Preveo: Nermin Spahić
Smrt u islamu nije ni najmanje depresivna i okultna tema, pa nisu ni grobovi i groblja. Muslimanima je dozvoljeno posjećivati groblja s ciljem da ih to podsjeti na drugi svijet i natjera na razmišljanje o pravom smislu života i njegovom neizbježnom završetku. Posjeta grobljima iz pravih razloga drži čovjeka čvrsto na zemlji. Ona predstavlja protivotrov duhovnoj letargiji, nemaru i bezosjećajnosti. Ovo načelo se odnosi, kako na žene, tako i na muškarce jer su i jedni i drugi u potrebi za prednostima sadržanim u ovom gestu. Poslanik salallahu alejhi we sellem je jednom rekao: „Zabranjivao sam vam posjetu grobljima, ali od sada vam dozvoljavam. Neka vas podsjećaju na onaj svijet“ (Muslim). Ebu Hurejre radiallahu anhu prenio je da je poslanik salallahu alejhi we sellem posjetio grob svoje majke i zaplakao, pa su i svi prisutni zaplakali za njim. Poslanik salallahu alejhi we sellem je rekao: „Tražio sam od Gospodara dozvolu da molim za oprost mojoj majci, ali mi nije dozvoljeno. Onda sam tražio da posjetim njen grob i to mi je dozvoljeno. Posjećujte groblja jer će vas ona podsjećati na smrt.“ (Muslim)
S druge strane, posjeta grobljima pod određenim uslovima može biti veoma opasna. Može biti pogubna do te mjere da samo jedna posjeta može zaprljati nečiju vjeru nevjerstvom i mnogoboštvom. Jedan odlazak ili jedna izjava može nečiju vjeru učiniti ništavnom. Zbog ovoga je, bez sumnje, poslanik salallahu alejhi we sellem puno pažnje posvećivao ovoj temi i ostavio je bogato naslijeđe svojim sljedbenicima vezano za odnos prema grobljima. Njegove mnogobrojne izjave i djela pružaju sveobuhvatnu, promišljenu i preciznu skupinu smjernica o svakom aspektu ovog važnog pitanja i nju će pravi vjernici čuvati i praktikovati do kraja svijeta. Tako je poslanik salallahu alejhi we sellem strogo zabranio proslave na grobljima, zajedničko izražavanje žalosti, izvođenje posebnih rituala, te molitve i obraćanje mrtvima bez obzira o kome se radilo: poslanicima, svecima, učenjacima ili junacima.
Nadalje, islam zabranjuje izgradnju građevina na grobljima iz bilo kojih razloga, naročito ako su one građene sa ciljem odavanja počasti mrtvima i njihovom naslijeđu ili da bi služile kao bogomolje. Iako je poslanik salallahu alejhi we sellem rekao da je cijela zemlja čista i pogodna za molitvu muslimanima, napravio je nekoliko izuzetka: groblja, nužnici i mjesta gdje se čuvaju kamile (Buhari). Na ovim mjestima je zabranjeno klanjati. Čak i obilježavanje grobova nekim pretjerano upadljivim znakovima u nedostatku validnog opravdanja smatra se previše opasnim da bi bilo dopušteno. Arhitektonska memorijalizacija mrtvih je naročito nepoželjna u javnim grobljima jer se na taj način, pored bespotrebnog trošenja materijalnih sredstava, uskraćuje i prostor za druge grobove, te prostor za kretanje posjetitelja. Mnogo je razloga za osporavanje ove neislamske prakse, a od kojih je najvažniji bliska veza između arhitektonskog veličanja i slavljenja grobova sa otvaranjem mogućnosti pripisivanja božanstvenih osobina nekom drugom mimo Allaha. Ostali razlozi su povezani sa zloupotrebom privatne ili javne imovine za beznačajne i beskorisne stvari, trendove, rivalstva i raskole, iskrivljivanje nečijeg razumijevanja odnosa sa metafizičkim svijetom, te otvaranje vrata uvođenju i širenju mnogih opasnih inovacija u vjeri (bid’ata). Najzad, takvi grobovi ne ispunjavaju fundamentalnu svrhu podsjećanja ljudi na smrt i drugi svijet. Umjesto toga, oni će svojim raznovrsnim izvedbama biti skloniji skretanju pažnje i posrednom promoviranju ovozemaljskog života i njegove lažne raskoši i sjaja. Drugim riječima, takvi grobovi postaju duhovni i fizički teret cijelom društvu.
