Piše: Amir Durmić
Između propagande i dušebrižništva
Nakon što je početkom septembra ove godine, 2014., britanski The Independent prvi plasirao nevjerovatno smjelu i drsku laž o tome kako “vlasti u Saudijskoj Arabiji razmatraju mogućnost uništenja groba poslanika Muhammeda i izmještanja njegovih ostataka na lokalno mezarje….”, (osvrt na ovu laž možete pročitati OVDJE) koju je zvanično demantirao šejh dr. Halid b. Abdurrahman eš-Šai‘a, povjerenik Svjetske fondacije za promicanje i zaštitu lika i djela Allahovog Poslanika, s.a.v.s., uredništvo ovog lista opet plasira novu, doduše manje šokantnu vijest, međutim, definitivno s istim ciljem, a to je sijanje smutnje u ummetu i podsticanje na podjele među muslimanima. Ovaj britanski list, baš kao i prvi put, citira dr. Irfana el-Alevija, predsjednika fondacije Islamic Heritage Research Foundation, sa sjedištem u Londonu, čovjeka za kojeg je činjenično utvrđeno da je sklon lažima, koji je sada izjavio kako će “kuća u kojoj je rođen poslanik Muhammed biti srušena do kraja godine kako bi Saudijci nastavili realizaciju projekta (širenja velike džamije u Meki)”.
Vidno zabrinuti, ozlojeđeni i žalosni što će kuća u kojoj je navodno rođen Poslanik islama (kojeg toliko poštuju i cijene da redovno, u ime slobode govora i izražavanja, objavljuju gnusne karikature koje imaju za cilj ismijati ga i omalovažiti, te isprovocirati njegove sljedbenike), navodno biti uništena, brižni svjetski i regionalni mediji brzinom su svjetlosti preuzeli The Independentovu vijest i objavili je na svojim portalima. Dotična je vijest još brže “dijeljena” na društvenim mrežama, i to uglavnom od muslimana, a onda su na račun cjelokupnog političkog i vjerskog vodstva Saudijske Arabije, ali i običnih muslimana, krenuli negativni komentari, osude, kletve…, i to, vjerovali ili ne, uglavnom od ljudi čiji vokabular, ali i fotografije na otvorenim profilima, svjedoče da se radi o osobama kojima uzor nije Muhammed, s.a.v.s., već kojekakve zvijezde i zvjezdice iz svijeta muzike, glume ili sporta. Imajući u vidu da se dr. Irfan el-Alevi već služio lažima čija je kulminacija bolesna izmišljotina o navodnom izmještanju Poslanikovog, s.a.v.s., kabura iz džamije u Medini, što smo spomenuli na početku teksta, veliko je pitanje da li je informacija koju je sada plasirao The Independentu uopće i tačna ili je posrijedi još jedna neistina, za koje se nikome, i nakon što se jasno dokaže da se radi o čistim izmišljotinama, ne izvinjava. Ukoliko se vijest zvanično i potvrdi, muslimani bi, prije nego što svojim jezicima dopuste da izriču, a rukama da pišu neprimjerenosti i klevete na račun svoje braće, trebali znati nekoliko činjenica u vezi s građevinom za koju se vjeruje da je u njoj rođen Muhammed, s.a.v.s.
Gdje je tačno rođen Muhammed, s.a.v.s.?
