“Ne tuguj ako se neko iznenada promijenio prema tebi jer je to znak da je prestao glumiti i da se vratio u svoje prirodno stanje.” (Sokrat)
Majka je zatekla malu kćerku umazanu ružom za usne, pa ju je udarila. Kada je izašla iz sobe, na vratima je ugledala napisano: “Mama, volim te!”
Ponovo se vratila i udarila je zbog toga što joj je išarala vrata.
U ovom slučaju majku nisu vodili stvarni osjećaji i želja da zanemari iskazan izraz ljubavi, nego je to bila njena odgojna lekcija koju je odglumila.
Sve što je čovjek spontaniji u svojim postupcima, a ne izvještačen, sposobniji je da bude originalniji.
Mnogi komičari imaju strah od razočarenja, pa zbog toga izvršavaju samoubistvo.
Ko glumi sretnu i nasmijanu osobu, često iza bijelih zubi zna skrivati mnogo razočaranosti.
U romantičnoj vezi između zaručnika i zaručnice glumi se radi privlačenja pažnje druge strane.
Ja glumim ulogu koja ti odgovara da bi ti glumio ulogu koja meni odgovara.
Nekada nam neko daje na znanje da smo posebni i da zaslužujemo ljubav i odaziva se našim potrebama kako bismo uradili ono što je njemu potrebno.
Skriveni i nesvjesni dogovor često nas vodi ka neprostudiranim zaključcima.
Zaljubljenost zna često biti uzrokom iluzija zbog potenciranja “ja” i zadovoljavanja njegovih potreba.
Ljubavne uloge onoga koji voli i voljenog raznolike su i one zaljubljenom mladiću i djevojci nude kratkotrajno, trenutno zadovoljstvo, ali na koncu uzrokuju brojne probleme, poslije čega slijedi puno kajanja, boli i šokova.
Druga vrsta glume, suprotna ljubavnim ulogama, jeste pokušaj glumljenja zaborava, tj. da smo zaboravili voljenu osobu. Kako bismo to uspješno odglumili, predajemo se zabavi, ali već prilikom prvog susreta sa bilo čim što nas na podsjeća na voljenu osobu, od samog slušanja imena osobe ili lijepih stihova, probude se naša zatomljena osjećanja.
Mnoga djeca imaju običaj da kriju svoju srdžbu prema roditeljima jer ne žele izgubiti i spriječiti izliv emocija i izvor ljubavi koji im oni pružaju.
Dijete želi da njegovi roditelji budu istinski roditelji, a ne da glume tu ulogu, bez obzira na to što znaju biti uspješni glumci.
Nekada uradiš mnogo stvari zbog svog djeteta i to je dobro, ali nije dovoljno ako zaboraviš ko si ti ustvari, a ko je to dijete.
Kada od djece nešto tražiš ili ih usmjeravaš, nije dobro da svoje zahtjeve ili usmjeravanja popratiš sljedećim porukama: “Zato što sam vaš roditelj…”, “Zato što sam idealan i uspješan…”, “Na vama je da budete takvi i takvi”…
Zašto mnogi od nas cijeli život proklinju cigarete, a u svom džepu nose kutiju cigareta?!
Zašto kritiziramo savremene uređaje i njihovu dominaciju, a u isto vrijeme ne odvajamo se od njih?!
Glumimo ulogu stvarnog borca, prosvjednika, a u pozadini želimo da se samo zna da sam “ja” tu.
Mnogi ispituju namjere drugih i svojih neistomišljenika, ali se protive pravu da neko sumnja u njihove namjere i ciljeve.
Bitke učvršćuju “ja”, grabljivca koji skriven čuči iza nekih naših postupaka, šerijatskih ili drugih, dok mi mislimo da nešto radimo iskreno, zaboravljajući na ono što je pritajeno u našoj podsvijesti i nesvjesno, a što je Šeddad b. Evs, radijallahu anhu, nazvao skrivenom strašću.
Tako čovjek, onda kada vjetrovi pušu u njegovu korist, postaje poznati liberalac, demokrata, komunikativan, a negativac je i promotor nereda i zagovornik uplitanja izvana onda kada njegova korist postaje sve manja.
Takav je slučaj i s islamistom koji izgleda human i pravedan u mnogim situacijama, ali pada na prvom ispitu kada dođe do sukoba između načela i ličnih ili grupnih interesa.
Tvrdimo da razilaženje ne narušava međusobnu ljubav, a onda, već kod prvog razilaženja, jedni na druge ispaljujemo rakete dalekog dometa.
