Piše: Haris ef. Hasičić
Od kako su muslimani izgubili primat na svjetskom, političkom, ekonomskom, kulturnom, civilizacijskom i svakom drugom planu, mnogi razmišljaju o mogućim načinima povratka muslimanskog ponosa. Zbog nedostatka tog ponosa, dešavaju nam se mnogi problemi. U jednom neformalnom razgovoru sagovornik mi sugerira kako riješiti problem Palestine, ironično govoreći: „dovoljno je da milijardu muslimana bace samo po jedan kamen i problem je riješen.“ Ovdje se možemo prisjetiti riječi Allahovog poslanika s.a.v.s: „…biće vas mnogo, ali će te biti poput riječnog mulja i pjene…“ (Ebu Davud, 4297; Albani – sahih), te se nužno nameće pitanje kvaliteta i kvantiteta.
Stav islama je i više nego jasan. Kvalitet je prioritetniji nego kvantitet i to pravilo vrijedi i za pojedinca i za džemat! Uzvišeni Allah to sasvim jasno naglašava u drugom ajetu sure Mulk:
الَّذِي خَلَقَ الْمَوْتَ وَالْحَيَاةَ لِيَبْلُوَكُمْ أَيُّكُمْ أَحْسَنُ عَمَلًا ۚ وَهُوَ الْعَزِيزُ الْغَفُورُ
“Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji će od vas bolje postupati (أَحْسَنُ عَمَلً).” U ovim ajetu Uzvišeni pominje ko će أَحْسَنُ bolje (kvalitet) عَمَلًا postupati/činiti, a nije Uzvišeni rekao ko će imati više (kvantitet) djela.
No, problem je što čak i neki muslimani smatraju da kvalitet čovjek dobiva samo ako ima više decenija „staža“ u islamu. Takvo stajalište je problematično! Postoje nebrojeni argumenti koji govore suprotno.
U toku bitke na Hajberu, crni pastir je je pitao Poslanika s.a.v.s.: “Šta ću dobiti ako … povjerujem u Allaha?” Poslanik s.a.v.s. je odgovorio: “Dobit ćeš Dženet ako umreš na tome.” Nakon završene borbe između muslimana i Židova, među poginulim muslimanima bio je i taj crni pastir. Allahov poslanik s.a.v.s. je rekao: “Allah je ukazao počast ovome robu i doveo ga na Hajber. Vidio sam pored njegove glave dvije hurije, a nije obavio nijedne sedžde u svom životu.” (dr. Alija Muhamed Sallabi, Sira, str: 849) Ovo nije jedini primjer da je neko dobio Dženet bez da je obavio ijedan namaz. U bitci na Uhudu poginuo je Amr ibn Sabit ibn Vakš, poznat kao Usajrim. Usajrimovi saplemenici nisu bili sigurni kakvo je Usajrimovo stanje, jer je ostao iza njih u Medini kao nevjernik. Spomenuli su Usajrimov slučaj Allahovom poslaniku s.a.v.s, na što on reče: „On je od stanovnika Dženeta“, upitali su: „Kako će biti od stanovnika Dženeta a nije nikad pao na sedždu?“ Poslanik s.a.v.s. reče: „Malo je radio a mnogo je nagrađen.“ (Buhari, 2808). Ebu Hurejre r.a. je znao govoriti: „Pričajte mi o čovjeku koji je ušao u Dženet a nije učinio ni jednu sedždu!“ Pošto niko ne bi znao, upitali bi: „Ko je on?“ Ebu Hurejre r.a. bi odgovorio: „Usajrim ibn Abdul Ešhel.“ (Sallabi, Sira, str: 610)
Neko će reći da borba na Allahovom putu i nije mala stvar, da je to već poveliki „staž“. Naravno da i to može biti istina, ali u hadisu postoje i slučajevi osoba koje su dobile Dženet bez sedžde, ali i bez džihada. Ibn Kesir pri tumačenju Allahovih riječi iz 82. ajeta sure An’am: „oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju“, navodi hadis kojeg bilježi imam Ahmed o čovjeku koji je doputovao u Medinu, primio islam, te na povretku pao s deve, slomio vrat i umro. Allahov poslanik s.a.v.s. je rekao: „…vidio sam dva meleka kako mu u usta trpaju dženetske plodove, pa sam saznao da je preselio gladan!…“ (Ibn Kesir, Tefsir, 6/222/421-422) Također poznata je i poduža predaju Ebu Seida Hudrija r.a. o čovjeku koji je ubio 99 osoba i tražio oprosta. Iz hadisa je jasno da je dobio Dženet samo zbog toga što je bio bliži zemlji u koju je krenuo da bi dobio oprost. (Buhari, 3470; Muslim, 2766; Ibn Madže, 2622)
Iz ovih primjera je sasvim jasno da nije bitna količina/kavantitet djela, već je potrebno iskreno i kvalitetno se potruditi a Allah daje ono što On hoće.
S druge strane, i više je nego poznat hadis Ebu Hurejre r.a. koji prenosi da je Allahovom Poslaniku s.a.v.s. rečeno: “‘Allahov poslaniče, ta i ta žena klanja po cjelu noć, a danju posti. Ali, na jeziku je nezgodna, zlostavlja komšije.’ Poslanik s.a.v.s. na to odgovori: ‘U njoj nema nikakva dobra, ona je u Vatri.’…“ (Buhari u Edebul Mufredu, 119; Albani – sahih) Ova žena i pored dosta (kvantitet) dobrih djela, i velikog „staža“ u islamu završava u Vatri!
