Priredio: Amir Durmić
Nakon što sam konačno otišao u zasluženu penziju, jednog dana pregledao sam stare dokumente, pisma i bilješke. Dok sam tako obnavljao sjećanja i prizore iz daleke prošlosti, moju pažnju privuče jedan stari, požutjeli list na čijoj je gornjoj margini pisalo “Moje želje”.
Osmjehnuo sam se i duboko uzdahnuo, a jedna mala stidljiva suza zaigrala je u mome staračkom oku. Preda mnom je bio spisak želja i ambicija koje sam još kao mladić zapisao na tom papiru. Čitao sam ih redom i sjećao ih se, a ona stidljiva suza više nije samo titrala u oku, već se zajedno sa svojim mnogobrojnim sestrama, ostalim suzama, tiho slijevala niz moje naborane obraze. Analizirao sam želje sa spiska i ono što sam ostvario…
Želio sam da završim školu i nađem dobar posao, i u tome sam uspio. Međutim, tu mojim željama nije bio kraj. Kao mladić u najboljim godinama života, osjećao sam veliku potrebu da se oženim, što sam uskoro i učinio, te se oženio čestitom i dobrom ženom, koja je u moj život unijela još više sreće i radosti. Ali, već nakon nekog vremena provedenog u braku, shvatio sam da je moje porodično gnijezdo pusto i neispunjeno, pa sam silno želio djecu. Ni ovaj put mi Uzvišeni Allah nije uskratio Svoju milost, pa sam, Njegovom voljom i određenjem, uskoro dobio i djecu. Ipak, mojim željama i nadanjima ni tu nije bio kraj. Stan u kojem smo živjeli bio je tijesan i neuvjetan, pa sam poželio da izgradim vlastitu kuću, sa prostranim dvorištem, baštom i voćnjakom. I zaista, nakon godina truda, rada i strpljenja, uspio sam ostvariti i taj san. Zajedno sa svojom suprugom, sinovima i kćerkama, uživao sam u blagodatima vlastitog doma. Ipak, imajući u vidu da su moja djeca odrasla, počeo sam se brinuti o njihovoj budućnosti, i u tom periodu moja najveća briga, a ujedno i želja, bila je da se moje kćerke sretno udaju, a sinovi sretno ožene. I ovaj put Uzvišeni Allah uslišao mi je dove, te su svi oni zasnovali svoje porodice, dobili čestit porod i živjeli sretno. Tada sam već bio u sutonu zrele životne dobi, a starost je već snažno kucala na moja vrata. Osjećao sam umor, a posao koji sam radio decenijama, dosadio mi je te sam silno želio da odem u penziju. Kada mi se i ta želja ostvarila, a bilo je to malo prije nego što je moja dobra supruga preselila na bolji svijet, shvatih da sam opet sam, baš kao što sam bio nakon završetka školovanja, samo što je sada postojala jedna bitna razlika: tada je život bio preda mnom, a sada je bio daleko iza mene…
Ali moje želje, nade i ambicije nisu ostarjele ni umrle, već kao da su tek sada istinski oživjele. Poučen životnim iskustvom i shvatajući da je život, bez obzira koliko bio dug, uistinu kratak i da prolazi munjevitom brzinom, te da je moj susret sa Gospodarom i više nego blizu, poželjeh da učim Kur’an napamet, međutim, moje je pamćenje sada bilo toliko slabo, da za takvo nešto više nisam bio sposoban. Poželio sam i da što češće postim dobrovoljni post, ali moje krhko zdravlje to mi više nije dozvoljavalo. Poželio sam i da redovno klanjam noćni namaz, ali moja stopala više me nisu dugo držala uspravnim. Silno sam želio i da dijelim sadaku i pomažem drugima, ali moja primanja sada su bila daleko manja nego u prošlosti…
U toj poznoj fazi svoga života, tužan i zabrinut, potpuno sam postao svjestan istinitosti Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi, koji nam je savjetovao da iskoristimo pet stvari prije nego što nas u tome spriječi drugih pet: mladost prije starosti, zdravlje prije bolesti, bogatstvo prije siromaštva, slobodno vrijeme prije zauzetosti i život prije smrti.
Poučen vlastitim iskustvom, žaleći što svoj spisak iz mladosti, pored dunjalučkih, nisam obogatio i onim ahiretskim željama, svima vama kojima je život još uvijek ispred, a ne iza vas, iskreno poručujem da razmislite o svojim sadašnjim težnjama i postupcima i da ih dobro preispitate. Dan koji vam prođe bez duha-namaza, redovnog učenja Kur’ana, sadake, dobročinstva, noćnog namaza, ili nekog od ostalih vidova dobrih djela, smatrajte upropaštenim, pa makar u tom danu ostvarili veliku materijalnu dobit. Vi, za razliku od mene i meni sličnih, još uvijek imate šansu, a nama ne preostaje ništa drugo nego da se, nadajući se Allahovoj milosti i oprostu, kajemo i sjetno citiramo riječi pjesnika, koji mudro reče:
Za mladosti plačem, lijem suze,
ali džaba, plač mi pomoć’ neće.
Muko moja, ko mi mladost uze?
Od sjedoće, starost mučna kreće.
Cv’jet sam sveo, bez latica patim
ili drvo s kojeg lišće spade.
Kamo sreće mladost da ja vratim,
da joj kažem šta mi s’jede rade.