Jedan brbljivac spomenuo je Shakespearov citat tvrdeći da je iz Evanđelja, čemu se usprotivio Carnegie, ali čovjek je ostao uporan u svojoj tvrdnji. Tada se obratiše jednom stručnjaku za Shakespearovu poeziju, koji je tu bio prisutan, a on reče: “To je iz Evanđelja”, i šapnu Carnegiu: “To je dio iz Šekspirovog Hamleta, pazi da nekoga u raspravi ne dovedeš do ćorsokaka, pa da na taj način povrijediš njegovo dostojanstvo.”
Carnegie je sebi postavio jedno pravilo: “Pobijedi u raspravi tako što ćeš je se kloniti.”
U sunnetu se navodi: “Garantiram kuću u podnožju Dženneta onome ko ostavi raspravu, pa makar bio u pravu!” (Ebu Davud, a Albani ga je ocijenio hasenom)
U Tirmizijevom djelu El-Džamia i Ibn Madžinom Sunenu navodi se: “Allah će sagraditi kuću u sredini Dženneta onome ko ostavi raspravu, pa makar bio u pravu!”
Prvi hadis je vjerodostojniji.
“Ja” neće dozvoliti nikome da ga omalovažava, kod njega je čuvar koji ga čuva od povrede.
Ako me neko kritizira ili me grdi, to se smatra narušavanjem moga ugleda. U takvoj situaciji “ja” će pokušati da popravi taj osjećaj tako što će se pravdati, štiti i kriviti drugog.
Nije bitno da li je drugi u pravu ili nije, “ja” štiti sebe, bez obzira na čijoj je strani istina.
Ako ti neki vozač auta glasno dobacuje: “Idiote, kretenu…”, to se smatra nesvjesnim mehanizmom “ja”za ispravljanje greške metodom srdžbe.
Jedan je mladić vozio veliko auto, pa je, ne obraćajući pažnju, pretekao vozača koji je vozio skromnije auto, a ovaj umiljati vozač sustigao ga je i s osmijehom mu rekao: “Zašto si to uradio? Je li zbog toga što je moje auto malo? Ili što sam sin sluškinje?”
Navodeći ovu šalu ne želimo reći da je dopušteno upotrebljavati uvredljive izraze vezane za majku.
Srdžba doprinosi privremenom uveličavanju “ja” i svi oni koji su u nemogućnosti da održavaju ekstremni tempo svojih obaveza, prolaze kroz tjelesno nasilje.
Poznata uloga jeste uloga ugroženog koja za sobom povlači sažaljenje i čini da se drugi interesuju za njega i njegove probleme, i to bolno putovanje nikada ne prestaje.
Ljudi sebe smatraju žrtvom zato što su bili izloženi tjelesnom, emocionalnom ili duševnom zlostavljanju, ili su jednostavno odgojeni da se samo žale i jadikuju.
Nekada i sami sebi glumimo kako bismo se odmorili!
Da uradiš ono što se od tebe traži, u bilo kojoj situaciji, bez bilo kakve glume, to je umjetnost svakodnevnog preživljavanja.
I bit ćeš jači ukoliko posao obaviš radi samog posla, a ne da taj posao doživljavaš i smatraš sredstvom jačanja svoje pozicije, identiteta ili uloge.
Na internetu sam našao skraćenu verziju knjige El-Idaa ve hidaa nefs (Tvrdnja i prevara duše), R. de Langa – inače autora nekih djela iz filozofije, umjetnosti i politike, više nego iz psihologije – u kojoj je navedeno dosta dobrih i praktičnih primjera.
Ostaviti se glume, teško je, ali je bitno, i čovjek je najiskreniji prema sebi u trenucima kada i nevjernik počne vjerovati i kada pjesnik zanijemi.
Onda kada doživi direktan susret s putovanjem ka ahiretu.
Da li je život pozorište? Jesmo li mi glumci? A na kraju padaju sve maske?
“Ti nisi mario za ovo, pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je oštar vid.” (Kaf, 22)
Ljudi su mrtvi, a kada umru, počinju da shvataju.
U teškim situacijama i krizama istina postaje jasna.
Kada umreš, šta će ljudi reći o tebi?
Budi čovjek da se poslije o tebi priča:
Mirisna smola, evo njenog traga
Tada će “ja” živjeti i poslije smrti.
Jedan čovjek želio je da na njegovu dženazu dođe mnogo ljudi samo kako bi se pričalo da je na dženazi bilo mnogo ljudi.
_______________________________
Iz knjige: Stazama egoizma
Autor: dr. Selman el-Avda
Preveo: Muhamed Ikanović