Piše: Hfz. Dževad ef. Gološ
Izlazak iz štampe knjige Vjerska učenja islama, komentar tahavijske akide, poznatog hanefijskog učenjaka Ibn Ebi el-Izza e-Hanefija izazvao je burne reakcije u našoj javnosti. Među onima koji su našli za shodno da reagiraju na spomenuto djelo, bio je i dr. Samir Beglerović, profesor akaida na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.
Naime, profesor Beglerović je u časopisu Stav od 17. 3. 2016. (str. 26-27) objavio članak bombastičnog i nadasve provokativnog naslova “Istinski skandal, knjiga koja spaljuje duh i razum”, u kojem se kritički osvrnuo na spomenuto djelo.
Želim odmah naglasiti da cijenjeni profesor ni u kojem slučaju nije predmet mog interesiranja; neke dijelove njegovog teksta navest ću samo s ciljem da javnosti skrenem pažnju na jedan način mišljenja, interpretacije i tumačenja temeljnih vjerskih načela koji postoji među bošnjačkom vjerskom inteligencijom i kako je profesor Beglerović zapravo izdanak takve škole mišljenja i reprezentativni primjer tog diskursa, a koji se našoj, bošnjačkoj javnosti pokušava predstaviti kao jedini baštinik izvornog, odnosno tradicionalnog islamskog učenja.
Islamski edeb ne dozvoljava mi da i pomislim, a kamoli da kažem, kako profesor Beglerović u svom tekstu svjesno izbjegava i skriva naučne činjenice, ali bih se zato usudio kazati da profesoru Begleroviću zasigurno treba još mnogo istraživanja o vjerskoj misli Bošnjaka.
Spomenuta knjiga, koja se pojavila u štampi u izdanju Rijaseta Islamske zajednice u BiH, jeste komentar na tahavijsku akidu ili tahavijsku poslanicu, koju je napisao znameniti islamski učenjak Ibn Ebi el-Izz el-Hanefi. Inače, njegov komentar ocijenjen je kao jedan od najboljih komentara tahavijske akide od strane velikog broja bošnjačkih alima, među kojima je bio i uvaženi dr. Ahmed Smajlović. Upravo je ovo djelo i štampano iz razloga što je želja dr. Smajlovića bila da se ono prevede na naš jezik, jer ga je smatrao jednim od najboljih djela iz oblasti akide, islamskog vjerovanja.
Međutim, za razliku od dr. Smajlovića, za profesora akide na FIN-u, dr. Samira Beglerovića, ovaj komentar tahavijske akide jeste “knjiga koja spaljuje duh i razum”, dok je prijevod ove knjige po njemu “korak unazad”, kao i “otvoreno podcjenjivanje intelektualnosti”. Beglerović se nije zadržao na spomenutim (dis)kvalifikacijama i obezvrjeđivanju ovog djela, već je u jednom trenutku samouvjereno ustvrdio da ”Ibn-Ebi el-Izz i njegovo djelo objedinjuje sve što je suprotno stvarnoj mudrosti srca i autentičnom znanju”. A zatim je profesor Beglerović izustio sljedeću rečenicu (i ostao živ): ”Djelo imama Tahavija manifestirano je u oblasti poslaničke tradicije (hadisu), a ne u oblasti vjerovanja (akaid)”.
Ukoliko bismo gornje Beglerovićeve izjave razumjeli kao dio njegovog intelektulanog promišljanja, pa makar se ne slagali sa njim i makar takvo promišljanje ne odgovaralo istini, zasigurno se njegove uvrede, koje ćemo u nastavku spomenuti, a koje su izrečene na račun spomenutog djela i njegovog autora, ne mogu nikako smatrati dijelom ozbiljnog i objektivnog naučnog promišljanja. Beglerovićev tekst inače obiluje uvredama i neistinama, a ja ću, zbog prostorne skučenosti, spomenuti samo neke od njih.
Profesor Beglerović u jednom dijelu svoga teksta, za Komentar tahavijske akide, kaže da je “lažna deklaracija pripadnosti jednoj tradiciji” (hanefijskoj), da autoru tog djela, Ibn Ebu el-Izzu “akaid nije bliska oblast”, da “omalovažava neistomišljenike, a najveći broj uvreda upućuje Ibn-Arebiju”. Također je iznio neistinu kada je kazao da je suština spomenutog djela: “Zabranjivanje svakog odgovornog mišljenja – čovjek ne treba misliti već samo vjerovati, što nas vraća na uvodni dio i anahrono opredjeljivanje autora za sukob između vjere i razuma.”
