Piše: Amir Durmić
Svaki put kada neki Arap (musliman, naravno) opet odluči potrošiti nekoliko novih desetina ili stotina miliona dolara kako bi, recimo, kupio ostrvo na Haitiju, još jednu vilu na Menhetnu ili kako bi nabavkom nove preluksuzne jahte, aviona ili možda stotog po redu limenog ljubimca (koji bi, za razliku od prošlog srebrenog, ovaj put trebao biti od čistoga zlata), obnovio svoj vozni, plovni ili leteći park, zapadnjaci u tome uglavnom vide priliku da naivnim milijarderima poremećenih sistema vrijednosti uvale svoje proizvode te tako lahko zarade debele novce i da kasnije o tome napišu interesantnu priču koju će opet dobro unovčiti i o kojoj će barem nekoliko dana brujati cijeli svijet. Dobro informirani muslimani prosječnih mjesečnih primanja te šeikovske avanture većinom posmatraju iz jednog sasvim drugog ugla. Po pravilu se krajnje kritički osvrću na njihovo rasipništvo i maloumno razbacivanje novca koje je njima, kao osobama koje jedva sastavljaju kraj s krajem, jednostavno nezamislivo. U (polu)depresiji i očaju, uzrokovanim hroničnim nedostatkom novca, ličnim problemima i frustracijama, ali i (uglavnom) iskrenim žaljenjem što taj uludo bačeni novac nije potrošen u neke daleko plemenitije svrhe, prosječni muslimanski kokuzi traže “ispušni ventil” kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo i digli glas protiv nemara i rasipništva. Svjesni činjenice da do bogatih arapskih tajkuna, oligarha i multimilijardera njihovi krici očaja i nezadovoljstva sasvim sigurno neće doprijeti, ovakvi se okreću društvenim mrežama kao jedinom, njima dostupnom mediju kroz koji će s lahkoćom u eter plasirati svoje premudre misli i ideje, i tako se barem na trenutak osjećati velikim i plemenitim borcima za socijalnu pravdu i uzvišene principe. Što više virtualnih “prijatelja”, to više lajkova, “dijeljenja” i komentara dotičnog statusa. Samopouzdanje raste, a stres nestaje ili se barem ublažava, bez obzira što je većina FB prijatelja status lajkala radi reda i dobrih međufejsbukovskih odnosa, uglavnom ni ne pročitavši njegov sadržaj. Ovako milioni muslimana, ispravljajući “krive Drine”, za računarima provode sate, dane i mjesece, kuckajući po tastaturama ili u zadnje vrijeme, pipkajući po Touch Screenovima svojih “pametnih telefona”, za koje su, gle čuda, i pored slabih primanja i (po)velikih dugova, ipak nekako žrtvovali nekoliko stotina maraka ili eura. Šta reći?
Treba li uopće konstatirati da bezumno trošenje novca arapsko-muslimanskih multimilijardera spada u isrāf, tj. rasipništvo, a Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: “…ne rasipaj mnogo, jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan.” (El-Isra, 26–27) Treba li uopće napominjati da je krajnje nehumano i nemoralno, ali i maloumno i debilno, trošiti milone dolara na luksuz, a znati da se samo djelićem tog novca hiljade ljudi može spasiti od patnje ili čak od smrti? Mislimo da ne treba jer je to jasno svakom muslimanu koji iole poznaje intencije šerijata. Dakle, nepobitna je činjenica da se svako razbacivanje imetka smatra vrstom propusta i grijeha, a u nekim slučajevima i neupitnog harama. Međutim, s druge strane, muslimani koji danonoćno i nezasito kritiziraju ove loše trendove kao da su zaboravili da će svako na Sudnji dan doći sâm i da će polagati račun samo za svoja (ne)djela, a ne tuđa. Zbog toga je muslimane dobro, s vremena na vrijeme, podsjetiti na ovu neupitnu činjenicu, ne bi li se, uz Allahovu pomoć, okanili bespotrebnih i jalovih priča i zamjerki usmjerenih na tuđi račun, i malo više pažnje posvetili sebi. Na Sudnjem danu Uzvišeni Allah neće nas pitati o novcu i imetku milijardera sa Arabijskog poluotoka, na koji način su ga stekli i gdje i kako su ga potrošili. Neće nas pitati ni zašto oni svoj novac nisu donirali u humanitarne svrhe, zašto nisu nahranili gladne ili liječili bolesne, ali će nas sasvim sigurno pitati za naše imetke, kako smo ih stekli i u što smo ih potrošili, ali i za slobodno vrijeme, kako i na koji način smo ga iskoristili. Dakle, umjesto da se sekiramo i vodimo brigu o onome na što nikako ne možemo utjecati, trebamo povesti računa o sebi i svojim nedostacima i mahanama, ali to je zaista vrlo teško i zahtjevno, što nam svakodnevne borbe sa našim dušama, koje nas navode na škrtost, sebičnost, grijehe i zlo, a iz kojih vrlo često izlazimo kao gubitnici, to i potvrđuju. Kako ne bismo omalovažili sebe i svoje finansijske mogućnosti te zanemarili materijalno pomaganje drugih, bez obzira koliko one bile ograničene i skromne, razmislimo malo o poruci sljedećeg hadisa: Prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Jedan srebrenjak pretekao je (tj. bit će vredniji na Sudnjem danu) stotinu hiljada srebrenjaka.” “A kako to, Allahov Poslaniče?”, upita ga neki čovjek. “Čovjek koji ima mnogo imetka, iz te velike gomile uzme stotinu hiljada srebrenjaka i podijeli ih kao sadaku. Drugi čovjek ima samo dva srebrenjaka, pa uzme jedan i podijeli ga kao sadaku.” (Nesai, Sunen, br. 2527; Ibn Hibban, Sahih, br. 3347. Šejh Albani ga je ocijenio dobrim. Vidjeti: Sahihu Tergib, br. 883.)
