Ajvatovica kroz djela učenjaka hanefijskog mezheba i u govoru bošnjačko-hercegovačkih alima

Piše: hfz. Dževad Gološ

U posljednje vrijeme možemo čuti dosta govora o važnosti slijeđenja hanefijskog mezheba i naše islamske bošnjačke tradicije. No da li oni koji govore o ovome uistinu žele slijeđenje hanefijskog mezheba i bošnjačke tradicije ili su to, pak, samo riječi kojima se želi nešto sasvim drugo, jer ako se vratimo na djela hanefijskog mezheba koja su dostupna i napisana na jeziku koji bi, ako ništa, trebali razumjeti oni koji javno tumače vjeru, onda lahko možemo vidjeti da mnoge stvari koje se predstavljaju kao hanefijski mezheb ili bošnjačka tradicija nemaju ama baš nikakve veze ni s mezhebom ni s tradicijom. Takve su stvari u velikom broju slučajeva u djelima hanefijskog mezheba i govoru naše uleme okarakterizirani kao razni vidovi devijacija i zablude.

Ovdje namjeravam reći nešto preciznije o vjerskim manifestacijama koje se obilježavaju svake godine, poput Ajvatovice, Bune, Djevojačke pećine i slično. Na veliku žalost, veliki broj onih koji o vjeri javno govore javno pozivaju na ove događaje, koji se predstavljaju kao manifestacije vjerskog karaktera. Odmah želim reći da sve ove manifestacije nemaju nikakve veze s vjerom, Kur’anom, sunnetom, a ni sa izvornim hanefijskim mezhebom i učenjacima hanefijskog mezheba ovih prostora koji su iskreno i dosljedno slijedili prethodno nabrojano. Na samom početku želim spomenuti ono što o ovoj pojavi kaže naš veliki alim Mehmed Handžić, rahmetullahi alejhi:

“Tako je, naprimjer, neuki dio našeg bosanskohercegovačkog muslimanskog svijeta postavio u vezi sa nekim Ajvaz-dedom svetkovinu, koju nazivaju Ajvatovica, a sastoji se u tome da se u određeni dan svijet sakupi nedaleko od Prusca, posjeti kabur Ajvaz-dedin i kod neke stijene uče razne dove.”

U redovima koji dolaze sve ću ovo argumentirati. Štaviše, ove manifestacije su mjesta gdje se u jednom vremenu nađe više različitih zabranjenih stvari:

1)      ove manifestacije vezane su za vrijeme i mjesto koje se ponavlja svake godine, što se u šerijatu karakterizira kao praznik

2)      u većini slučajeva na ovakvim manifestacijama veličaju se određena mjesta i predmeti, poput kaburova, pećina, tekija i slično

3)      na ovakvim manifestacijama dešava se da obični svijet čini neke od vrsta širka, poput traženja sreće od kabura, drveta ili čak da dovu i molbu uputi onome ko je u kaburu, te veliki broj ljudi ima razna sujevjerja, neispravna vjerovanja po pitanju ovakvih mjesta

4)      na ovakvim manifestacijama dolazi do mnogih zabranjenih stvari, poput alkohola, muzike, miješanja muškaraca i žena i slično; ova stvar je lahko uočljiva i za nju nije potrebna neka posebna argumentacija.

Učenjaci hanefijskog mezheba tretirali su ovakva pitanja u sljedećim djelima:

1)      u tefsirskim djelima, gdje su u komentaru ajeta u kojima se spominju prakse prijašnjih naroda spomenuli ovu problematiku.

2)      u hadiskim djelima, gdje su u komentarima hadisa u kojima se govori o kaburovima spomenuli ovu tematiku.

3)      u fikhskim (pravnim) djelima, u poglavlju “Dženaze”, gdje su govorili o načinu izgleda kabura

4)      u fetvama, zasebnim djelima i člancima u kojima su govorili o ovoj pojavi; od naših alima ovo je deciznije obradio Mehmed Handžić u člancima “Zijareti šari seadet” i “Islam zabranjuje traženje pomoći od mrtvih i u tom cilju posjećivanje turbeta i crkvi” (članci mogu se naći u Izabranim djelima M. Handžića, tom 3).

