- Vjerovanje u kadā i kader budi kod čovjeka plemenitost i velikodušnost, jer on je ubijeđen da samo Uzvišeni Allah daje opskrbu i da ju je samo On, i niko drugi, raspodijelio među Svojim robovima. Ovakav zna da svako stvorenje ima svoj udio u opskrbi koju je Uzvišeni Allah Svojim robovima unaprijed odredio i svjestan je da niko neće umrijeti prije nego što u potpunosti ne iscrpi svoju nafaku, i to u vremenskom roku koji je također već unaprijed određen. On je također svjestan da niko od Njegovih robova ne zapada u oskudicu i siromaštvo osim Allahovom voljom i Njegovim određenjem.
Ovakva vrsta ubjeđenja i nepokolebljivog vjerovanja, prsa iskrenog vjernika čini prostranim, pa on obilato dijeli svoj imetak i daruje ga u različite vidove dobra, pa čak i onda kada je taj imetak i njemu samome prijeko potreban. Ovako postupa jer se na taj način pokorava Allahovoj naredbi da dijeli, nada se Njegovim nagradama koje je obećao dobročiniteljima, ali i zbog spoznaje da, ukoliko svoj život želi učiniti časnim i dostojanstvenim, na tom putu mora dragovoljno žrtvovati svoj imetak i za njim ne žaliti. Također, ovakav vjernik vjeruje da je sve što postoji u istinskom posjedu Uzvišenog Allaha, pa ga on zbog toga i dijeli u svrhe u koje mu je Allah naredio da ga udjeljuje.
Vjerovanje u kader također sputava sklonost ka pohlepi, koja se može naći i u srcu vjernika, pa se on susteže od posvećenosti dunjaluku i njegovim ukrasima i od njega uzima samo onoliko koliko mu je neophodno i prijeko potrebno za život. On sebi ne dozvoljava da bude tužan i zabrinut i ne gubi obraz u potrazi za ovosvjetskim dobrima, već biva plemenit, častan i širokogrudan, ali i neovisan o onome što posjeduju ljudi. Zbog toga se u jednu vrstu velikodušnosti ubraja i čovjekova neovisnost o ljudima i materijalnim dobrima koja posjeduju.
Sve prethodno spomenuto čovjeka čini časnim, dostojanstvenim i hrabrim, dok će osoba koja se bespoštedno posveti priskrbljivanju i gomilanju ovosvjetskih ukrasa, vrlo brzo izgubiti čast, dostojanstvo i hrabrost, a u očima drugih ljudi postat će bijedna i prezrena.
- Vjerovanje u kadā i kader ispunjava srce vjernika hrabrošću i odvažnošću, a eliminira klonulosti i kukavičluk, jer je on itekako svjestan da neće umrijeti prije časa suđenog, niti će ga zadesiti bilo šta drugo osim onoga što mu je propisano, a zna i to da ljudi, kada bi se svi okupili i ujedinili u namjeri da mu nanesu neku štetu, u tome ne bi uspjeli, osim ukoliko je Allah već unaprijed odredio da ga to zadesi.
U tom su kontekstu i stihovi koji se pripisuju vladaru pravovjernih Aliji b. Ebu Talibu, radijallahu anhu:
Kojem od dva časa pokušavam umaći
Onom određenom il’ onom što nikad neće doći?
Od nesuđenog časa ne trebam strahovati
A pred onim suđenim opreznost ne koristi.[1]
Muavija, radijallahu anhu, često je citirao sljedeća dva stiha:
Kukavica k’o da smatra da će poginuti
Prije smrtnog časa strepi život će izgubiti
A njih[2] često sustignu nesreće i nezgode
Dok junake zaobiđu, na miru ih ostave.[3]
Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: “Potpuna predanost i apsolutna potčinjenost Allahu sasjeći će u korijenu osjećaj straha (koji je ukorijenjen kod svakog čovjeka), jer onaj ko se predao Allahu i Njemu se potčinio, i onaj koji zna da ga ono što ga je zadesilo nikako nije moglo mimoići, a ono što ga je zaobišlo nije mu se ni moglo desiti, i onaj ko je ubijeđen da mu se neće dogoditi ništa drugo osim onoga što mu je predodređeno – ovakav pred stvorenjima neće osjećati nikakav strah, niti će se ta vrsta bojazni u njegovom srcu ikada nastaniti. On je svoju dušu, o kojoj brine i za koju strahuje, predao njenom Stvoritelju i njenom Zaštitniku i svjestan je da joj se neće desiti ništa osim onoga što joj je suđeno, a ono što joj je suđeno nikako je neće mimoići. Zbog svega ovoga, njegova duša ne poznaje nikakav drugi strah osim straha pred Uzvišenim Allahom.