Ipak, u najveće optužbe i neistine spada to što Beglerović, krajnje ishitreno i nepromišljeno, za ovu knjigu tvrdi da je izvor ekstremizma i da podstiče na ubistvo, te tako unosi nemir među muslimane ovih prostora. Beglerović veli: “Ipak, u ovom djelu posebno straši te unosi dodatni nemir prezentacija cijelog niza stranica muslimanima Bosne koji žive u 21. stoljeću na kojima se detaljno pojašnjavaju slučajevi u kojima je ‘opravdano’ kvalificirati nekoga nevjernikom, ubiti nekoga, a sve ako ne vjeruje baš onako kako autor smatra da to treba, te koji će na osnovu autorovog ‘odabira’ biti smješten u raj ili pakao”. I na osnovu toga, profesoru Begleroviću je bilo ”lahko” otkriti i zaključiti kako je zapravo Komentar tahavijske akide, “vehabijska knjiga”, iako je napisana nekoliko stoljeća prije pojave Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, pa je, stoga, sami prijevod knjige, po njemu, “nagovještaj službenog uvođenja te legitimiranja puritanskog (selefijsko-vehabijskog) pravca unutar savremenog bosanskog društva”.
S obzirom da ovaj dio Beglerovićevog teksta sadrži mnoštvo neistina, na njega ću se osvrnuti kroz nekoliko tačaka.
Prvo, Beglerović bi morao znati, kad iznosi tako teške uvrede na djelo i autora, da on, ustvari, iznosi te uvrede na najveće bošnjačke vjerske autoritete, tačnije, na Hasana Kafiju Pruščaka. Svima je poznato da je Pruščak jedan od najvećih vjerskih autoriteta ovih prostora i vjerovatno ne postoji alim sa ovih prostora o kome se toliko pisalo, govorilo i čija su djela bila toliko izučavana, prevođena, i kod nas i izvan naših granica, kao što je Hasan Kafi Pruščak i njegov bogati naučni opus. Pruščak je iza sebe ostavio mnogo djela, a jedno od najpoznatijih jest upravo njegov komentar na tahavijsku akidu, koji se zove Nurul-jekin (Svjetlo ubjeđenja). Ovo djelo je na neki način sažetak komentara El-Izza, upravo onoga o kome je Beglerović kazao to šta je kazao. Na mnogo mjesta Pruščak doslovno prenosi Ibn Ebi el-Izzov govor, dok ga na drugim mjestima komentira i pravi sažetak. Naravno, Pruščak također svojim riječima tumači govor imama Tahavije, ali prethodno spomenute činjenice bile su razlog da istraživači koji su se bavili Pruščakovim djelom kažu, da se ”Hasan Kafija pišući ovo djelo, prije svega i, gotovo u potpunosti, oslanja na Ibn Ebi el-Izzov komentar. Kafija prenosi kompletne pasuse iz spomenutog komentara, a da uopće ne ukazuje na to. Tako sam došao do zaključka da ovaj Kafijin komentar predstavlja skraćenu verziju Ibn Ebi el-Izzovog komentra …”[1]
Dakle, onog trenutka kada profesor Beglerović kaže za navedeni komentar da “spaljuje duh i razum”, da “otvoreno potcjenjuje intelektualnost” i”objedinjuje sve što je suprotno stvarnoj mudrosti srca i autentičnog znanja”, on to ustvari kaže za Pruščaka iako možda ni sām toga nije svjestan. I ne samo za Pruščaka, nego i za sve njegove vjerne učenike, poput Mustafe Pruščaka, te za sve muderrise ovih prostora koji su cijenili i njegovali učenje i mišljenje ovog našeg velikog alima.
Iz tog razloga sam na početku i rekao da mu treba još mnogo mukotrpnog izučavanja vjerske misli muslimana ovih prostora kako ne bi upadao u zamku i izjavljivao stvari koje ne dolikuju učeniku medrese i studentu, a kamoli profesoru islamskih nauka.
Na koncu, paradoksalno je da profesor Beglerović govori o tome kako autor spomenutog djela, Ibn Ebi el-Izz, omalovažava neistomišljenike, dok iz Beglerovićevog pera sipaju uvrede i potvore na islamske autoritete. I još nešto. Iz spomenutih Beglerovićevih citata jasno možemo vidjeti kako na bošnjačku tradiciju gledaju baš oni iz čijih usta najviše izlaze riječi ”bošnjačka tradicija” i ”tradicionalno poimanje islama”.
[1] Dr.Zuhdija Adilović, Hasan Kafija pruščak i njegovo djelo Svjetlost istinske spoznaje o temeljima vjere, str. 59.
