Piše: Muhamed Ikanović
U narednih nekoliko redova želio bih skrenuti pažnju i zamoliti sve muslimane BiH, bilo da borave i žive unutar svoje zemlje ili van nje, da razmisle o nekoliko stvarnih činjenica vezanih za Islamsku zajednicu Bosne i Hercegovine i instituciju Reisul-uleme.
Muslimani ovih prostora su u zadnjih nekoliko stotina godina proživjeli pravu golgotu i na njih se sručila sva sila zuluma, nepravde i zločina. Ova zemlja je, s kraja na kraj, natopljena nevinom muslimanskom krvlju. Danas, ovdje u BiH, bošnjačko stanovništvo, iako procenutalno činimo natpolovičnu većinu, svedeno na svega nekoliko većih gradova, a hiljade Bošnjaka je raseljeno diljem svijeta. To znači da je potreban samo još jedan zločinački nasrtaj (a naši dušmani su itekako spremni za nove zločine, samo čekaju priliku) i da Bošnjaci budu prošlost ovih prostora.
Zbog toga je logično da sebi postavimo pitanje: a šta će biti sa onim malim postotkom Bošnjaka koji ipak uspije preživjeti ?
Odgovor bi vjerovatno bio da bi to bila potpuno obespravljena i obezglavljena neznatna etnička, odnosno vjerska skupina bez države i da bi oni i njihovi potomci bili stranci u vlastitoj državi narednih nekoliko generacija. A šta to znači, najbolje znaju naši ljudi koji žive u dijaspori. Ovo je činjenica koja nije nimalo zanemariva.
Ako je tako, a jeste, šta je onda to što može spriječiti i zaustaviti sve naredne pokolje i protjerivanja? Ili, možemo i obrnuti postaviti pitanje: čime ja kao Bošnjak musliman doprinosim da mi se desi isti belaj koji se dešavao već nekoliko puta? Ako ti, brate, sam sebi ne možeš dati dogovor onda obrati pažnju na poteze svojih dušmana i vidi čemu oni teže i šta ti pokušavaju srušiti. Tu je išaret meni i tebi i upozorenje na ono što trebamo i moramo očuvati.
Sagledajmo stanje u drugim državama i vidimo koje posljedice trpe muslimani zbog toga što nemaju jaku islamsku zajednicu. Vidimo koliko je negativnosti u muslimanske redove unijela podjela Islamske zajednice u Srbiji. Učimo lekciju od drugih, jer je to bolje nego je učiti na svojoj koži.
Od bošnjačke politike, nažalost, mi, barem sad-zasad (čast izuzecima), nemamo šta očekivati, jer je bošnjačko bavljenje politikom postalo samo sebi svrha i svodi se na lične interese. Jedinu izgrađenu instituciju, koja je koliko toliko kompaktna i koja se brine o našem vjerskom, a bogami i nacionalnom identitetu, jeste Islamska zajednica. Građena je dug period! Ima se u njoj još dosta toga graditi i popravljati, ali je činjenica da je Islamska zajednica, trenutno, najsigurnija luka i utočište Bošnjaka muslimana i zaštitnik naših prava, našeg vjerskog i nacionalnog identiteta i čuvar naše duhovne i kulturne baštine.
Ako je, nedaj Bože, srušimo, jel’ mislimo da neku novu, bolju, alternativnu instituciju, možemo izgraditi preko noći?! Ako je srušimo, šta će se desiti sa vakufima koje su naši preci ostavili nama u emanet? Da li ćemo i mi snositi dio odgovornosti za njihov gubitak i nestanak? Ako srušimo Islamsku zajednicu, volio bih da mi neko pojasni, kakvu korist od toga muslimani ovih prostora imaju? A ja sam ubjeđen da će imati veliku štetu i nesagledive posljedice!
Problem kod nekih Bošnjaka je što nisu u stanju da gledaju dalje od situacije, da sebi razgraniče neke stvari da bi im stanje bilo jasno i što, kao nojevi, zabijaju glavu u pijesak pred sljedećim činjenicama:
– Braniti instituciju Islamske zajednice i instituciju reisu-l-uleme ne podrazumijeva i ne znači da se apriori slažeš sa svim onim što oni koji vode tu instituciju rade, već time čuvaš vlastitu kuću i braniš da ti se njen krov ne sruši na glavu. A da su mnoge stvari naopako postavljene u toj našoj instituciji, jesu, da se ima šta mjenjati i popravljati, ima.
– Ukoliko kažemo da ovom zemljemo ne vladaju naši ljudi, tj. da postoje ogromni pritisci iz vana, da li je moguće da se ti pritisci i uslovljavanja odnose podjednako i na Islamsku zajednicu i njeno vođstvo?! I ukoliko znamo da je moguće da prisila postoji, onda nam je poznato da se i propisi u islamu razlikuju u stanju prisile.
– Zašto samo obraćamo pažnju na negativnosti u IZ-u i jedva čekamo da se te negativnosti obejane, a ne obraćamo pažnju na more pozitivnosti? Koliko je samo toga što mi obični ljudi ne znamo koliko pojedinci i sama institucija IZ ulaže na putu zaštite prava muslimana na ovim prostorima!
– Naša lijepa vjera islam naučila nas je kako da rješavamo nesuglasice i koja su pravila savjeta i nasihata, a među koje sigurno ne spada javno sramoćenje i ismijavanje institucije Reisa.
– Pitanje tekfira najčešće povlače i tumače oni koji nisu dorasli toj izrazito suptilnoj tematici. Među prvim pravilima u tekfiru je da ima razlike između djela kufra i proglašavanja muslimana kafirom. A da bi se neko djelo proglasilo djelom kufra potrebno je ulemi precizno pojasniti svaki detalj tog čina. A potom razgovarati s osobom koja je počinila to djelo, kako bi se utvrdio stvarni povod i razlog svega toga. Ni jedno, ni drugo mi nismo zaduženi da istražujemo i da raspravljamo o tome.
Ukoliko se u našim ”pravovjernim” stavovima pozivamo na islamsku ulemu, zašto se ne prisjetimo da su imam Ahmed ibn Hanbel, ibn Tejmije i drugi, svoje dove upućivali za namjesnike, vladare i vođe da im Allah popravi stanje. Nisu ih tekfirili, niti su huškali mase na njih, iako su bili zatvarani i mučeni. Ali, prije svega toga, zašto se u svim situacijama ne vratimo i ne pozivamo na siru našeg Poslanika s.a.v.s., čija zadača je bila olakšavanje, a ne otežavanje, obveseljavanje, a ne rastjerivanje, opraštanje i jačanje džemata, a ne proklinjanje i tekfirenje.
Zašto se ne prisjetimo njegovog postupka sa ashabom Abdullahom (zvali su ga Himar) koji je konstatno pio alkohol i često puta bio kažnjavan zbog toga, ali kada su ga jedanput doveli pred Poslanika s.a.v.s. i kada su ga ashabi počeli proklinjati, on im je rekao: ”Nemojte ga proklinjati, zaista on voli Allaha i Poslanika s.a.v.s.” Naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svoje odnose sa nemuslimanima je započinjao mirovnim sporazumima i suživotom, pa šta tek reći kako se odnosio prema muslimanu!
Stoga, prije nego bilo šta uradimo, „hladne“ glave razmislimo, kakve koristi imamo od rušenja Islamske zajednice i da li razboritom čovjeku, pogotovo vjerniku, dolikuje da sjeće granu na kojoj sjedi, da sjeće ruku koja ga hrani, ili pak da vlastitim rukama, poput pauka, uništava i ruši svoj dom.