Piše: Elvedin Pezić
Već nekoliko godina unazad na početku svakog ramazana slušamo iste priče i rasprave: kada klanjati sabah-namaz, kada iftariti, čiji je sabah ispravan, a čiji nije, koja je vaktija ispravna, a koja nije. S obzirom na to da većina ovih rasprava izaziva smutnje i dovodi do nastanka nesuglasica i neučtivih razilaženja među muslimanima, u ovom tekstu pokušat ću da ukažem na nekoliko stvari koje bi uveliko mogle da pomognu u rješavanju ovog novonastalog pitanja. Svjestan sam da govor o ovoj tematici može uzrokovati smutnju, stoga molim Allaha da mi ukaže na put istine da me učini ključem dobra i da podari da nikada ne budem ključ zla.
● U prvom redu upućujem savjet sebi, a potom i ostalima, bez obzira ko bili, da se bojimo Allaha i da jedni o drugima imamo lijepo mišljenje, da i u slučaju razilaženja u pravnim pitanjima – a sva spomenuta pitanja su te prirode – jedni druge ne ogovaramo, da jedni druge ne potvaramo, da ne ulazimo u tuđe namjere i srca. Da li je neko odabiranjem određenog stava htio izazvati smutnju ili ne, to je pitanje između njega i njegovog Gospodara, a mi u osnovi treba da smatramo da čovjek odabire određeno mišljenje jer smatra da je to ispravno.
● Kada govorimo o pitanjima koja su podložna idžtihadu i različitom shvatanju, ne smijemo sebi dozvoliti ishitrene zaključke i osuđivati postupke onih koji zastupaju suprotan stav. Naprimjer, čovjek može smatrati da sabah-namaz nije nastupio u vremenu koje je navedeno u vaktiji, ali nikako ne smije izdavati opći propis o tome da je neispravan post ili sabah-namaz svih onih koji se ravnaju prema namaskim vremenima navedenim u vaktiji. Zašto? Zato što ljudi koji su zapostili i klanjali sabah po vaktiji u tome slijede velike učenjake, institucije, a oni su u osnovi mukallidi – oni koji slijede svoga muftiju i ne posjeduju kompetenciju da odabiru jedno od mišljenja u pitanjima u kojima se učenjaci razilaze. U historiji islamskog prava učenjaci su se razilazili u stotinama pitanja, ali su tolerirali druge stavove, pa makar ih i ne smatrali ispravnim, i to nije bio razlog međusobne mržnje i potvora. Naprimjer, čovjek koji je smatrao da jedenje devinog mesa kvari abdest, klanjao bi za imamom koji je jeo meso deve i nije obnovio abdest jer je smatrao da taj postupak ne kvari abdest. Dakle, ovaj bi čovjek klanjao za tim imamom iako je smatrao da je njegov namaz neispravan, jer svako od njih odabrao je jedno od dva mišljenja i svako će kod Gospodara biti pitan shodno svom, a ne tuđem ubjeđenju. Naravno, to ne znači da je zabranjeno kazati svoj stav i iznijeti svoj dokaz, ali treba biti pažljiv kada se to radi, naročito kada se govori o pitanjima koja za sobom povlače mnoga podpitanja i kada se to govori u podneblju gdje ljudi dugo godina prakticiraju nešto.
● U ovakvim pitanjima, nakon što se već dogodilo razilaženje i nakon što mnogi obostrano “rafalno pucaju” po drugoj strani: jedni smatraju da je bosanska vaktija nepogrješiva i svi koji govore protiv nje su tekfirije, buntovnici, bore se protiv jedinstva muslimana u BiH, žele smutnju, oni su rušitelji institucija, do te mjere da se na tome zasniva ljubav i mržnja. Drugi opet, vjerujem u dobroj namjeri kao i prvi, putem neta, a i javno izlaze u javnost sa veoma opasnim naslovima “Upozorenje: Vaktija IZ-a je neispravna”, “Namaz onih koji klanjaju po vaktiji IZ-a je neispravan” itd. Smatram da treba smiriti situaciju i kompromisno pokušati riješiti nastali problem. Siguran sam da nikoga ne veseli to što vidi među muslimanima, u džematima (osim neprijatelja vjere), i da svi priželjkuju da se iznađe neko kompromisno rješenje koje će biti zadovoljavajuće za sve strane i koje će smiriti situaciju i dovesti do poštovanja i jedinstva, a to je moguće.
Da bi se stvar pomakle sa mrtve tačke, prvo moramo prihvatiti nekoliko činjenica, bez kojih, prema mom skromnom mišljenju, ne možemo naprijed:
– Gledano s aspekta islamskog prava – fikha, postavlja se pitanje: ko je taj koji treba dokazivati istinu? Da li su to oni koji kažu da je vaktija ispravna, tj. da je sabah nastupio, ili oni koji kažu da je vaktija neispravna i da sabah nije nastupio, tj. ko je u startu bliži istini bez potrebe da bilo šta dokazuje?