___________________________
Ibn Ebu el-Izz je sigurno bio hanefijskog mezheba, a pitanje je da li Beglerović slijedi hanefijski mezheb
U prošlom tekstu osvrnuo sam se na tekst prof. Samira Beglerovića, “Istinski skandal, knjiga koja spaljuje duh i razum”, u kojem sam pojasnio da je profesor akide na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu iznio mnoštvo potvora i neistina na poznatog islamskog učenjaka Ibn Ebu el-Izza el-Hanefija i njegovo djelo ”Komentar Tahavijske akide”.
Pošto svoja zapažanja i argumente nisam mogao sažeti u jedan tekst, odlučio sam se napisati nastavak mog odgovora cijenjenom profesoru Begleroviću, koji ću početi rečenicom u kojoj prof. Beglerović ističe da je: “Djelo imama Tahavije manifestirano u oblasti poslaničke tradicije (hadisu), a ne u oblasti vjerovanja (akaid)”. Nakon što sam pročitao ovu rečenicu, uz, uistinu, svo uvažavanje Beglerovića kao intelektualca i kao čovjeka, ipak nisam mogao a da se ne zapitam, da li je Beglerović uopće završio i medresu, a kamoli fakultet islamskih nauka? Ne želim ovdje nadugo i naširoko iznositi stavove i mišljenja islamskih učenjaka o imamu Tahaviji, niti o njegovoj poslanici iz akide i njenoj važnosti (jedno od najpoznatijih i najpriznatijih djela kod učenjaka ehli-sunneta kad je u pitanju akida), nego ću samo reći da svaki prosječni učenik 2. razreda medrese zna da je Tahavijska akida jedno od osnovnih djela iz oblasti akide unutar ehlisunnetske provenijencije. Ovo je, zapravo, samo jedna u nizu činjenica koje nam govore o stvarnoj stručnosti i učenosti osobe koja nosi najviše akademsko zvanje.
Sljedeće na što se želim osvrnuti jest navođenje neistina, dezavuisanje javnosti i iskrivljavanje historijskih činjenica. Moram priznati da mi nimalo nije drago spominjati ove stvari, jer se može razumjeti kako musliman, osim toga još i profesor islamskih nauka, pribjegava neistini i proizvoljnoj interpretaciji u nametanju svog mišljenja. Ali ću i ovoga puta pokušati naći opravdanje profesoru i reći da možda ne poznaje dovoljno arapski jezik i da se teško služi arapskom literaturom ili mu je možda neko zlonamjeran servirao spomenute činjenice.
Naime, prof. Beglerović, govoreći o Ibn-Ebi el-Izzu, kazao je sljedeće: “Ekstremnost i agresivnost nominalno potpisanog autora – iz želje za nametanjem vlastitog mišljenja kao jedinog autentičnog -, Ibn-Ebul-Izz „mobilizirao je jedan broj ekstremista svog vremena krenuvši u oružanu pobunu protiv tadašnjih, prvo religijskih, a potom i državnih vlasti. Stoga je uhapšen kao ekstremista, podstrekivač i organizator pobune te osuđen na robiju. Kompletan slučaj zabilježio je u svom ljetopisu hafiz Ibn-Hadžer Askalani.”
Kao prvo, želim postaviti pitanje doktoru islamskih nauka: na koji to ljetopis od Ibn-Hadžera misli? Ibn-Hadžer je biografiju el-Izza spomenuo u svoja tri djela: Inbau el-gumr bi ebnai el-umr (I/408-409.), Ref’u el-isr an kudati misr (I/278.) i Ed-Durer el-kamine (IV/103). Vratio sam se na svatri ova djela i pročitao šta kaže Ibn-Hadžer, i niti u jednom nisam našao da spominje “mobiliziranje ekstremista”, a pogotovo ne “oružanu pobunu”.
Zato ovdje postavljam pitanje prof. Begleroviću: u kojim to knjigama Ibn Hadžer spominje “mobiliziranje” i “oružanu pobunu” od strane Ibn Ebi el-Izza el-Hanefija? Mislim da neće moći dati nikakav odgovor, pa ga onda zato pitam: koji to moralni kodeks dozvoljava korištenje neistine s ciljem nametanja svog mišljenja? Nijedan ozbiljan intelektualac, učenjak, istraživač i ljubitelj istine, bio on musliman ili nemusliman, neće sebi dozvoliti da se koristi ni poluistinama, a kamoli neistinom, s ciljem dokazivanja ispravnosti svoga mišljenja i stava.