Zbog obimnosti tematike ovdje sada neću navoditi sve citate, nego se samo ukratko osvrnuti na one koje smatram najbitnijima.

Argumentiranje navedenog

1) ove manifestacije vezane su za vrijeme i mjesto koje se ponavlja svake godine, što se u šerijatu karakterizira kao praznik

Pojašnjavajući ovo pravilo, Mehmed Handžić, rahmetullahi alejhi, kaže:

“Pa da se to jedanput desilo, nego se svake godine obnavlja i mi pri tome zaboravljamo ili ne znamo da je Alejhiselam rekao: ‘Nemojte moj kabur uzeti za bajram’!” Pa u komentaru hadisa naglašava i pojašnjava:

“Pa da ga u skupinama u određeno vrijeme posjećujete!”[1]

I kaže:

Sam je Alejhiselam rekao za svoj kabur, koji je, bez sumnje, najuzvišeniji kabur na svijetu: ‘Nemojte moj kabur uzeti svetkovinom’, tj. nemojte u određeno vrijeme, u jedan određeni dan, naročito sakupljanje i naročite obrede vezati za moj kabur! Pa kad je stvar s Alejhiselamovim kaburom ovakva, zar treba misliti da bi svetkovine za kabure drugih osoba mogle biti dozvoljene?[2]

A zatim kaže:

“U šerijatskim stvarima je oslonac i glavni temelj da slijedimo ono što nam je Alejhiselam ostavio, a da kojekakve bidate i novotarije ne izmišljamo. Naša ljubav prema Alejhiselamu treba da se održava u našem postupanju prema njegovom šerijatu, a ne u kojekakvim bidatima!”[3]

Handžić je za ovakve vjerske ceremonije imao običaj kazati: “…ceremoniju, koja se zaklonila za vjeru i ogrnula njenim plaštom“[4]

2) U većini slučajeva na ovakvim manifestacijama veličaju se određena mjesta i predmeti, poput kaburova, pećina, tekija i slično

Kad je u pitanju izgled kabura, učenjaci hanefijskog mezheba spominju sljedeće stvari koje se trebaju naći prilikom ukopa mrtvaca i stvari koje se ne smiju naći. Termini koji se spominju u fikhskim djelima kad je u pitanju kabur jesu sljedeći:

–          et-tesnim; ovaj izraz jezički označava uzdizanje, dok terminološki u djelima islamskih pravnika označava “da kabur bude izdignut koliko je jedan pedalj ili malko više”[5]

–          et-terbi ili et-testih; ovi izrazi jezički označavaju poravnavanje, dok terminološki znači “da kabur bude potpuno ravan poput ploče”[6]

–          et-tedžsis i et-tatjin; ovi izrazi označavaju korištenje smjesa prilikom ukopa, poput gline, gipsa i sličnog

–          el-binau; ovaj izraz označava gradnju na kaburu (ono što se u našem vremenu naziva turbeta i mauzoleji)

–          el-kitabetu; ovaj izraz označava pisanje na kaburu, tj. da se na kaburu nešto napiše.

Izgled kabura u govoru učenjaka hanefijskog mezheba

1) Kad se mrtvac spusti u kabur i zakopa, visina zemlje iznad kabura bit će 1 pedalj ili malo više

Kaže imam El-Kasani u svom djelu Bedaiu es-sanai:

وَمِقْدَارُ التَّسْنِيمِ أَنْ يَكُونَ مُرْتَفِعًا مِنْ الْأَرْضِ قَدْرَ شِبْرٍ، أَوْ أَكْثَرَ قَلِيلًا.          