Tvrdnja da je Muhammed, s.a.v.s., rođen u dijelu Meke poznatom kao Suku Lejl, najpoznatije je mišljenje islamskih historičara o ovom pitanju. Jedan od onih koji su zastupali ovo mišljenje jeste i imam Nevevi (umro 676. h. g.), koji, nabrajajući lokacije koje je, shodno njegovom mišljenju (ne navodeći za tu tvrdnju nikakav argument), hadžiji pohvalno posjetiti u vrijeme boravka u Meki, kaže: “Tu se ubraja i kuća u kojoj je rođen Allahov Poslanik, s.a.v.s., na čijem je mjestu danas džamija, koja se nalazi se u sokaku poznatom kao Zukakul-Mevlid…”[1] Ta kuća nalazila se na Posjedu Benu Hašima (ar. Ši‘bu Beni Hašim) smještenom u blizini ulice od davnina poznate kao Suku Lejl, u blizini Safe, lokacije koja je, i pored svih promjena kroz prošlih četrnaest vijekova, do dana današnjeg ostala poznata. Imam Suhejli (umro 581. h. g.) u svome djelu Er-Revdul-unuf, 2/99, kaže da je Poslanik, s.a.v.s., rođen u kući u blizini brežuljka Safa, koju je on (Muhammed, s.a.v.s.) poklonio svome amidžiću Akilu b. Ebu Talibu, r. a., a kasnije, nakon što je Akil umro, njegova su je djeca za stotinu hiljada dirhema prodala Muhammedu b. Jusufu, bratu poznatog namjesnika Hadždžadža b. Jusufa es-Sekafija[2]. Suhejlija je u ovom mišljenju slijedio i Ibn Sejjidunnas (umro 734. h. g.), koji u svome djelu Ujunul-eser fi sireti sejjidil-bešer, 1/33, isto tako tvrdi da je Poslanik, s.a.v.s., rođen u ovoj kući. Detaljno o prodaji ove kuće govori Fakihi (umro 272. h. g.), u svome djelu Ahbaru Mekka, 3/247.
Pored predaja koje su zabilježili rani historičari, poput Ezrekija (umro 250. h. g.) i Fakihija, na koje se pozivaju, ova skupina historičara svoj stav temelji i na nekim sasvim logičkim pretpostavkama. Prije svega, opće je poznato da je Poslanik, s.a.v.s., porijeklom iz Meke, u što nema nikakve sumnje, kao što je poznato da je porodica Benu Hašim njegova najbliža rodbina, a oni su inače generacijama naseljavali spomenuto mjesto koje je po njima i dobilo ime Posjed Benu Hašima, a kasnije sa ga prozvali i Posjed Ebu Taliba (ar. Ši‘bu Ebi Talib), po Poslanikovom, s.a.v.s., amidži, koji je bio istaknuti član ove porodice, pa je i sasvim logično da je Muhammed, s.a.v.s., rođen u dijelu Meke koji je naseljavala njegova porodica. Zato je Ibn Kajjim (umro 751. h. g.) kazao: “Nema razilaženja (među historičarima) da je Poslanik, s.a.v.s., rođen u samom centru Meke i da je rođen u godini slona.”[3] Ovako je, shodno informacijama koje su doprle do njega, tvrdio Ibn Kajjim, ali i mnogi drugi, međutim, istina je da su neki historičari zastupali drugačije mišljenje. Naprimjer, poznati hanefijski učenjak Alauddin Mugaltaj (umro 762. h. g.) u svom djelu El-Išaretu ila siretil-Mustafa ve tarihi men ba‘dehu minel-hulefa, str. 56, pored toga što navodi poznato mišljenje da je Poslanik, s.a.v.s., rođen u Meki, spominje i mišljenje da je on rođen u Usfanu, mjestu koje ima naziv i Ebva i koje je udaljeno oko 80 km sjeverozapadno od Meke.[4] Ovo je mišljenje od Alauddina Mugaltaja u svom djelu Šifaul-garami bi ahbaril-beledil-harami, 1/356–357, prenio i poznati povjesničar Meke, Tekijuddin el-Husni (umro 832. h. g.). Također, njih obojica spominju i mišljenje da je Poslanik, s.a.v.s., rođen u Meki, ali ne na Posjedu Benu Hašim kod pijace Suku Lejl, kako smo to već spomenuli, već kod nasipa poznatog kao Er-Redm koji je pripadao porodici Benu Džumeh, jednom od ogranaka plemena Kurejš. Dakle, iz priloženih mišljenja islamskih historičara jasno je da među njima ne postoji konsenzus u pogledu preciziranja