Ibn Hadžer, govoreći o Ibn Ebi el-Izzu, između ostaloga, veli: “…ve kane minel-fudala el-ezkija” – “Bio je iz reda uglednih i vrsnih intelektualaca”.[1]
I dok je za profesora Beglerovića, el-Izz neko ko “spaljuje duh i razum” i “otvoreno potcjenjuje intelektualnosti”, kako vidimo, za Ibn-Hadžera je on “uglednik i vrsni intelektualac”. U tom slučaju, ovo ne samo da je potvora na el-Izza, nego i na Ibn-Hadžera, jer ni u jednom njegovom djelu ne postoji navedini govor.
Tačno je da je Ibn-Hadžer spomenuo slučaj el-Izzovog “iskušenja” kad je osporio stvari koje je spomenuo Ali ibn Ejbek u svojoj kasidi, međutim, istini za volju, Ibn-Hadžer ukazuje na to da su povod tog iskušenja bili neki “fanatici” (el-muteassibe) koji su se požalili sultanu.[2]
Pored spominjanja tog događaja, Ibn-Hadžer je u superlativima spomenuo el-Izza. U ostalom, ko god imalo poznaje biografije islamskih velikana dobro mu je poznato na koja su iskušenja nailazili od strane vlastodržaca i zavidnika. Iskušenja kroz koja su prošli imam Ahmed, Malik, a potom i Ebu Hanife, koji je bio zatvoren, bičevan i na kraju je, kako navodi hafiz ez-Zehebi[3], umro u zatvoru, ni u kojem slučaju ne umanjuju njihovo znanje i autoritet.
Ono na što također želim ukazati jest to da je prof. Beglerović htio nametnuti svoje mišljenje tako što je pokušao predstaviti čitaocima da je el-Izz osoba koju historičari skoro i ne spominju, te kao nekoga ko se uopće ne ubraja u učenjake hanefijskog mezheba. Beglerović veli: “Tako ga Qutlubuga, čak ni Hadži Halife, ne ubrajaju u hanefijske učenjake.”
Nije mi jasno za koga je Beglerović pisao svoj tekst i zar je moguće da misli kako u Bosni i Hercegovini niko, od tolikog broja profesora islamskih nauka i poznavalaca arapskog jezika, nije čitao djelo Hadži Halife. Beglerović je zapravo ovim dokazao da je on taj koji nije čitao to djelo, jer da jeste i da se vratio na djelo Hadži Halife, našao bi da on el-Izza ubraja u hanefijske učenjake. Naime, govoreći o komentarima na Tahavijsku akidu, Hadži Halife kaže da je komentar napisao i: “Sadrudin Ali ibn Muhammed ibn el-Izz Ezrui el-Dimaški, el-Hanefi – hanefija”[4], tako da vidimo da ga Hadži Halife ubraja u hanefijske učenjake, dok Beglerović tvrdi suprotno.
Također, kao kratki osvrt na ovaj Beglerovićev citat, reči ću da je, prema meni dostupnoj literaturi, biografija el-Izza spomenuta u 12 historijskih djela poznatih islamskih historičara, među kojima se nalaze Ibn-Hadžer, es-Sujuti, es-Sehavi, a među tim autorima je 5 autora hanefijskog mezheba. Ta djela su sljedeća:
- Ibn-Kadi Šuhbe (umro 851.h. g) u svojoj Historiji[5]
- Ibn-Hadžer (umro 852.h. g) u djelima: Inbau el-gumr bi ebnai el-umr[6], Ref’u el-isr an kudati misr[7] i Ed-durer el-kamine
- Jusuf ibn Tagri Berdi (umro 874.h.g.) u djelu Ed-Delil eš-šafi ala el-menhel es-safi[8]
- Šemsudin Es-Sehavi (umro 902.g. h) u djelu Vedžiz el-kelam[9]
- Es-Sujuti (umro 911.h.g) u djelu Husnu el-muhadare fi tarih misr vel-kahire[10]
- Abdulbasit ibn Halil ibn Šahin Ez-Zahiri u djelu Nejl el-emel fi zejl ed-duvel[11]
- Ibn-Tulun (umro 953.h. g) u djelu Es-Sagr el-bessam fi zikri men velije kadae Šam[12]
- Hadži Halife (umro 1067.h. g) u djelu Kešf ez-Zunun.[13]
- Ibnul-Imad El-Hanbeli (umro 1089.h. g) u djelu Šuzur ez-zeheb fi ahbari men zeheb[14]
- Ismail-paša (umro 1248. h. g) u djelu Hedijjetu el-‘arifin.[15]
