Autor: dr. Omer b. Abdullah el-Mukbil
Preveo: Abdurrahman Kuduzović
Ovo je kur’ansko pravilo veoma važno kad je riječ o međuljudskim odnosima (to je njegovo primarno značenje u kontekstu u kojem se ono spominje), a primjenjuje se i prilikom vrednovanja ljudi i djela. Ono je spomenuto u Kur’anu časnom na tri mjesta, u tri tekstualno različita kazivanja o Šuajbu, alejhis-selam, vjerovjesniku koji je svoje sunarodnike pozivao i u to da ispravno mjere i tačno vagaju, jer je zakidanje na vagi bilo rasprostranjeno među njima.
Ako promislimo o tome da je pravilo: “Ne umanjujte ničijeg prava” smješteno nakon opće zabrane krivog mjerenja na litru i kantaru, otkrit će nam se da ono obuhvata sve u čemu se nečije pravo može umanjiti, bez obzira na to radilo se o velikim ili malim količinama, o vrijednom ili bezvrijednom. Prema tome, zabranjeno je umanjiti nečije pravo i u vezi s nečim apstraktnim, ma o čemu se radilo, a pogotovu je zabranjeno umanjiti nečije pravo kad je riječ o imetku, to jest oštetiti ga glede njegove kuće, zemlje, autorskog prava, zvanja i tako redom. Eto zbog čega je ovo kur’ansko pravilo okosnica pravičnog odnosa prema ljudima.
Časni Kur’an obiluje ajetima u kojima Allah, džellešanuhu, naređuje da se prema ljudima bude pravedno i da se njihovo pravo ne umanjuje. Kao primjer navest ćemo Božije riječi: “Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti…” (el-Māida, 8). Zapazimo da Mudri Allah zapovijeda da musliman bude pravedan prema svom neprijatelju i da sebi ne dopusti da ga mržnja koju prema neprijatelju osjeti navede na nepravednost! Zar će čovjek pomisliti da je islam vjera koja od njega traži pravičnost spram neprijatelja, a ne traži pravičnost spram drugih muslimana!?
Međutim, danas ćemo vidjeti da neki muslimani umanjuju pravo drugih muslimana i da ne postupaju pravično prema njima, što naposlijetku ima za posljedicu kidanje prijateljskih veza i neprijateljstvo. Obratimo pažnju na ponašanje nekih savremenih muslimana, i rastužit ćemo se zbog onog što oni rade. Musliman se sporječka s prijateljem ili s uglednim dobrim čovjekom, naljuti se zatim na njega i zaboravi sve njegove zasluge i vrline, te o njemu iznosi stvari koje mu ne bi pripisao ni najljući neprijatelj, ili dogodi se da vjerski autoritet, učenjak ili daija, koji se dokazao kao iskren i dobronamjeran pogriješi, pa neki ljudi u jednom trenutku zaborave i poreknu njegovo zalaganje i doprinos islamu i muslimanima. Zato što ne mogu podnijeti tu njegovu grešku, oni mu ne žele naći opravdanje, a možda ga ima. Štaviše, pretpostavimo da taj vjerski autoritet za posrnuće nema nikakvo opravdanje, zar se tako stvari dovode u red i zar nas Kur’ani-kerim uči da tako postupamo prema ljudima? Ne uči nas časni Kur’an tome!
Učestali primjer odsustva pravičnog odnosa prema ljudima i to je da neki govornici ili pisci prilikom kritiziranja državnog sektora ili ministra zaboravljaju istinske vrline i nesebičan doprinos tog sektora, odnosno ministra, pa malodušni odmah na početku govora, odnosno pisanja pristupe iznošenju negativnosti i isticanju grešaka. Ovo smo rekli, a ponavljamo: ne uči nas veličanstveni Kur’an tome, naprotiv uči nas da svakom dadnemo njegovo pravo.
Ima i onih kritičara koji umanjuju vrijednost knjige ili novinskog članka jer čitanju i pristupe u namjeri da uoče što više grešaka, a ne u cilju da ocijene knjigu ili članak te da ukažu na greške. Takav pristup kritici ima za posljedicu preuveličavanje grešaka, a umanjivanje onog što je ispravno.