mjesta na kojem je rođen Poslanik, s.a.v.s., na osnovu čega je putopisac i hroničar porijeklom iz Maroka, Ebu Salim el-Ajjaši (umro 1090. h. g.) u svom djelu Er-Rihletul-Ajjašijja, 1/225–226, rekao sljedeće: “Iz knjiga Poslanikovog, s.a.v.s., životopisa vidljivo je da u pogledu preciziranja mjesta na kojem je rođen Poslanik, s.a.v.s., među autorima postoji razilaženje, pa neki tvrde da je rođen u Meki, a drugi u mjestu Ebva (tj. Usfan). Također, razilaze se i oni koji tvrde da je rođen u Meki, pa neki kažu da je rođen na Posjedu Benu Hašima, a drugi da je rođen kod Muhassaba, a ima ih koji tvrde i drugačije. Zato mi nije jasno na osnovu čega su ljudi precizno locirali mjesto na kojem je Poslanik, s.a.v.s., navodno rođen, osim ako se vjerodostojno potvrdi da je ta kuća u koju upiru prstom uistinu pripadala njegovom ocu i djedu, onda bi mogli lahko ustvrditi da je uistinu rođen u Meki jer se djeca najčešće rađaju u kući svojih roditelja… Međutim, vrlo je čudno što su oni u svojim tvrdnjama toliko kategorični da idu dotle da su u toj građevini locirali i mjesto koje zauzima površinu jedne postelje otprilike, i govore: “Eh, tačno ovdje je rođen Poslanik, s.a.v.s.!” Lično smatram da ne postoji ni vjerodostojan, a ni slab dokaz koji će potkrijepiti njihove tvrdnje jer već smo spomenuli da postoji razilaženje da li je Poslanik, s.a.v.s., uopće rođen u Meki ili ne, a ako i kažemo da je rođen u Meki, opet ostaje razilaženje u kojem je njenom dijelu tačno rođen? Ako bismo i utvrdili u kojem je dijelu Meke tačno rođen, ostaje pitanje u kojoj građevini tačno? Ako bismo nekako saznali i o kojoj se građevini radi, ko je taj ko će precizirati mjesto unutar te građevine na kojem je rođen, pogotovo zbog činjenice da je od tada prošlo mnogo vremena, da se sve izmijenilo i da se ostacima (građevina i predmeta) iz tog doba trag zameo. Isto tako, trebamo znati da je Poslanik, s.a.v.s., rođen u vrijeme džahilijeta, tj. u predislamskom dobu kada se uopće nije vodilo računa o bilježenju i pamćenju lokacija, pogotovo ako predislamski Arapi u tome nisu vidjeli neke koristi. Uz sve to, u periodu islama nije poznato niti je zabilježeno da su ashabi ili tabiini (dvije najbolje generacije muslimana) pridavali pažnju bilo kakvim mjestima ili lokacijama, osim onim za koje se vežu određeni šerijatski propisi i obredi, iz prostog razloga što nisu htjeli trošiti vrijeme niti energiju na nebitne stvari, već su svoje vrijeme i pažnju usmjeravali ka afirmiranju i očuvanju šerijata i njegovih granica, za što su se borili i fizički i verbalno. Baš iz ovog razloga oni nam nisu prenijeli neke informacije jer ih uopće nisu smatrali bitnim, kao naprimjer mjesta na kojima se nalaze kaburi nekih ashaba, i pored činjenice da se radilo o poznatim događajima kojima je prisustvovao veliki broj ljudi. Šta onda reći za preciziranje lokacija nekih događaja koji su se desili u predislamskom periodu, pogotovo ako uzmemo u obzir da je nekim od tih događaja svjedočio samo izrazito mali broj osoba, tj. onih koji su sa tim događajem imali izravnu vezu? Zato je od tačnog preciziranja kuće i mjesta na kojem je Poslanik, s.a.v.s., navodno rođen još nevjerovatnije i još dalje od istine to što (neki) stanovnici Meke precizno lociraju građevine i lokacije na kojima su navodno rođeni Alija b. Ebu Talib, Omer b. Hattab ili Fatima, radijallahu anhum…”
Zaključak
1. Ne postoji jednoglasan stav historičara u pogledu tačnog preciziranja mjesta na kojem je rođen Poslanik, s.a.v.s., već oko toga postoji razilaženje.