Ovdje neću iznositi biografiju El-Izza, ali kao odgovor na neistine prof. Beglerovića spomenut ću samo da navedeni autori za el-Izza kažu da je bio kadija hanefijskog mezheba i u Damasku i u Kairu. Ibn-Hadžer, na koga se Beglerović pozvao, kaže da je, kako sam već naveo,“bio uglednik i vrsni intelektualac”[16]. U djelu Inbau el-gumr bi ebnai el-umr, Ibn-Hadžer naglašava:“…i bio je stručnjak, predavao je i izdavao fetve”.[17] Poznati historičar Ibn Kadi Šehbe naziva El-Izza ”kadul-kudat” – ”kadijom svih kadija” te kaže da je “napredovao u nauci i fetve izdavao“.[18] Es-Sehavi kaže da je El-Izz: “hanefijski kadija Damaska i da je komentator Tahavijske akide i da je bio kadija Kaira”.[19] Poznati historičar, hanefija, Ibn-Tulun kaže za El-Izza da je: “stručnjak, predavač, izdavao fetve, bio kadija Damaska i Kaira”.[20]
Pored navedenih činjenica, ono što također govori o njemu kao pripadniku hanefijskog mezheba jesu njegova pisana djela iz fikha. Tačnije Ibn Ebi el-Izz napisao je komentar na jedno od najpoznatijih djela iz hanefijskog mezheba, El-hidaje. Taj komentar se zove El-tenbih ala muškilati el hidaje. Istina je da pomenuti komentar nije bio mnogo poznat, međutim ono što ukazuje na posebno mjesto među hanefijskim pravnicima koje ima Ibn Ebi el-Izz, jeste da su najveći pravnici hanefijskog mezheba u svojim djelima doslovno prenosili njegove citate.Tačnije, Ibn el-Humam, jedan od najvećih pravnika hanefijskog mezheba, u svom daleko najpoznatijem komentaru na djelo El-hidaje, poznatom kao Fethul-kadir (koje je itekao bilo poznato i cijenjeno kod naših muderrisa) na više mjesta doslovno je prenio citate ibn Ebi el-Izza.[21] Pomenuta činjenica dovoljno govori o mjestu Ibn Ebi el-Izza unutar hanefijskog mezheba, svakome ko imalo poznaje temeljna djela i komentare iz mezheba.
Pa, zar je moguće da neko bude kadija hanefijskog mezheba u Damasku i Kairu, da predaje u najpoznatijim hanefijskim medresama u Damasku, te da se i pored toga ne ubraja u učenjake hanefijskog mezheba ili, pak, kako je također kazao prof. Beglerović, da se lažno izjašnjava kao hanefijski učenjak?
Možda će nas Beglerović i njegovi istomišljenici, u dogledno vrijeme, počastiti jednim djelom u kojem će oni ocijeniti ko se istinski, a ko lažno izjašnjava kao hanefijski učenjak.
I na kraju, uputiti toliko uvreda i potvora na račun nekoga o kome su islamski velikani, poput Ibn-Hadžera, rekli sve riječi hvale najbolji je dokaz koliko se autor teksta udaljio od korektnog istraživanja i pisanja koje se temelji na naučnim činjenicama, kao što se još više udaljio od moralnog kodeksa jednog muslimana koji govori i piše o vjerskim istinama. Pored naučnih pravila izlaganja i moralnog kodeksa, također i naša bošnjačka tradicija i vjerski odgoj koji gajimo strogo nam zabranjuju da nekome, koliko god se sa njim ne slagali, pripisujemo nešto što on nije.
_______________________
[1]Refu el-isr an kudati misr, 1/278.
[2]Inbau el-gumr bi ebnai el-umr, 1/258.
[3]Sijer ealami en-nubela, 6/402.
[4]Kešfu ez-Zunun, 2/ 1143.
[5]3/358,359.
[6]1/408,409.
[7]1/278.
[8]Str.465.
[9]Str.295,296.
[10]2/185.
[11]2/297.
[12]Str.201.
[13]2/1143
[14]8/557.
[15] I/719.
[16]Ref’u el-isr an kudati misr, str.1/278.
[17]Inbau el-gumr bi ebnai el-umr, 1/408,409.
[18]Tarih ibn Kadi Šehbe, 3/358,359.
[19]Vedžiz el-kelam,str.295,296.
[20]Es-Sagr el-bessam fi zikri men velije kadae Šam, str.201.
[21] Pogledaj predgovog na et tenih ala muškilati el hidaje 1/220,226, u kojem je dr.Abdul Hakim ibn Muhammed Šakir spomenuo doslovne citate koje je prenio ibn el Humam od ibn Ebi el Izza.