“Visina iznad kabura biti će jedan pedalj, ili malo više…”[7]

2) Pokuđeno je da se na kaburu koristi glina, gips, ili slične smjese

وَيُكْرَهُ تَجْصِيصُ الْقَبْرِ وَتَطْيِينُهُ

“Pokuđeno je korištenje gipsa i gline.”[8]

3) Pokuđeno je išta graditi na kaburu, a Ebu-Hanife smatra da je pokuđeno da se kabur nečim i označi

وَكَرِهَ أَبُو حَنِيفَةَ الْبِنَاءَ عَلَى الْقَبْرِ وَأَنْ يُعَلَّمَ بِعَلَامَةٍ

“Ebu-Hanife je smatrao pokuđenim gradnju na kaburu i da se kabur označi nekim znakom.”[9]

4) Pokuđeno je da se kaburovi uzimaju za mjesta klanjanja i da se pored njih klanja

Kaže Muhammed ibn Hasan Eš-Šejbani, učenik imama Ebu-Hanife u svom djelu El-Asar:

وَنَكْرَهُ أَنْ يُجَصَّصَ أَوْ يُطَيَّنَ، أَوْ يُجْعَلَ عِنْدَهُ مَسْجِدٌ، أَوْ عَلَمٌ، أَوْ يُكْتَبُ عَلَيْهِ… وَهُوَ قَوْلُ أَبِي حَنِيفَةَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُ

“…i smatramo pokuđenim korištenje gline i gipsa i da se pored njega napravi mjesto za klanjanje ili da se kabur označi i na njemu nešto napiše”, a zatim kaže: “I to je mišljenje Ebu-Hanife.”[10]

Govoreći o kaburovima, Mehmed Handžić kaže:

“Alejhiselam je zabranio da se grob kreči i cementara. Zabranio je da se na grobovima piše, zidaju turbeta. Uzvišeni šerijat zabranjuje obavljanje namaza u groblju ili uopće na grobu, prema grobu i u blizini groba. Alejhiselam je prokleo one koji nad grobovima i zidaju džamije i zgrade za molitve.”[11]

5) Na ovakvim manifestacijama dešava se da obični svijet čini neke od vrsta širka, poput traženja sreće od kabura, drveta ili čak da dovu i molbu uputi onome ko je u kaburu, te veliki broj ljudi ima razna sujevjerja, neispravna vjerovanja po pitanju ovakvih mjesta

Mehmed Handžić, govoreći o značenju vjerovanja u Allahovo jedinstvo (tevhid), kaže:

“Vjerovati da niko osim Allaha dželle šanuhu ne zaslužuje da mu se iskazuje potpuna pokornost i robovanje – ibadet. Prema tome, upućivati svoje molbe koje ne može udovoljiti nego jedini Allah dželle šanuhu i tražiti pomoć u onim stvarima koje ljudi nisu u stanju izvršiti od nekog drugog osim Uzvišenog Allaha izričito se protivi islamskom vjerovanju u Božije jedinstvo”[12], a nakon što je naveo kur’anske ajete u kojima se govori o ovoj vrsti tevhida, veli:

“Iz ovoga gore izloženog jasno se može vidjeti koliko je u skladu s islamom ono što čitamo na nekim levhama ‘Meded, ja nakšibend – Pomozi, o, nakšibendu!'” Zatim kaže: “Naročito se istaknuti mora da svijet mnogo pretjeruje i preko islamskih granica prelazi u pogledu mrtvih i u pogledu njihovih kabura (grobova).”[13]

Ovdje želim istaći i sami čin ljubljenja i doticanja kabura. Učenjaci hanefijskog mezheba, zajedno s učenjacima drugih mezheba, ukazali su na pogubnost ove stvari. Govorili su o tom činu prilikom posjete kaburu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem.

