Piše: Denis Karajić
Prije neki dan Federalna televizija je izbacila prilog o Edvinu Omeroviću i njegovom, sad već bivšem, radnom mjestu u Tuzli. Čovjek je zaposlen nakon konkursa, testa i intervjua na Aerodromu Tuzla, prošao konkretne pripreme za svoje radno mjesto. Samo ispitivanje istog nije nimalo sporno, način na koji se vodio taj prilog već ima mnogo upitnika. Doveden je do toga da njegovo prakticiranje religije na radnom mjesto postane glavna tema priloga. Uveden je u priču o radikalnim islamskim pokretima, nakon što su sobice u kojima je obavljao namaz prikazane kao mesdžid, a predavači koje je slušao u Tuzli kao vođe takvih pokreta, akcentirano na predavača Hajrudina Ahmetovića. Nisam čuo to ime do dana kada sam pogledao taj prilog, a onda sam preslušao više predavanja dotičnog gospodina i nisam naišao ni na jedan pokazatelj da on teži, ili nekome nameće ideje ekstremnog, ili radikalnog.
Edvin Omerović nakon otkaza dobija još jedan intervju na radiju BIR, koji je službeni radio Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Gospodin koji ga je intrvjuisao je shvatio situaciju, pomogao koliko se da pomoći. Šteta koja je učinjena s tim neće biti popravljena, jer je Federalna televizija dosta više praćena. Oni su mu stavili kvačicu zbog koje će biti gledan drugim očima i u svom komšiluku. Edvin je objasnio svoje stavove. Rekao je da mu ne bi smetalo čak i da ga prate svaki dan ne sumnjajući u svoj moral i lični stav da nikom ne želi nikakvo zlo. Ovakvi potezi zaposlenih u Federalnoj televiziji su ispod časti moralnog kodeksa ponašanja. Ukoliko Edvin odluči podizati tužbu, klevetanje sa indicijama bez valjanih dokaza može biti strogo kažnjeno.
Sve ovo ne pišem jer znam bilo koga od tih ljudi, niti me posebno zanimaju, ali računam da se sutra isto može desiti meni, ili bilo kojem drugom muslimanu. Može se desiti da neko godinama sjedi u zatvoru (takvi slučajevi su nam jako poznati), a da ni ne znamo zašto se teretimo, niti postoje bilo kakvi dokazi za to. Stavljeni u nezavidan položaj da se branimo za izgrede pojedinaca od kojih se stalno ograđujemo i objašnjavamo da nemamo veze sa njihovim devijantnim ponašanjima.
Količina nepravde prema Edvinu je tolika da ovaj tekst mogu dužiti u nedogled, ali i sa ovo malo je sve prilično jasno. Završiću sa još jasnijim uputama naše religije o bilo kakvom vidu nasilja: “Ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio čitav svijet”.
“Ko učini mrvu dobra vidjet će ga, ko učini mrvu zla vidjet će ga”.
Postoji mnogo predaja kojima se ovakve stvari zabranjuju. Samo ove tri rečenice su muslimanima jasan pokazatelj da ništa ekstremno ne smiju pomisliti. Pojedinci koji to pored svega učine nisu od nas. Njihovi potezi ne predstavljaju Islam, već njihove lične psihičke probleme kojima se različite institucije ove zemlje moraju pozabaviti. Od srca želim Edvinu da se izbori protiv ovog zuluma i nepravde, dobije opet posao koji njemu i njegovoj porodici donosi kruh u državi u kojoj se ljudi bore i za tu osnovnu namirnicu.