Stihove prepjevao: Amir Durmić
Povodom smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Hassan b. Sabit, radijallahu anhu, spjevao je kasidu koja na najljepši način ilustruje svu tugu i bol koje su ashabi osjetili zbog rastanka sa najodabranijim Allahovim robom. Slijedi prepjev većeg dijela te kaside koju u svome djelu Es-Siretun-nebevijja, 2/666–670, bilježi historičar Ibn Hišam:
U Tajjibi su obilježja Resulova što sv’jetle
A obilježju svakom često i trag se zamete
Al’ u Svetoj zemlji trag se nikad ne briše
Minber u njoj vrli je na koji on se penjaše
Svud znakovi su jasni, trajna obilježja
Dom je njegov tu i njegova džamija
U džamiji su sobe u koje se spuštala
Svjetlost od Allaha, Pravi put pokazala
Biljezi svud razasuti koje vr’jeme ne briše
Ako koji izbl’jedi, ponovno se ispiše
U njima Resula vidim i njegovo djelo
Kabur poznam u čijem lahdu[1] njegovo je t’jelo
Oplakujem Poslanika, suze teku same
Rasplakujem i oči tuđe, znane i neznane
Prisjećam se blagodati koje Resul donese
Pobrojat ih ne mogu, duša nemoćna ostade
Zabrinuta, iznurena, jer izgubi Ahmeda
Pa sve broji blagodati voljenog Muhammeda
Desetinu jednu ne može da izbroji
Al’ posebno neke duša voli da izdvoji
Dugo evo stojim, iz oka potok suza bježi
Pored humke kabura u kojem Ahmed leži
Mubarek ti si, kabure, u tebi Poslanik biva
Mubarek je i zemlja koja Upućenog skriva
I lahd je tvoj mubarek, unutrašnjost prijatna
A na njemu mala ploča slojevita kamena
Ruke mnoge na taj kabur zemlju li su bacale
K’o da zv’jezde pred očima na njega su padale
Potrpaše blagost, znanje, a i rahmet vel’ki
U toj noći Poslanika zemlja časnog prekri
I odoše tužni oni, bez Nebijja svoga
Mišica i leđa slabih od tog silnog bola
Plaču za onim koga čak oplakuje nebo
Zemlja za njim rida, a šta tek bi čovjek treb’o?!
Da l’ ijedan jadnik ikad težu muku je doček’o
Od muke dana onog kada Ahmed je preselio?!
U tom danu prekinu se sa nebesa Objava
Koja dugo nurom svojim sve je obasjavala
Ka Rahmanu on je svakog insana upravlj’o
Iz niskosti, poniženja nesretnike izbavlj’o
Predvodnik je njihov bio, k Istini ih vodio
Iskrenosti učio ih, sretan svak je ko mu se pokorio
Propuste i greške prašt’o i prihvat’o isprike
Ko u hajru ustraje, pa Allah Najdarežljivi je
Kad se radilo o nečem što podn’jet ne bi mogli
Olakšav’o on bi njima, dok snage ne bi smogli
U vel’koj su blagodati Allahovoj bili
Stazom jasnom koračali i stope mu sl’jedili
Teško njemu padalo je da skrenu s Pravog puta
Trudio se da uv’jek im jasna bude ruta
Prema svima milostiv, to je ono pravo
Stavlj’o se na svač’ju stranu, svakom olakšav’o
Dok su tako u svjetlosti prekrasnoj uživali
Već sutra im str’jela smrti svjetlost krasnu ugasi
Pa Hvaljenik ode nazad svome Gospodaru
I meleki za njim plaču i dižu mu hvalu
Omrknuo Sveti grad u tugi i sjeti
Jer Objava više s neba u njega ne leti.
[…]
Suze lijte za Resulom, moje oči hude
Ne dozvol’te drugačije ikada da bude
Šta vam je za Blagodarnim vi da ne plačete?!
Priušti vam dobra mnoga, treba to da znate
Ron’te zato za njim suze, drage moje oči
Izgubiste onog kome sličan neće doći
Prošlost nije izgubila nekog poput njega
Nit’ će iko sličan doći sve do Dana sudnjega…
[…]
Ovo kažem, a ko meni ne daje za pravo
Bezuman je, ludak pravi, ne razmišlja zdravo
Silnom strašću evo njega ja sam mnogo hvalio
Ne bi l’ sa njim u Džennetu vječnom boravio
U blizini Odabranog da budem ja žudim
Zbog tog dana radim mnogo, ustrajno se trudim.
Izvor:
Ibn Hišam, Ebu Muhammed Abdulmelik el-Himjeri, Es-Siretun-nebevijja, valorizacija: Mustafa es-Seka, Ibrahim el-Ebjari i Abdulhafiz eš-Šilbi, drugo izdanje, Šeriketu mektebeti ve matbeati Mustafa el-Babi el-Halebi ve evladuh, Egipat, 1375. h. g. / 1955.
____________________________
[1] Lahd je zasjek na prednjoj strani kabura, tj. udubljenje u pravcu kible, u koje se polaže umrla osoba.