Postavlja se pitanje šta je to kvalitet kojemu trebamo žuditi i na kojem trebamo raditi? Mnogi su o ovome razmišljali i postoje mnoge teorije koje je dugo i nabrojati, a kamoli kritički obraditi.
Postoje oni koji kažu da je to tehnološki razvoj muslimana. Naime muslimani su nazadovali zato što su se prestali baviti naukom i tehnološki napredovati. Iako nisam protiv tehnološkog razvoja, sumnjam da je tehnološki razvoj primaran glede povrata muslimanaskog ponosa i snage. Primjer prvih generacija muslimana zorno negira takvo stajalište. Uzvišeni Allah sugerira ashabima: „I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj…“ (Kur’an, Enfal, 60), ali historija nam govori da su muslimani najčešće bili, tehnološki i logistički, daleko manje spremni nego njihovi neprijatelji. Kako su muslimani pobjeđivali? Uzvišeni govori da se treba spremiti koliko god možemo, ali je ipak pobjeda samo u Allahovim rukama: „…a pobjeda je samo od Allaha…“ (Kur’an, Enfal, 10). Pored pripreme, bitan je tevekul, oslanjanje na Allaha: „Vi njih niste ubijali nego Allah; i ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio…“ (Kur’an, Enfal, 17), odnosno Allah je taj koji je dao snagu i pobjedu.
Ima i onih koji kažu da je džaba kvalitet ako nemaš finacijsku/logističku zaleđinu. Opet problematična teza! Još jedna osoba iz bitke na Uhudu je ovdje interesantna. Naime, Kuzman se na dan Uhuda borio kao lav, ubio 7 ili 9 mušrika, ali je bio smrtno ranjen. Ashabi su mu počeli čestitati: „…prijatna ti šehidska smrt… raduj se, Kuzmane, danas si bio odličan“, Kuzman je odgovorio: „čemu da se radujem, borio sam se samo zbog svog plemena.“ Ovaj slučaj je pomenut Allahovom poslaniku s.a.v.s., a on reče: „On je od stanovnika Vatre. Zaista Allah pomogne ovu vjeru i sa velikim grješnikom.“ (Sallabi, Sira, str: 612). Uzvišeni je pomogao svoju vjeru grješnikom, nije bilo potrebe da se uzimaju plaćenici. Situacija je i čudnija uzevši u obzir da Allahov poslanik s.a.v.s. nije dopuštao nevjernicima, mušricima, židovima da se bore rame uz rame s ashabima. Poznata su dva primjera: odbojanje mnogobožca koji je tražio da se bori na strani muslimna u bitci na Bedru, te odbijanje židovskih boraca, Ibn Selulovih saveznika u bitci na Uhudu (Sallabi, Sira, str: 553, 589). Također, Uzvišeni Allah kaže: „…a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada; onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.“ (Kur’an, Talak, 2-3), ovaj ajet vrijedi i kad je u pitanju pojedinac i kad je u pitanju džemat.
Ako se spremimo koliko možemo i oslonemo na Allaha možemo očekivati Allahovu podršku i pomoć. Isti zaključak kao i gore pomenuti o onima koji su dobili Dženet bez ijedne sedžde. I ovdje se vidi da je kvalitet pojedinca i džemata daleko bitniji nego kvantitet.
Ako dobivanje Dženeta nije dokaz kvalitete osobe, onda ne znam koji je to dokaz! Također, ne možemo se staviti u poziciju da pretjerujemo u samopročišćenju i razvijanju plemenitih vrlina, dok muslimani stradavaju i kod nas i diljem islamskog svijeta. U, gore navedene, dvije kritičke obrade već je naznačeno šta bi to trebalo činiti da muslimani povrate svoj ponos. Ne možemo očekivati pomoć i pobjedu od Allaha a Allahove naredbe ne slijedimo, niti se čuvamo Njegovih zabrana! Ista stvar je i sa slijeđenjem Poslanika s.a.v.s. Današnji muslimani su spremni ugoditi bilo kome radi sitnošićarskih interesa, pa čak i negirati očigledne recepte koje nam je ostavio naš Poslanik s.a.v.s. u svom hadisu, recepte koji nam garantiraju muslimanski ponos! A jedan od takvih recepata je i kako pobijediti bez borbe. Naime, nakon potpisivanja ugovora na Hudejbiji, i razočarenja pojedinih muslimana što nisu obavli umru, Uzvišeni Allah objavljuje suru Feth (Pobjeda), Poslanik je učio: „Mi ćemo ti dati sigurnu pobjedu“ (Kur’an, Feth, 1), neki čovjek je rekao: „Jeli ovo pobjeda?“ Poslanik s.a.v.s je odgovorio: „Jeste, tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, ovo je pobjeda.“ (Ebu Davud, 2736). U periodu mira sa mušricima, muslimani su slobodno mogli raditi na da’vi, tako da je broj muslimana od Hudejbije, pa do oslobođenja Mekke, samo dvije godine kasnije, porastao sa 1 500 na 10 000.
Molim Allaha da nam da snage, razbora i pomoći. Amin.