Oni koji kažu da je zora nastupila po vaktiji, oni za to moraju da donesu validan dokaz. Zašto? U islamu postoji jedno veliko pravno pravilo općeprihvaćeno od svih pravnih škola: “Sumnja ne potiskuje ubjeđenje”, koje je ključni faktor u ovoj pojavi. Učenjaci koje govore o islamskim pravilima, u okviru navedenog pravila, spominju i jedno dodatno pravilo koje opet još jasnije definira naš problem, a koje glasi: “Osnova je da stvari ostaju u prvobitnom stanju sve dok ne dođe jasan dokaz promjene”. Dakle, mi imamo sigurnu konstataciju da traje noć i da se može sehuriti i da se ne može klanjati sabah sve dok to ne bude potvrđeno jasnim dokazom da je nastupila zora. Na osnovu spomenutih pravila, možemo reći da sve dok smo u sumnji da li je zora nastupila, nije nam dopušteno da klanjamo sabah. A ja bih volio da nam kompetentna osoba kaže da onog momenta, kada po vaktiji nastupa sabah, ona više nema sumnje u to da li je nastupio sabah. Naravno, podrazumijeva se da je tu sumnju otklonila viđenjem pojave znakova zore, a ne da ju je uklonila na način što će vidjeti koliko je sati i da je sabah nastupio shodno vaktiji.
– Je li moguće da ljudi koji prave proračun vaktije pogriješe? Teško, ali je moguće. Jednostavno, svi smo ljudi i svakome se može potkrasti greška. Šta je to što bi nekog muslimana obavezalo da slijedi proračun bosanske vaktije, a odbaci proračun Sjeverne Amerike, Pakistana – Karačija ili Egipta? A svi ti proračuni dostupni su putem najjednostavnijih mobilnih aplikacija svim ljudima na svijetu. Činjenica da postoji više institucija koje se profesionalno bave proračunom namaskih vremena za cijeli svijet i da među njima samima postoje velika razilaženja, velik je pokazatelj da se ovoj tematici treba pristupati “hladne glave” i da treba poštovati i drugo mišljenje, i da stvari nisu jednostavne kako ih neko želi predstaviti.
– Lično poznajem osobe, koje su sigurno kompetentne u struci i koje sigurno nemaju za cilj da stvaraju smutnju na terenu, niti da proturječe IZ-u samo zato što je IZ, koje su prošle godine (2014. / 1435. h.) izašle na teren kao bi ustanovile da li je sva ova zavrzlama oko vaktije na mjestu ili nije. Šta su zaključili? Po jednoglasnom stavu onih koji su bili tu, zora ne nastupa onda kada piše na našoj vaktiji.
– Ako već na svjetskom nivou postoji razilaženje među institucijama koje proračunavaju nastupanje namaskih vremena i ako su kompetentni ljudi potvrdili postojanje sumnje u to da je zora nastupila po bosanskoj vaktiji, šta možemo učiniti?
Smatram da se, uz malo volje i htijenja, problem može veoma lahko riješiti. Zar nije po našem hanefijskom mezhebu pohvalno – sunnet da se sabah klanja nakon što se dobro razdani, a što se u Bosni prakticira tokom cijele godina osim u ramazanu?
S druge strane, kao što oni koji izrađuju vaktiju za BiH tvrde da svjesno propuste nekoliko minuta kada je u pitanju iftar, kako kažu iz predostrožnosti, pa ista je stvar i sa sehurom i sabah-namazom, zašto da budemo predostrožni prilikom iftara, a ne budemo prilikom određivanja sabahskog vakta? Ja ne želim da govorim o ispravnosti ove metode, ali kažem da je kontradiktorno da prilikom iftara pazimo i predostrožni smo, a prilikom klanjanja sabah to ne činimo, iako je toliko faktora koji nas obavezuju na to: postojanje svjetskih institucija koje se ne slažu sa našim proračunom, koliko je kompetentnih ljudi potvrdilo da zora ne nastupa, zar nije osnova da traje noć i da nije nastupio sabah sve dok ne vidimo jasne dokaze za to?
I na kraju, islam je univerzalna vjera, odgovara svim vremenima i svim podnebljima, za svako namasko vrijeme postoje pokazatelji koje može skoro svaki razuman čovjek da vidi, što potvrđuje činjenica da su ljudi stoljećima do sada klanjali a nije bilo vaktija. Ne treba da toliko svoj razum prepuštamo drugima ondje gdje i mi možemo da shvatimo neke stvari. Svako od nas neka klanja sabah po vaktiji i nakon toga neka izađe napolje i neka vidi da li se mogu bilo gdje primijetiti bilo kakvi tragovi zore. Bojim se da bi dugo ostao čekajući prve znake nastupanja zore, a ko ne vjeruje, neka provjeri.
Rezime:
Zašto ne odgoditi klanjanje sabah-namaza do vremena kada budemo sigurni da je sabah nastupio i na taj način ćemo riješiti sve dileme, baš kao što to radimo tokom cijele godine? Na taj način postigli bismo mnoge koristi: bili bismo u skladu sa mezhebom, stanje u džematima bilo bi mnogo lagodnije za sve, predostrožnost u pogledu iftara bila bi prenesena i na sabah-namaz.
Allaha molim da nam istinu pokaže istinom i da nam omili njeno slijeđenje!
Allaha molim da ujedini naša srca oko riječi istine!