me prati i od mene se ne odvaja. Ako me zatvore, pa zatvor je moja osama, ako me ubiju, moja je smrt šehadet[12], a ako me iz moga grada protjeraju, moje je progonstvo putovanje na Allahovom putu!”[13]
Uvidjet ćeš da su čak i sasvim obični muslimani izuzetno smirene i staložene osobe, sretni su i zadovoljni, a spokoj vlada njihovim srcima, što vrlo teško pronalazimo kod nemuslimana, pa makar se radilo i o velikim svjetskim misliocima, piscima ili ljekarima. Koliko li je samo ljekara nemuslimana koji se ne mogu čudom načuditi reakciji svojih pacijenata muslimana kojima umjesto propisivanja lijeka koji ih je trebao izliječiti budu primorani priznati gorku istinu i obavijestiti ih o tome da im je dijagnosticirana neka teška i neizlječiva bolest. Ljekar će dugo misliti na koji način kazati istinu, kako pacijenta obavijestiti o teškoj bolesti koju boluje, boji se njegove reakcije i nervozan je, te se na sve moguće načine trudi “pripremiti teren”, kako bi pacijent što lakše primio nemilu informaciju. Međutim, nakon što ga na jedvite jade obavijesti o bolesti koju boluje, ostaje zatečen reakcijom pacijenta muslimana koji vijest prihvata gotovo ravnodušno, te ostaje izuzetno smiren i pribran.
Zbog toga su mnogi nemuslimani bili prijatno iznenađeni pozitivnim posljedicama koje na muslimane ostavlja vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu, te su taj momenat sa čuđenjem i oduševljenjem isticali i u svojim pisanim djelima, svjedočeći u njima o veličini i snazi muslimanskog karaktera i o njihovoj nevjerovatnoj sposobnosti da životne poteškoće, nevolje i probleme dočekuju potpuno smireni i opušteni.
Ovo svjedoče oni koji uopće ne vjeruju u Allaha niti u Njegovo predodređenje i sudbinu, što svjedočanstvu samo povećava vrijednost i daje mu legitimitet. Rekao je pjesnik:
A prijatne li žene, to priznaju joj inoče
Istinska je vr’jednost koju dušmani posvjedoče.
____________________________________________
Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
________________________
[1] Vidjeti: dr. Avvad el-Mu‘tik, “Srednji put ehli-sunneta vel-džemata u pogledu vjerovanja u kader”, časopis Medželletul-buhus, br. 34, str. 250.
[2] Odnosno materijalnog. (op. prev.)
[3] Vidjeti: Abdurrahman es-Sa‘di, El-Mevahibur-Rabbanijja minel-ajatil-Kur’ani, str. 151.
[4] Garnati, Džennetur-rida fit-teslimi lillahi lima kaddere ve kada, 3/52.
[5] Garnati, Džennetur-rida fit-teslimi lillahi lima kaddere ve kada, 3/52.
[6] Misli se na časne meleke koji čuvaju Allahove poslanike kojima je On otkrio neke dijelove gajba. Uzvišeni Allah kaže: “On tajne zna i On tajne svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere; zato On i ispred njega i iza njega postavlja one koji će ga čuvati.” (El-Džinn, 26–27) (op. prev.)
[7] Misli se na osobe, uglavnom žene, koje su proricale sudbinu iz “bacanja kamenčića”. (op. prev.)
[8] Jedan od paganskih običaja koji su upražnjavali predislamski Arapi bila je tzv. ijāfa, tj. gatanje iz leta ptice koju su prethodno galamom preplašili i tako je natjerali da poleti. Neki smatraju da se ijāfa odnosi i na gatanje iz ptičijeg oglašavanja. U vjerodostojnom hadisu navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, za ijāfu rekao da spada u vrstu magije i sihra, pa je samim time i zabranjena. (op. prev.)
[9] Divan Lebid b. Rebia, str. 90. Ovim stihom vjerovatno aludira na dvije od pet tzv. riznica tajni, za koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Pet je riznica gajba (tajnog i skrivenog).” Zatim je proučio (ajet): “Samo Allah zna kad će Smak svijeta nastupiti, samo On spušta kišu i samo On zna šta je u maternicama, a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti; Allah, uistinu, sve zna i o svemu je obaviješten” (Lukman, 34). Hadis bilježi Buhari, Sahih, br. 4778. (op. prev.)
[10] Ibn Redžeb, Džamiul-ulumi vel-hikem, 10/287. Također vidjeti: Ibn Abdulhakim, Siretu Umer b. Abdulaziz, str. 97. Treba napomenuti da je drugi dio izreke Omera b. Abdulaziza, dakle rečenicu: “Ako me nešto razveseli, ja se zahvaljujem, a ako me nešto ožalosti, ja strpljiv budem”, autor izostavio. Nije jasno da li je to učinio namjerno ili se radi o lapsusu ili možda o štamparskoj greški, međutim, smatramo da je ona itekako bitna za shvatanje čitave poruke, pa smo je stoga i naveli. (op. prev.)
[11] Ibn Kajjim, El-Vabilus-sajjib minel-kelimit-tajjib, str. 69, Mer‘i el-Keremi el-Hanbeli, Eš-šehadetuz-zekijja fi senail-eimmeti ala Ibn Tejmijja, str. 34.
[12] Odnosno smrt na Allahovom putu. (op. prev.)
[13] Ibn Redžeb, Zejlu tabekatil-hanabile, 2/402. Također vidjeti: Ibn Kajjim, El-Vabilus-sajjib minel-kelimit-tajjib, str. 69.