Od stvari koje proizlaze iz veličanja kaburova ili su usko vezane s tim jest i uvjerenje da neki mrtvi (tzv. “dobri”) mogu upravljati stvarima, te ljudi upućuju dove njima da od njih otklone nedaće ili da im donesu sreću. Učenjaci hanefijskog mezheba jasno su naglašavali da samo vjerovanje da umrli mogu upravljati stvarima ili da su njihove duše prisutne jeste kufr – nevjerstvo i da onaj ko samo vjeruje u to, pa makar im se i ne obratio, postaje nevjernik. Kaže se u poznatom djelu hanefijskog mezheba El-bahr er-raik šerh kenz ed-dekaik, a isto je spomenuto i u Hašijetu ibn Abidin, kapitalnom djelu hanefijskog mezheba:

إنْ ظَنَّ أَنَّ الْمَيِّتَ يَتَصَرَّفُ فِي الْأُمُورِ دُونَ اللَّهِ تَعَالَى وَاعْتِقَادُهُ ذَلِكَ كُفْرٌ

“…od toga je da, ukoliko neko bude vjerovao da umrli može upravljati stvarima, postaje nevjernik…”[14]

Kad je u pitanju vjerovanje da su duše dobrih ili šejhova prisutne i da znaju šta se dešava, učenjaci hanefijskog mezheba bili su jasni da je takvo vjerovanje nevjerstvo i da onaj ko u to vjeruje ili to kaže postaje nevjernik. U djelu Medžmeal-enhur, koje je komentar na Multeka el-ebhur, poznato djelo iz hanefijskog fikha, a koje se mnogo izučavalo na ovim prostorima, kaže se:

وَيَكْفُرُ بِقَوْلِهِ أَرْوَاحُ الْمَشَايِخِ حَاضِرَةٌ، تَعْلَمُ

“…i čovjek postaje nevjernik s riječima ‘Duše šejhova su prisutne i znaju šta se dešava’[15], dok se u djelu Medžmeal-enhur kaže:

وَفِي الْبَزَّازِيَّةِ قَالَ عُلَمَاؤُنَا مَنْ قَالَ أَرْوَاحُ الْمَشَايِخِ حَاضِرَةٌ تَعْلَمُ يَكْفُرُ

“…kaže se u zbirci fetvi El-Bezzazijji: kaže naša ulema (tj. hanefijskog mezheba): ‘Ko kaže ‘duše šejhova su prisutne’ postaje nevjernik’.”[16]

Učenjaci hanefijskog mezheba, kao i učenjaci drugih mezheba, koji su zatekli vrijeme u kojem su ljudi počeli veličati kaburove, kao i to da se u određenim vremenima posjećuju i da se putuje radi njih, ukazali su na ovu pojavu i jasno rekli da je to pojava koja nema veze ni s islamom ni sa hanefijskim mezhebom, nego da je to čin identičan onom koji su radili predislamski Arapi pred svojim božanstvima, tražeći od njih pomoć, otklanjanje nevolje i slično, iako su sami mušrici u Mekki vjerovali u postojanje Allaha i da on stvara i opskrbu daje, ali su mislili da ih spomenuta božanstva približuju uzvišenom Allahu. Pričao mi je čovjek koji je jedne godine bio prisutan na Ajvatovici da je jedan od “vaiza”, obraćajući se ljudima i govoreći im o važnosti takvih mjesta i vrijednosti “evlija”, kazao: “Zar kod direktora možete doći osim preko sekretara? Tako ni do Allaha ne možete osim preko Njegovih sekretara, a njegovi sekretari su ovi ljudi u kaburovima.”