Jedne prilike kada su mu spomenuli ljepotu kršćanske crkve u Abesiniji i njene predivne murale, poslanik salallahu alejhi we sellem je konstatirao: „Ti ljudi su takvi da kada među njima umre pobožan čovjek, oni sagrade mjesto za molitvu na njegovom grobu i ukrašavaju ga. Takvi će kod Allaha biti najgora bića na dan proživljenja.“(Buhari)
Poslanik salallahu alejhi we sellem je prokleo osobe koje prave džamije na grobljima i koje osvjetljavaju grobove (Ebu Davud). Pored toga, sjedenje na grobovima, oslanjanje ili spavanje na njima, hodanje, vršenje nužde na ili pored njih je takođe strogo osuđeno. Poslanik salallahu alejhi we sellem je rekao da je bolje sjesti na žeravicu, nego na nečiji grob. Jednom je uočio čovjeka koji se oslanja na grob i rekao mu da ne ometa njegovog stanovnika (Ibn Kudame).
Bogohulno je ljubiti grobove, moliti se okrenut prema njima, dodirivati ih nadajući se blagoslovu i izliječenju, kao i svaka druga kvaziduhovna gesta. Još gore od toga je klanjanje mrtvima, traženje upute, nadahnuća, posredništva ili obraćanje Allahu preko njih, kruženje oko grobova i slično tome. Ukratko, sve osim molitve Allahu za oprost mrtvima i promišljanja o smrti i onom svijetu radi vlastite dobrobiti suprotstavlja se islamskom učenju i predstavlja djelo koje zaslužuje svaku osudu.
Skoro je nemoguće odrediti stvarni početak praktikovanja pretjeranog i raširenog veličanja grobova, kao i kulture građenja grobnica, mauzoleja i svetišta u islamskoj civilizaciji. Ipak, može se sa sigurnošću tvrditi da ove prakse nisu mogle doći do izražaja sve do pojave nejedinstva i raskola zajednice muslimana po raznim osnovama, degradacije vjere i duhovnog sakaćenja islamske misli i nauke. Ova tvrdnja počiva na činjenici da je veza između iduća dva fenomena kauzalna. Bezbožnost među narodom i podjele su uvijek direktni i glavni krivac za pojavu prakse građenja i institucionalizacije nadgrobnih građevina i idolizacije onih u čije ime su napravljeni i to se dokazalo mnogo puta kroz historiju ljudskog društva. Tako da bi vrijeme koje je prvo svjedočilo slobodnoj gradnji mauzoleja i svetišta u muslimanskoj historiji moglo biti otprilike sredina četvrtog hidžretskog stoljeća, kada je došlo do slabljenja hilafeta, a uz to je i dekadencija vjerskih institucija i nauke bila u usponu i približavala se svom vrhuncu.
Uprkos tome, široko je prihvaćeno da je prvi poznati mauzolej u islamu izgrađen u Samari, nekadašnjem glavnom gradu Abasija u Iraku. Nosi naziv Kubba el-Sulejbija i izgrađen je u ime abasijskog halife el-Muntezira koji je umro 248. hidžretske godine. Prenosi se da je njegova majka kršćanka tražila i dobila dozvolu da izgradi grobnicu za svoga sina. Kakogod, još dosta vremena je trebalo da se ova inovacija raširi i prihvati kao trend. Što se tiče prakse povezivanja grobnice osobe sa džamijom koju je izgradila, opće je prihvaćeno da je ona počela 479. hidžretske godine sa Bedrom el-Džemalijem, fatimijskim vojskovođom čija se grobnica sa džamijom nalazi na planini Mukatam povrh Kaira.
