Piše: Nermin Spahić
Bošnjačka populacija u Republici Srpskoj, to jest raja popularno zvana „povratnici“ su u našoj podsvijesti statični fikusi ili nježne, nezaštićene mimoze izuzetno osjetljive na svaki četnički povik ili mrzak pogled. Oni su zamišljeni da statiraju u svojim tužnim životima i da služe onima iz Federacije da imaju koga žaliti. Njihova patnja se sa te tačke gledišta podrazumjeva i savršeno uklapa u našu predstavu o sebi kao najvećim paćenicima čovječanstva još od Nelsona Mandele.
Valjda je to razlog zašto svaka (primjerena ili neprimjerena, nebitno je) aktivnost koja ugrožava stanje tog savršenog aparthejda i apatije u kojima žive ti povratnici bude popraćena rafalima protekcionističko-intelektualnog filozofiranja, krokodilskih suza i emocionalne dijareje o tome kako ti koji ne idu velikosrbima niz dlaku ne znaju kako je živjeti tamo u tom omraženom entitetu. Oni kao sutra odoše kućama širom Federacije, a jadni povratnici ostaju tamo sami živjeti među četnicima kao zečevi među vukovima. Njima su takvi „skrbnici“ očito već predodredili sudbinu da čitav život budu zečevi. Bošnjački povratnik nikad neće postati medvjed ili lisica, pa da se prestane bojati četničkog vuka. Četnici i njihova diskriminacija su već postali nešto što se podrazumjeva i te pojave se više i ne kritikuju. Kritikuju se oni koji pokušavaju na bilo koji način ukazati na obespravljenost i beznađe.
Zato federacijske ulizice i dušebrižnici ispucavaju salvu osuda i prezira prema svakome ko radi suprotno tome, roneći suze zbog toga što će takvo djelovanje ugroziti povratnike. Njihov odnos prema tim nesretnicima je kao hodanje po jajima. Svaki pokret može rezultirati katastrofom. Takvi valjda smatraju da bi svaki prosječan Bošnjak, isfrustriran i izrevoltiran odnosom bošnjačke politike prema tim istim povratnicima, trebao sve zaboraviti, prestati osjećati, pričati, djelovati ili bilo čime drugim pokazivati da mu je do države u manjem entitetu stalo jednako kao i u Federaciji. Pomisle li ikada da su takvi potezi upravo posljedica nepravde i frustriranosti, a ne bespotrebno talasanje i zadavanje glavobolje nesposobnim i inferiornim bošnjačkim političarima?! Svi mi bi po toj logici trebali pitati sarajevsku uzvišenu mudrost za dozvolu i preispitivanje političke podobnostisvakog svog djelovanja u manjem entitetu.
Ovaj patetični truhli mentalitetpresuđene poniženosti i podređenosti valjda misli da će Dodik i kompanija početi voljeti bošnjačke povratnike ako se oni pretvore u nijeme bukve s tendencijom odumiranja. Tada će im biti dobro i niko ih neće dirati jer ovaj apsurd dokazuje da su oni krivi što žive u svojim kućama, a ne oni kojima smetaju. Ovom tezom federalna uzvišena mudrost priznaje da je uskraćivanje svega onoga što bi inače trebalo biti normalno ljudsko pravo (mahanje zastavom na svadbi ili pravo na maternji jezik), zapravo prirodno stanje. Povratnici su očito prihvatljivi svima sve dok se pretvaraju da ne postoje. Dok nešto razotkrije i ukaže da su tu, problem imaju i jedni i drugi. Prvi zato što ih mrze, a drugi zato što su nemoćni i nevoljni da im pomognu, pa ne vole da se ta sramotna činjenica javno obznanjuje.
Ovakvom sadističkom filozofijom se štiti impotentna politika i maskira činjenica da tim jadnim povratnicima, koji jesu istinski heroji, federalna uzvišena mudrost nije pružila gotovo ništa da bi ih zaštitila od diskriminacije i velikosrpskog ponižavanja. Zato nekim političkim landohanima i njihovim telalima ne preostaje ništa osim ove bljutave teze kojom se pokušava amnestirati odgovornost za očajnostanje povratnika i njihovih prava. Borba za vraćanje Bošnjaka iz političkog mrtvila i njeno promoviranje u manjem entitetu su očito veći problem od samog postojanja tog istog mrtvila.