2. Pod pretpostavkom da je Poslanik, s.a.v.s., i rođen u kući u naselju Suku Lejl, što je mišljenje većine historičara, ta kuća je još u drugom hidžretskom stoljeću preuređena u mesdžid, a samim tim joj se već tada izgubio izvorni oblik. Historičari navode da ju je iz posjeda Muhammeda b. Jusufa izdvojila i u mesdžid preuredila majka halife Haruna Rešida (193. h. g.) koja se zvala Hajzeran bint ‘Ata (173. h. g.), a da je taj mesdžid kasnije obnovila Zubejda bint Džafer (216. h. g.), supruga halife Haruna Rešida.[5] Ovaj je mesdžid kroz historiju doživio mnoga renoviranja i preuređenja, da bi 1926. godine bio srušen. Na njegovom će mjestu 1371. h. g. šejh Abbas Kattan (1370. h. g.), nakon što je kod Abdulaziza Alu Sauda (1373. h. g.), tadašnjeg kralja Saudijske Arabije, isposlovao sve potrebne dozvole, podići poveliku biblioteku koja se na tom mjestu nalazi do danas. Dakle, kuća u kojoj je navodno rođen Poslanik, s.a.v.s., danas ne može biti srušena jer već vijekovima uopće ne postoji, a jedino što eventualno može biti srušeno jeste zgrada biblioteke koja se nalazi na toj lokaciji.
3. Svi pravovjerni muslimani čvrsto vjeruju da je Poslanik, s.a.v.s., u potpunosti ispunio emanet kojim je bio zadužen, te da je ummetu u cijelosti dostavio Allahovu poslanicu, pojasnio sve što je za ummet bilo bitno i upozorio, svojim općim smjernicama i savjetima, na svaku vrstu zla, ali i ukazao na svaki vid dobra. U tom kontekstu su i riječi Ebu Zerra, r. a., koji je kazao: “Poslanik, s.a.v.s., napustio nas je a nije ostavio ni pticu koja svojim krilima maše u zraku a da nas o njoj nije poučio.”[6] U drugoj predaji, Poslanik, s.a.v.s., kazao je: “Nije ostalo ništa što približava Džennetu i udaljava od Vatre a da vam nije objašnjeno.”[7] Pogledamo li u zbirke hadisa, u njima nećemo naći potvrdu da je Poslanik, s.a.v.s., podsticao vjernike da tragaju i obilaze mjesto njegovog rođenja, što je najbolji pokazatelj da ovakva informacija za ummet nije ni bila bitna. Također, ni ashabi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ovim lokacijama nisu pridavali nikakvu pažnju, jer u ehli-sunnetskim izvorima ne postoje predaje koje ukazuju na to da su im te lokacije na bilo koji način bile zanimljive ili da su ih posjećivali. Štaviše, Poslanik, s.a.v.s., strogo je zabranio da se ciljano, u svrhu činjenja ibadeta, odlazi na bilo koje putovanje osim na put čija je svrha posjeta jedne od tri odabrane džamije muslimana, a to su Sveti hram u Meki, Poslanikova, s.a.v.s., džamija u Medini i Mesdžidul-aksa u Jerusalemu.[8]
Dakle, ako bi se i potvrdila autentičnost ove lokacije kao mjesta na kojem je rođen Poslanik, s.a.v.s., ono i dalje ostaje samo jedan dio Meke koji ni po čemu nema prednost nad njenim ostalim dijelovima, te kao takvo ne smije biti proglašen nekakvim svetištem ili dovištem. Nažalost, htio to neko prihvatiti ili ne, historija je potvrdila da su hodočasnici u prošlosti u velikom broju posjećivali mesdžid koji je tada postojao na tom mjestu, a o kojem je već bilo riječi, te u njemu učili nekakve posebne dove i tražili blagoslov. Čak i dan-danas u biblioteku koja je podignuta na toj lokaciji dolazi veliki broj ljudi i posjećuje to mjesto smatrajući da je ibadet na njemu vredniji i bolji, a dova bliža tome da bude primljena, a u isto vrijeme zapostavljaju činjenicu da se u njihovoj neposrednoj blizini nalaze Kaba i harem džamije u kojoj je namaz vredniji stotinu hiljada puta od namaza obavljenog u drugim džamijama, o čemu se