Od brojnih uzročnika institucionalizacije i proliferacije ideje veličanja grobova, određeni elementi iz šiitske sfere uticaja snose najveću odgovornost. Ti elementi su glavni krivci i za širenje samog fenomena podizanja nadgrobnih spomenika, kako na teorijskom, tako i na praktičnom polju. Te ideje su sazrijevale zajedno uz sazrijevanje određenih šiitskih doktrina, posebno onih vezanih za poslanikovu salallahu alejhi we sellem porodicu, imame i svece, te se širila zajedno sa ekspanzijom šiitske sekte i njene ideologije. Priroda i intenzitet stoljetne sunijsko-šiitske konfrontacije je dalje raspirila cijelu stvar, navodeći neke sunitske protagoniste da pribjegnu istoj metodi veličanja mrtvih, prvo neplanski i sporadično, a kada su drugi socio-politički i vjerski faktori došli u prvi plan, i kao principu. Sa uspostavljanjem i širenjem ovog principa, epidemija dizanja nadgrobnih spomenika, mauzoleja i svetišta ubrzo je počela djelovati na razum i duše mnogih muslimana koji su zapostavili neke vitalne aspekte autentičnog islama i kao takvi su bili u potrebi za nečim što bi ekspresno nadomjestilo i popunilo tu duhovnu prazninu.
Bila bi očita pogreška isticati uključivanje poslanikovog salallahu alejhi we sellem groba u njegovu džamiju kao „slučajnu“ inauguraciju običaja pokopavanja u džamijama i tezu da se tek nakon toga ova pojava počela širiti i evoluirati. Poslanikov salallahu alejhi we sellem grob je zapravo prvobitno bio izvan džamije, u kući Aiše radiallahu anha, kako je bilo naređeno objavom. Nakon prve i najbolje generacije muslimana koja je postavila standarde u tretiranju poslanikovog salallahu alejhi we sellem groba, došli su potonji muslimani drugačijeg mentaliteta i slabije vjere, pa je grob zbog toga morao preći pod protekciju cijelog ummeta (globalne muslimanske zajednice). Zbog toga je planski uključen u džamijski prostor jer je poslanikova salallahu alejhi we sellem džamija uz Kabu u Meki nezamjenjiva duhovna esencija islamskog svijeta. Autentična uloga groba je na taj način zauvijek konzervirana i osigurana jer se cijela zajednica nikad neće složiti na pogrešci. Pod okriljem svih muslimana, uz vjersko i intelektualno vodstvo, svaki prijestup ili zabluda vezani za poslanikov salallahu alejhi we sellem grob mogu lahko biti uočeni i efikasno odstranjeni. Na isti način su i grobovi Ebu Bekra i Omer ibn Hattaba, prvih halifa i poslanikovih salallahu alejhi we sellem najprisnijih ashaba stavljeni pod istu protekciju.
Što se tiče ostalih bitnih razloga institucionalizacije i proliferacije pogrebne arhitekture u islamskoj civilizaciji, njih je bilo mnogo i često su bili isprepleteni jedni s drugima. Najvažniji su bili: već spomenuti šiitski uticaj, očajnička promocija sunitskih elemenata, neka od sufijskih vjerovanja i principa, slabljenje uloge učenjaka i nauke, strani elementi i uticaji, dugogodišnja rivalstva među muslimanima, koncept tevessula i njegova pogrešna interpretacija, očajnički pokušaji da’we, te zloupotreba islamskih propisa vezanih za dozvolu posjećivanja grobova.
Uprkos svim ovim uzrocima, mora se kazati da bez obzira koliko raširena bila pojava pogrebne arhitekture u islamskom svijetu i bez obzira koliki broj spomenika svjedočio tome, to ni u kom slučaju ne implicira da je ideja arhitektonskog veličanja mrtvih zaživjela među muslimanima kao globalnoj zajednici i kompaktnoj vjerskoj cjelini. Ta ideja je uvijek afirmirana u određenim krugovima ili društvima i ona se suprotstavlja nekim fundamentalnim islamskim vjerskim postulatima. Istina je da se gradnja na grobljima od četvrtog hidžretskog stoljeća rapidno širila, ali moramo imati na umu da je ista, u svoj svojoj šarolikosti, opstala isključivo zbog postojanja određenog broja podstrekivača, pokrovitelja i sljedbenika ovog fenomena. Ni u jednom periodu gradnja mauzoleja i svetišta nije izvođena u više od par regija. Nikad se nije desilo da je cijela muslimanska zajednica bila podložna ovom poroku. Čak i u u oblastima gdje je ova tradicija bila jaka i popularna, njihovo podizanje je bilo rezultat uticaja jedne grupe ljudi, velike i značajne u jednom vremenu, ali često minorne i nepostojeće u nekom drugom.
Dr. Omer Spahić – International Islamic University Malaysia (medinanet.org)
Preveo: Nermin Spahić