Siromašni “bogataši”
Ovaj hadis je utjeha muslimanima koji su siromašni ili čija su primanja skromna, tj. dovoljna za pokrivanje osnovnih egzistencijalnih potreba, jer se i njima, kao osobama koje ne raspolažu velikim količinama novca, za iskreno udjeljivanje na Allahovom putu obećava identična nagrada kao i onima čije su materijalne mogućnosti nesagledivo veće. Naime, kada je o sadaki riječ, Uzvišeni Allah, iz Svoje milosti i pravde, ljude nagrađuje shodno njihovim mogućnostima i materijalnim dometima, a ne shodno količini koju udijele, što nam citirani hadis jasno potvrđuje. S druge strane, jesmo li se ikada zapitali da li ovaj hadis vrijedi i u slučaju odgovornosti za novac potrošen na luksuz, tj. da li će siromašan čovjek koji uludo troši i ono malo novca koji krvavo zaradi, na Sudnjem danu biti odgovoran baš kao i milioner koji se također razbacuje novcem, i to u onom postotku u kojem su ga i jedan i drugi bespotrebno trošili? Vjerujemo da o ovom momentu razmišlja tek mali broj vjernika, dok većini njih to nikada nije ni palo na um. Naprimjer, ukoliko čovjek čije je mjesečno primanje recimo 900 konvertibilnih maraka, na mobilni telefon koji mu u osnovi uopće nije nužno potreban (jer već ima aparat koji ga savršeno dobro služi), jednom u godini bez razmišljanja žrtvuje 600 konvertibilnih maraka, hoće li na Sudnjem danu snositi odgovornost kao i milijarder koji je od nevjerovatnih 900 miliona konvertibilnih maraka, koje je zaradio za jedan mjesec, sebi priuštio novi avion od 600 miliona konvertibilnih maraka, koji mu, također, pored onog koji već posjeduje, uopće nije potreban? Kako danas stvari stoje, ovog prvog niko neće smatrati rasipnikom, već normalnim čovjekom koji ide ukorak sa trendovima koje diktira tehnološka revolucija, dok će na drugog sasuti i drvlje i kamenje te patetično i dušebrižno zaključiti kako je njegov novac trebao završiti u džepovima sirotinje. Ukratko, većina muslimana uporno kritizira rasipništvo bogatih, dok prešutno odobrava rasipništvo siromašnih. Ako se stvar posmatra iz jednog drugog ugla, rasipništvo ovih drugih (siromaha) može biti pogubnije od rasipništva prvih (milionera). Zašto? Pa realno gledano, porodica milionera rasipnika uopće neće trpjeti zbog njegovog razbacivanja novcem jer njegovoj djeci zbog toga neće biti uskraćena ni kvalitetna odjeća, ni obuća, ni hrana, ni adekvatan stambeni smještaj, niti bilo šta drugo od elementarnih ljudskih potreba. S druge strane, svjedoci smo da je danas veliki broj naših poznanika, od kojih neki žive i na rubu siromaštva, spreman odreći se mnogih nužno potrebnih stvari te iste uskratiti i svojoj porodici za koju će odgovarati pred Allahom, samo kako bi sebi priuštili najnoviji telefon, laptop ili tablet. Neki idu i dalje od toga, pa će u istu svrhu pozajmiti novac koji realno ne mogu vratiti do dogovorenog roka, a neki će zbog čistog luksuza podići čak i kamatni kredit. Zbog čega je to tako i zašto uporno dijelimo kritike onima za koje nećemo biti odgovorni, a zaboravljamo sebe i svoju odgovornost pred Stvoriteljem? Da li se radi o šejtanskim obmanama, našem nemaru, vrsti licemjerstva ili kombinaciji svega spomenutog? To je manje bitno, jer je obaveza svih nas da se, kada shvatimo gdje griješimo, popravimo i opametimo, i iskreno pokajemo Gospodaru koji je rekao: “Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?” (El-Bekara, 44)
El-Asr, br. 62.