Piše: Muhamed Ikanović
Svake godine mjesec ramazan oživi i ojača duhovnu stranu ljudi. Tako je više vjere prisutno u svakodnevnici, pa i same priče o vjeri. Između ostalog, razgovara se i o propisima vjere, postu, pa i o tome ko je kakav i koliki musliman. Neizbježna je i konstatacija nekih: “Ne postim, ali sam bolji musliman od mnogih koji poste.”
Kakvo mjesto neko ima kod Allaha, mi to ne znamo, ali možemo da sudimo na osnovu vanjštine i samih postupaka ljudi.
Počesto osjetim kod nekih ljudi da svoje neizvršavanje islamskih propisa žele pravdati tuđim greškama. Tako možemo da čujemo: “Imao ti je on ovoliku bradu, sa sad se izbrijao ispod kože”, “Ma pusti to, samo gleda ima li gdje kakva”…
Ovakve fraze najčešće ponavljaju i izgovaraju sa slašću, “punih usta”, oni koji u svom životu ne prakticiraju i ne izvršavaju skoro nijednu islamsku obavezu.
“I nijedan grješnik neće grijehe drugog nositi…” (Fatir, 18)
Tuđe greške nisu opravdanje za naše. Ne treba zaboraviti da svi nosimo odgovornost za svoje greške. Nikakve koristi nemamo od tuđih manjkavosti.
Naša primarna obaveza jeste da vodimo brigu o svom stanju, kao i o stanju onih za koje smo zaduženi, tj. za naše porodice.
Okrenimo se onome što je korisno za nas i ostavimo druge, tražimo one stvari koje nas vode ka uspjehu na oba svijeta.
Naša je obaveza da izvršavamo ono što nam je Allah naredio, a da se klonimo onoga što nam je zabranio. Nakon toga, sud prepustimo Allahu, Najpravednijem Sudiji.