prenose poznati vjerodostojni hadisi. Svjestan sam da će posljednja konstatacija mnogim revnim braniteljima onoga što oni zovu Poslanikovom, s.a.v.s., baštinom (a pod tim prvenstveno misle na građevine i predmete iz Poslanikovog, s.a.v.s., vremena, a ponajmanje na njegov sunnet koji je, hvala Allahu, sačuvan i zabilježen) zvučati “bukvalistički i oportunistički”, međutim, bilo to njima milo ili ne, radi se o istini koja kao takva dovijeka mora biti relevantna i prihvatljivija za sve one koji uzor vide u Poslaniku, s.a.v.s., i njegovim ashabima. Imam Malik b. Enes, nakon što je citirao ajet: “Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera…” (El-Maida, 3), rekao je: “Ono što toga dana nije bila vjera, ni danas se ne smatra vjerom.”[9]
Na kraju, interesantno je koliko neki ljudi navodno tuguju za “izvornim izgledom Meke i Harema”, misleći na izgled s početka prošlog stoljeća, te patetično zaključuju kako su nova infrastruktura i proširenje Harema uništili duhovni ambijent. U njihovim žalopojkama definitivno ima iskrenosti, međutim, vjerujemo da bi njihove žalopojke bile daleko veće da u današnjem vremenu obrede hadža obavljaju u uvjetima i ambijentu kakav je bio prije stotinjak godina. Da se ništa nije radilo na proširenju Harema, što je, nažalost, nužno podrazumijevalo i rušenje dijelova Harema sagrađenih u vrijeme Osmanlija, starih zgrada, kuća pa i džamija u njegovoj blizini, danas godišnji broj hadžija ne bi bio veći od nekoliko stotina hiljada, a i oni bi obrede obavljali u izuzetno teškim uvjetima. U tom slučaju kritike ovih kritičara vjerovatno bi opet bile upućene na istu adresu uz konstatacije da nadležni, i pored velikih materijalnih resursa, ne čine ništa da hadžijama olakšaju obavljanje obreda. Svako ko trezveno i objektivno razmisli o radovima na širenju Harema i savremenom uređenju Meke, mora priznati da su dotični radovi prvenstveno u interesu hadžija i njihovog komfora i bezbjednosti. Naravno, nijedan čovjek pa ni zajednica nisu sačuvani od grešaka i propusta, međutim, u ovom slučaju, ukoliko se negativnosti uporede sa svim pozitivnostima koje je donijelo širenje Harema i Velike džamije, vidjet ćemo da su ti propusti uistinu marginalni.
Napomena: Ovaj tekst je u sažetoj formi objavljen u islamskim informativnim novinama ”Preporod”, br. 23/1033, od 1. decembra 2014/ 9. safera 1436 h.g.
Literatura:
1. Muhammed Ali Magribi, E‘alamul-Hidžazi fil-karnir-rabi‘a ‘ašer, Idaretun-nešri bi šeriketit-Tihama, prvo izdanje, 1401. h. g. / 1981. g.
2. Ibn Kajjim el-Dževzijja, Šemsuddin Ebu Abdullah (751. h.g.), Zadul-me‘ad fi hedji hajril-‘ibad, valorizacija: Šuajb i Abdulkadir Arnaut, Muessesetur-risala, četrnaesto izdanje, 1407. h. g. / 1986. g.
3. Tekijjuddin, Muhammed b. Ahmed el-Husni, Šifaul-garami bi ahbaril-beledil-harami (832. h. g.), Darul-kutubil-‘ilmijja, 1421. h. g. / 2000. g.
4. Alauddin Mugletaj, Ebu Abdullah (762. h. g.), El-Išaretu ila siretil-Mustafa ve tarihi men badehu minel-hulefa, valorizacija: Muhammed Nizamuddin, Darul-kalem, Bejrut, prvo izdanje, 1416. h. g. / 1996. g.
5. Suhejli, Abdurrahman b. Abdullah, Ebu Kasim (581. h.g.), Er-Revdul-unufi fi šerhis-siretin-nebevijja, valorizacija: Omer Abdusselam es-Selami, Daru ihjait-turasil-arebi, Bejrut, prvo izdanje, 1421. h. g. / 2000. g.
6. Ibn Sejjidunnas, Fethuddin Ebu Feth (734. h. g.), Ujunul-eser fi fununil-megazi veš-šemaili ves-sijer, valorizacija: Ibrahim Muhammed Ramadan, prvo izdanje, Darul-kalem, Bejrut, 1414. h. g. / 1993. g.
