Piše: Muhamed Ikanović
Iako se s bolom prisjećamo zadnjeg rata u BiH, on nam je bio veoma dobar pokazatelj mnogih stvari ili je to barem trebao biti svakome ko je to želio i želi vidjeti. Prije svega, protekli rat pokazao nam je netrpeljivost kršćanske Evrope prema muslimanima, koja se u tim danima ogledala u upotrebi sile, a danas se nastavila ispoljavanjem islamofobije. Cilj isti, metoda malo drugačija.
Važna lekcija iz rata koju mi u Bosni i Hercegovini trebamo naučiti govori nam o prijateljstvu, odnosno kako prepoznati iskreno prijateljstvo, a kako pretvaranje. Mnogi ovdje vjeruju i prijateljem smatraju Sjedinjene Američke Države i vjeruju da su oni zaustavili rat i donijeli nam blagostanje. Sve one koji vjeruju u ovo napominjemo da je rat zaustavljen u onom trentuku kada je Armija BiH trebala u potpunosti da oslobodi svoj teritorij od agresora. Ta ista Amerika godinama je prije gledala iživljavanja i ubijanja muslimanskog stanovništva. Pogledajmo bilo koju muslimansku zemlju, u koju je ta ista Amerika uplela svoje prste, u kakvom se stanju danas nalazi. Konstantni neredi i nesigurnost. Naša Bosna i Hercegovina još nije stala na noge upravo zahvaljujući toj istoj Americi koja nam je nametnula Dejtonski sporazum. Ne zaboravimo, u tome nismo imali izbora, nego se on morao prihvatiti silom, i to od te iste “demokratske” Amerike.
Rat nam je donio i Haški sud, koji je trebao da sudi ratnim zločincima. Međutim, u tom tzv. sudu danas su na sceni više cirkuske predstave nego stvarno provođenje pravde. Za jasne zločine sudi se godinama, a u međuvremenu ti zločinci uživaju u luksuznom zatvoru i u uvjetima na koje bi vjerovatno pristao dobar procenat napaćenog bošnjačkog naroda. I nakon što budu osuđeni na smiješne kazne, ti isti zločinci bivaju pomilovani i vraćeni na teritorije gdje su činili zločine da bi mogli obučavati novu generaciju zločinaca, jer ideja velike Srbije živi u mnogima.
Taj isti Haški sud pripremio nam je još jednu blamažu puštanjem Šešelja na slobodu, iako kaže da mu se još sudi. Taj zlotvor je oličenje ismijavanja suda i procesa suđenja, a opet je nagrađen. Time se poručuje da treba biti maloumnik i ismijavati sud kako bi mogao biti nagrađen. Taj slučaj nije isti kada su u pitanju muslimani. Kada bilo ko od muslimana ne želi da ustane na sudu ili ne priznaje taj sud, cijela bosanskohercegovačka javnost to sazna u istom danu. Ali, kada Vojislav Šešelj kaže da ne priznaje Međunarodni sud i godinama se ismijava tom sudu, na kraju biva nagrađen.
Um Vojislava Šešelja izvor je bolesti i zaraze. Taj je čovjek zadojen krvlju i on živi za dan kada će ponovo “turcima” prolijevati krv. Tog zločinca i bolesnika na slobodu je pustio upravo Međunarodni sud. Vraćen je da podstiče i širi mržnju. Sud mu je dao priliku da proganja one koji su “izdali” ideju četništva.
Zamislite samo da je neka od poznath bolnica primila pacijenta koji nosi virus neke opasne zarazne bolesti, pa tog istog pacijenta pusti da malo ode među mase i prenosi tu zarazu. Vjerovatno bi to bio skandal svjetskih razmjera. Vojislav Šešelj nosi zarazu koja je opasnija od bilo kakve druge zaraze, a najbolnije je to što on tu zarazu širi javno, bez ustručavanja.
Ovo je još jedan u nizu argumenata koji nam jasno govore o tome da muslimani moraju – a ne više trebaju – raditi na jačanju svojih redova. Spas muslimana BiH nalazi se u vjeri, a potom u zajedništvu, koje od nas opet traži naša vjera. Vrijeme ističe, a nama se pripremaju nove nedaće. Već su se pojavili zapadni analitičari koji prognoziraju ponovne sukobe u BiH. Ko zna, možda su nam to išareti. Ali, drugi nisu toliko bitni, stvarni problem nalazi se u nama. Dok smo mi jaki, drugi nemaju šanse da nam naude.