U potpunoj pokornosti i potčinjavanju Uzvišenom Allahu leži još jedna divna korist: kad vjernik svoju dušu u svakom pogledu prepusti Allahu, on Mu je povjerava na čuvanje, zalaže je u Njegovu riznicu i stavlja je pod Njegovo okrilje, pa ona nakon toga za svoje neprijatelje postaje nedodirljiva i nedokučiva za one koji joj žele nauditi.”[4]
- Vjerovanje u kadā i kader u dosljednom vjerniku budi skromnost i ponos, jer on zna da mu je opskrba već unaprijed propisana i da neće umrijeti prije nego što je u potpunosti ne iscrpi. Također, on vrlo dobro zna da obim i količinu opskrbe ne uvećava trud trudbenika, niti je umanjuje zavist zavidnika, i da sva stvorenja, bez obzira koliki trud uložila da mu nešto priušte ili mu nešto uskrate, u tome neće uspjeti osim u onom omjeru u kojem mu je to Uzvišeni Allah već unaprijed propisao.
Svjestan ovih činjenica, vjernik postaje skroman i zadovoljan onim što mu je darovano, ali i gord i ponosit, pa ukoliko i traži, čini to dostojanstveno i samo onoliko koliko mu je potrebno. Na ovaj način oslobađa se i “okova” ljudskog prigovaranja, kojim ljudi često sputavaju one kojima učine neki vid dobročinstva.
Skromnost ne zahtijeva od vjernika da sputava svoju dušu u nastojanju da postigne uzvišene ciljeve, već je istinska skromnost osjećaj zadovoljstva onim što mu od ovosvjetskih dobara bude podareno, i to nakon što uloži trud i poduzme sve što je u njegovoj moći da do njih dođe. Uz sve to, vjernik koji je skroman ne smije sebi dozvoliti da zbog ovosvjetskih ukrasa pokaže škrtost, nestrpljenje ili pohlepu, niti zbog njih smije izgubiti čast i dostojanstvo. Vjernik koji je skroman bit će obasjan suncem sreće i radosti, a ukoliko pri sebi ne bude imao ovo predivno svojstvo, život će mu postati gorak, a njegovi problemi, žalost i jad samo će se povećati. Uzrok ovakvog stanja prvenstveno je njegova pohlepna i proždrljiva duša. A da ju je kojim slučajem oplemenio skromnošću, njegovi bi se problemi umanjili i gotovo bi nestali. Nezasit i pohlepan čovjek rob je svojih prohtjeva i zatočenik svojih strasti.
Skromnost čovjeka čini gordim i ponositim i obezbjeđuje mu visoko mjesto u ljudskim očima i njihovim srcima, koji ga zbog toga izuzetno cijene i poštuju. Skromnost ga štiti od poniženja i omalovažavanja, pa on ostaje cijenjen i respektovan, plemenit i uzdignute glave, mirne savjesti, zaštićen od sramote i prezrenosti i oslobođen okova strasti i poniženja u koje prohtjevi često odvode čovjeka. On sebi nikada neće dozvoliti da postane laskavi i slatkorječivi licemjer. Ovakav ne korača nijednom stazom izuzev one koju su mu trasirali njegov iman i Istina koju nosi u sebi i koju slijedi.
Dakle, najjednostavniji način da čovjek iz svoga srca zauvijek iskorijeni ovisnost o stvorenjima i onome što ona posjeduju jeste potpuno zadovoljstvo onim što mu je Uzvišeni Allah dodijelio, jer onaj ko bespogovorno prihvati Allahovu odredbu i Njegov sud, takav svome srcu više nikada neće dozvoliti da priželjkuje ono što posjeduju oni koji su stvoreni.
Kada je o ovome riječ, korisno je spomenuti predivne stihove koji se pripisuju imamu Aliji b. Ebu Talibu, radijallahu anhu:
Moć i slavu svaku skromnost meni donosi
Od skromnosti veća slava ni ne postoji
Glavnicom imetka svog skromnost ti učini
Takvaluk[5] nek ti bude artikl u trgovini
Zaradit ćeš mnogo, od škrtih si rahat
I u Džennet ući, za strpljenja sahat.[6]
Rekao je imam Šafija:
Da je skromnost vrhunac bogatstva, to sam uvidio
Pa sam se za njene skute čvrsto priljubio
Niko me pred svojim vratima neće vidjeti
Niti ću se bilo s kim previše zaokupiti
Bogataš sam postao bez srebrenjaka ijednoga
Pored ljudi prolazim poput kralja kakvoga.[7]
_______________________
Nastaviće se…
Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader
Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu
Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed
Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz
Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.
Preveo: Amir Durmić
_______________________
[1] Nuajm Zerzur, Divanul-imam Alijj, str. 79–80.
[2] Tj. kukavice. (op. prev.)
[3] Ibn Abdulberr, Behdžetul-medžalis, 2/480.
[4] Ibn Kajjim, Medaridžus-salikin, 2/32.
[5] Tj. bogobojaznost. (op. prev.)
[6] Nuajm Zerzur, Divanul-imam Alijj, str. 121–122. Riječi: “…za strpljenja sahat” znače: Ukoliko se na dunjaluku strpiš veoma kratko vrijeme, Allah će te nagraditi Džennetom u kojem ćeš vječno uživati. (op. prev.)
[7] Muhammed Afif, Divan uš-Šafii, str. 27.