Autor: Raudah Mohd Yunus
Preveo: Nedim Botić
Kada me je jednog dana kolegica iz razreda upitala želim li da zajedno odemo na ručak, pojasnila sam joj da postim i da je u toku mjesec Ramazan. Sarkastično se nasmijala, i rekla: „E pa, vi luđaci se možete izgladnjivati koliko god hoćete!“
Na putu kući, razmišljala sam koliko se nekim ljudima post može činiti ‘ludim’ ili ‘čudnim’, posebno onima čiji životni i kulturni stilovi nisu upoznati s ovom praksom. Razmišljajući o vlastitom poznavanju ove materije, došla sam do bolnog zaključka da nisam bila spremna da se suočim s svijetom koji gaji mnogo predrasuda i neznanja o postu. Zapitala sam se zašto postimo? Počela sam učiti, tragati za odgovorima, razmišljati i analizirati.
Nažalost, ni mnogi muslimani ne razumiju zašto moraju postiti.
Ukoliko nekog muslimana na ulici upitate da li i zašto posti Ramazan, možda ćete dobiti neki od slijedećih odgovora:
1. Postim zato jer je Ramazan!
2. Tako su mi rekli da trebam raditi, tome učili su nas učili u mektebu.
3. Halo, post je islamski rukn!
4. Da nije Ramazana, ne bi bilo ni Bajrama. Šteta.
5. Samo posti i ne postavljaj pitanja!
6. Ako ne budem postio, kritikovat će me i reći da sam loš musliman.
7. Ljudi oko mene poste, pa rekoh sebi što ne bih i ja probao?
Nažalost, nijedan od prethodnih odgovora se nije dotakao smisla i poruke posta. Analizirajući tu temu, vidjet ćemo da je Allah, dželle še’nuhu, odgovorio na to pitanje prije 1400 godina: „O vi koji vjerujete, propisuje vam se post kao što je propisan i onima prije vas, da biste bili bogobojazni!“ El-Bekara, 183.
Smisao posta je u stjecanju bogobojaznosti i čestitosti. Jednostavno rečeno, post ima dva cilja: približavanje Allahu, dželle še’nuhu i usvajanje pozitivnih osobina, dobrote i moralnih vrlina.
„Kako nas post može približiti Bogu, ili nas podučiti dobroti? Zašto ne bismo i bez posta mogli biti religiozni i dobri? Ako ljudi ne poste, to ne mora značiti da su loši, zar ne?“
Stvarna definicija i praksa posta daleko prevazilazi obično odricanje od hrane i pića. Postiti znači i savlađivati vlastite porive, odreći se svega što može rasrditi Boga ili se protivi moralnim načelima.
Kada postimo, ne jedemo i ne pijemo osim u tačno određeno vrijeme, ne govorimo osim dobrih riječi, ne činimo ništa osim dobrih djela i ne dozvoljavamo srcima da ih zaokupira išta osim sjećanja na Allaha, činjenje dobra i sve ono što je konstruktivno.
S fiziološke strane, od posta ogladnimo. Glad nas učini slabima i ranjivima. Takvo stanje nas podsjeća da smo ljudi, da ne možemo opstati sami po sebi i da bez hrane i pića ne možemo preživjeti.
Iz toga izvlačimo dvije lekcije: da smo zavisna, slaba bića koja su u konstatnoj potrebi za Bogom, i koliko smo malo zahvalni Stvoritelju na svemu što nam je obezbjedio od hrane. Mi mnogo jedemo i pijemo, ali se rijetko zahvalimo Opskrbitelju. Hranu često nemilice trošimo, bacamo i uništavamo iako milioni ljudi širom svijeta pate od nezamislive hrane i žeđi.
Nakon razumijavanja mudrosti ovog divnog ibadeta zvanog post, čovjekovo srce pronađe mir. Tačno je da vam znanje i razumijevanje daju samopouzdanje i argumente kojima se možete suočiti s svijetom, bez obzira koliko ljudi bili nemilosrdni ili skeptični prema Ramazanu i konceptu posta.
Stoga, kad mi idući put neko kaže da sam ‘luda’ jer saosjećam s nemoćnima i gladnima, imam spreman odgovor. Ali prije toga ću im s ponosom reći: „Da, ja sam ta luda izgladnjela muslimanka!“
Izvor: www.onislam.net