Mnogi omladinci postavljaju pitanja u vidu: “Slušamo i čitamo i ovakve i onakve stavove, i svi pokušavaju navesti vodu na svoj mlin kako bi dokazali da je njihov stav ispravan, svi navode argumente iz Kur’ana i sunneta i prenose izreke učenjaka prvih generacija koje potvrđuju ispravnost njihovog stava. Međutim, pristalice hilafeta nalazimo među mudžahidima na prvim linijama fronta koji se bore i žrtvuju za ovu vjeru, nanose poraze neprijateljima i time unose radost u srca vjernika, i svoje stavove iznose pišući na ljetnoj žegi i studeni zime. Na drugoj strani nalazimo one koji osporavaju hilafet pišući o svojim stavovima u svojim kućama daleko od linije fronta i džihada, sigurni sa svojim porodicama, pišu sjedeći u raskošnim foteljama, pred kompjuterskim ekranima, u klimatiziranim prostorijama. Kako onda od nas možete tražiti da ostavimo stavove i govor prvih, a prihvatimo stavove ovih drugih?”
Drugi momci opet kažu: “Dosta nam je više vaše priče! Već sto godina vi pričate o potrebi ponovne uspostave islamskog hilafeta, a nismo vidjeli da ste na tom planu nešto konkretno uradili osim što pričate o tome. Ali, ova naša braća, heroji, oni su ostvarili naše velike snove, i u stvarnosti svojom krvlju i oružjem uspostavili hilafet. Hoćemo li sada ostaviti očitu stvarnost i činjenicu koju prenose svi svjetski mediji, i koja je uplašila kafire na cijelom dunjaluku, i prihvatiti mišljenje inhibitora kakvi ste vi?”
Ovakva i slična pitanja mogu se svesti na tri nedoumice:
1. Oni koji podržavaju hilafet uspostavili su ga u stvarnosti, dok oni koji ga osporavaju ništa praktično nisu uradili, samo pričaju.
2. Oni koji podržavaju hilafet su mudžahidi na frontu, a oni koji ga osporavaju uživaju bogatstva dunjaluka.
3. Svi svoje stavove dokazuju Kur’anom i sunnetom te govorom učenjaka prvih generacija.
Prva: Što se tiče prve nedoumice da su pristalice hilafeta isti uspostavili u stvarnosti, na nju smo već odgovorili, i o tome ovaj članak u cijelosti i govori.[1] Rekli smo da poenta nije u nazivima stvari, već u njihovoj suštini. Ako je nešto proglašeno, to nužno ne znači da je isto i urađeno i primijenjeno, i njegova spoljašnost koju vidimo nužno ne upućuje na ispravnost istoga. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je čovjeku: “Klanjaj, jer ti nisi obavio namaz!”, iako je čovjek za svoj pojam klanjao i obavio rukū i sedždu i većinu drugih ruknova namaza.
Druga: Odgovor na drugu nedoumicu koja glasi da su pristalice hilafeta stvarni mudžahidi, a oni koji ga osporavaju vlasnici dunjalučkih bogatstava, možemo podijeliti na dva dijela:
1. U prošlom članku pod naslovom “Problem ekstremizma u savremenom džihadu” pod stavkom broj sedam, pobijajući izreku: “Kada se ljudi podvoje u mišljenju, obratite se mudžahidima na fronti”, ova je tema tretirana i tu se o njoj može opširnije pročitati. Naime, mudžahidi na frontu nemaju nikakvu prednost u odnosu na intelektualnu i političku elitu u društvu, kada je u pitanju izbor halife muslimana.
2. Sa druge strane, činjenice govore suprotno. Većina mudžahida u raznim pa i najvećim formacijama i na raznim frontovima nisu podržali proglašenje hilafeta niti su dali prisegu njihovom halifi, tako da ovaj argument nije na strani pristalica hilafeta, već upravo protiv njih.