7. Nevevi, Ebu Bekr Zekerijja Muhjiddin b. Šeref (676 h. g.), El-Idahu fi menasikil-hadždži vel-umra, Darul-bešairil-islamijja, Bejrut, drugo izdanje, 1414. h. g. / 1994. g.
8. El-Fevakihi, Muhammed b. Ishak, Ebu Abdullah (272. h. g.), Ahbaru Mekka fi kadimid-dehri ve hadisihi, valorizacija: dr. Abdulmelik Abdullah, Daru Hidr, Bejrut, drugo izdanje, 1414. h. g.
9. Nuruddin b. Burhanuddin el-Halebi, Ebu Feredž (1044. h. g.), Es-Siretul-Halebijja, Darul-kutubil-‘ilmijja, Bejrut, drugo izdanje, 1427. h. g.
10. Abdullah b. Muhammed el-Ajjaši, Ebu Salim (1090. h. g.), Er-Rihletul-‘Ajašijja, valorizacija: dr. Seid el-Fadili i dr. Sulejman el-Kureši, Darus-Suvejdi, Abu Dabi, prvo izdanje, 2006. g.
11. Jakut b. Abdullah el-Hamevi (626. h. g.), Mu‘džemul-buldan, Darus-sadir, Bejrut, 1397. h. g. / 1977. g.
11. Šatibi, Ebu Ishak Ibrahim b. Musa b. Muhammed, El-I‘tisam, valorizacija: Ebu Ubejda Mešhur b. Hasan Alijj Selman, Mektebetut-tevhid.
12. Muslim b. Hadždžadž, Ebu Husejn el-Kušajri en-Nejsaburi, Sahihu Muslim, valorizacija: Muhammed Fuad Abdul-Baki, Daru ihjait-turasi el-Arebi, Bejrut, bez godine izdanja.
13. Buhari, Muhammed b. Ismail Ebu Abdullah (256 h. g.), Sahihul-Buhari, elektronska verzija u izdanju Mevki‘a vizaretil-evkaf el-Misrijje (www.islamic- council.com); numeracija hadisa odgovara najčešće korištenoj numeraciji čiji je autor Muhammed Fuad Abdulbaki, rahimehullah, a koja se koristi i u Fethul-Bariju, Ibn Hadžerovom komentaru Buharijevog Sahiha.
14. Taberani, Ebu Kasim Sulejman b. Ahmed (260.–360. h. g.), El-Mu’džemul-kebir, valorizacija: Hamdi Abdulmedžid es-Selefi, Mektebetu Ibn Tejmijja, Kairo, bez godine izdanja.
15. Ahmed b. Muhammed b. Hanbel (164.–241. h.g.), El-Musned, komentar i valorizacija: šejh Ahmed Muhammed Šakir, Darul-hadis, Kairo, prvo izdanje, 1416. h. g. / 1995. g.
___________________________________________
[1] Vidjeti: Nevevi, El-Idahu fi menasikil-hadždži vel-umra, str. 404.
[2] Hadždžadž b. Jusuf es-Sekafi (41.–95. h. g.), poznati namjesnik u vrijeme hilafeta Abdulmelika b. Mervana. Prvo je bio namjesnik u Meki i Hidžazu, a kasnije i u Iraku. Bio je poznat po svojoj pronicljivosti i inteligenciji, ali i strogoći koja je često prelazila sve granice i zalazila u okrutnost prema muslimanima. Pored toga, istakao se kao vrstan političar i vješt vojskovođa i strateg. Vidjeti: Ibn Kesir, El-Bidajetu ven-nihaja, 9/136–138.
[3] Vidjeti: Ibn Kajjim, Zadul-me‘ad, 1/70.
[4] Vidjeti: Jakut el-Hamevi, Mu‘džemul-buldan, 4/122–123.
[5] Vidjeti: Nuruddin el-Halebi, Es-Siretul-halibeijja, 1/92.
[6] Ahmed, Musned, 5/162, sa ispravnim lancem prenosilaca.
[7] Taberani, El-Kebir, 1/155–156, br. 1647, sa ispravnim lancem prenosilaca.
[8] Buhari, Sahih, br. 1189; Muslim, Sahih, br. 1397.
[9] Vidjeti: Eš-Šatibi, El-I‘tisam, 1/62.