Treća: Vezano za nedoumicu koja glasi: “Svi svoje stavove dokazuju Kur’anom i sunnetom te govorom učenjaka prvih generacija”, mogu kazati sljedeće:
Nije dovoljno iznijeti dokaze i navode za svoju tvrdnju, već je pitanje čime dokazujemo naše tvrdnje? I koliki je nivo znanja onoga ko svoje tvrdnje argumentira ajetima, hadisima i govorom uleme? Ako bismo se osvrnuli na ovo pitanje, uvidjeli bismo da među našim istinskim učenjacima, temeljitim u znanju, poznatim po dobroti, bogobojaznosti i udaljenosti od svake sumnje, ne možemo naći niti jednoga ko podržava ovaj hilafet. Štaviše, većina idejnih tvoraca savremenih džihadskih pokreta, kao i njihovi islamski autoriteti, obznanili su protivljenje uspostavljenom hilafetu, dok u isto vrijeme vidimo mlade ljude, ujedno i neznalice, osim malog broja među njima, kako podržavaju ovaj hilafet.
Kada bi pregledao cijeli islamski svijet, od istoka do zapada, od sjevera do juga, vidio bi da svi učenjaci, tragaoci za islamskim znanjem i daije, skoro pa konsenzusom, negiraju ispravnost ovog hilafeta i nisu njime zadovoljni, i smatraju da potrebni uvjeti za ispravnost hilafeta nisu ispunjeni. Zar ovo nije dovoljan dokaz za ništavnost ovog hilafeta!?
Istinski učenjaci, koji su u nauku dobro upućeni, su mjerilo stvari kada se one pomute, i fitne rašire, i ljudi zbune, jer njih Allah, uistinu, neće sakupiti na zabludi.
Ukratko: Ako bi svi muslimani, iz različitih država i pokrajina, dali prisegu jednom među njima, on bi bio njihov halifa, i ta vlast bi bila hilafet, u suprotnom to je samo država (emirat) kao i sve ostale, i njihov predstavnik u vlasti na tom području smatra se običnim vladarom ili državnikom.
I zato vlast oko koje nije okupljen cijeli ummet – nije univerzalna vlast i nije dozvoljeno da se naziva hilafetom, makar je neko takvom i proglasio. Molimo Allaha da zabludjele muslimane vrati na istinu i uputi nas putevima spasa!
A Allah najbolje zna!
I neka je salavat i selam na našeg vjerovjesnika Muhammeda, na njegovu porodicu i ashabe!
Alevi b. Abdulkadir es-Sekkaf, urednik uglednog islamskog web sajta www.dorar.net
18. ševal 1435.
Izvor:
http://www.dorar.net/article/1760
Prevod i obrada: minber.ba
[1] U ovoj studiji, od koje smo mi izdvojili samo manji dio i to posljednje pasuse, autor se osvrnuo na poimanje hilafeta u islamu i na to da hilafet predstavlja univerzalnu islamsku vlast koja treba da obuhvata većinu muslimana u svijetu te da se lokalne zajednice i države ne mogu proglasiti hilafetom, iako je takvih pokušaja kroz historiju bilo mnogo, a predvodili su ih uglavnom haridžije ili zabludjele vođe koje su se proglašavale Mehdijem. Sa druge strane velika Osmanska država se tek nakon više od 300 godina vladavine proglasila hilafetom, i niko do sultana prije toga, iako su imali jaku i veliku državu, nije posegnuo za titulom halife. Dok saudijska država, inicirana i usmjeravana od strane učenjaka, nikada nije posegla za nazivom hilafet, pa ni talibani koji su vladali cijelim Afganistanom punih šest godina nikada nisu prizivali hilafet. Šerijatska ispravnost hilafeta, između ostalih uvjeta, zahtijeva od halife da zaštiti muslimane koji mu daju prisegu te da halifa bude izabaran od strane intelektualne i političke elite muslimana uz njihov dogovor.