Poznati hanefijski alim, pravnik i muhaddis iz Indije, šejh Velijjullah Ed-Dehlevi (umro 1176. h. g) o ovakvim pojavama sličnim Ajvatovici i Buni, a koje je zatekao u Indiji, kaže:

كل من ذهب إلى بلدة أجمير، أو إلى قبر سالار مسعود، أو ما ضاهاها لأجل حاجة يطلبها؛ فإنه آثم إثمًا أكبر من القتل والزنى، ليس مثله إلا مثل من كان يعبد المصنوعات، أو مثل من كان يدعو اللات والعزى

“Svako ko ode u Udžmejr (mjesto u Indiji u kojem se nalazi turbe Muinudina El-Hašetija) ili na kabur Salar Mesuda (turbe u indjiskom gradu Behraidžu) ili na slična mjesta i turbeta, tražeći potrebu počinio je grijeh veći od ubistva i bluda! Poput takve osobe je samo onaj ko obožava stvorene predmete ili onaj ko se klanja Latu i Uzzatu (kipovi koje su obožavali mušrici u Mekki).”[17]

Govoreći o ovakvom vidu posjećivanja kaburova i tzv. mevluda, ovaj alim kaže:

وإن كنت متوقفًا في تصوير حال المشركين وعقائدهم وأعمالهم؛ فانظر إلى حال العوام والجهلة من أهل الزمان، خصوصًا من سكن منهم بأطراف دار الإسلام؛ كيف يظنون الولاية وماذا يخيل إليهم منها؛ ويذهبون إلى القبور والآثار، ويرتكبون أنواعًا من الشرك

“Ako ti nije jasno stanje mušrika, njihovo vjerovanje i njihova praksa, onda pogledaj u stanje običnog svijeta danas u ovom vremenu, a posebno onih koji žive na graničnim dijelovima islamskog svijeta, kakva sve imaju vjerovanja po pitanju evlija i šta im se sve pričinjava. Odlaze na razna turbeta i svetišta, čineći pritom razne vrste širka.”[18]

Odgovor na dileme

Nakon što sam ukratko spomenuo određene pojave i stav islamskih učenjaka prema njima, želim odgovoriti na neke dileme koje se postavljaju:

1)      Zar je moguće da je to zabranjeno, a da se dešava u mjestu gdje ima uleme?

2)      Mnogi će reći da oni koji čine ovu stvar ili je organiziraju imaju lijepu namjeru.

3)      Mnogi kažu da je u ovakvim skupovima “korist” za muslimanske mase.

1)      Zar je moguće da je to zabranjeno, a da se dešava u mjestu gdje ima uleme?

Širenje ovakve vrste novotarija ne treba biti čudno, Tako, npr, Handžić, kad govori o Egiptu u vremenu kad je studirao, kaže: “…u Misiru (Egiptu), koji je toliko ogrezao u praznovjerice…”[19], pa ako je to slučaj s Egiptom, Kairom, mjestom gdje se nalazi čuveni El-Azhar, pa šta je onda čudno što se novotarije i praznovjerja prošire u jednoj Bosni, i to još u ovom vremenu?

Međutim, u svakom vremenu Uzvišeni Allah pošalje ljude koji su dokaz protiv drugih i one koji su nosioci istine, pa makar da ih u nekim trenucima neistina i njeni sljedbenici nadvladaju. Pa tako Handžić, kazujući o novotariji koja se zvala “zijaret šari seadet” (posjeta Poslanikovoj dlaci), koja se u njegovom vremenu bila proširila, veli:

“Čuo sam da je tadašnji muftija zahtijevao da se obustavi. Pozitivno znadem da su neke muftije u Travniku zabranjivali da se taj zijaret obavlja”[20]

Allah učinio u našem vremenu mnogo ovakvih muftija, amin!

Također veli:

“Kaže se: ‘Odakle da toliki svijet to odobrava, a ja sam ustrajem protiv toga?’ Ne treba pazit na odobrenje svijeta! U ovom pogledu samo mogu nešto odobriti na temelju vjerskih argumenata učenih ljudi, a većina njih u Sarajevu i danas se slaže sa mnom, samo nemaju prilike da to izjave.”[21]

Pogledajte u govoru ovog alima njegov sabur na polju borbe protiv novotarija, pa makar da te ljudi odbace radi toga. Ovakav sabur i ustrajnost mogu imati samo oni kojima se Allah smilovao, pa sa svojim znanjem žele onaj svijet, a ne hvalu ljudi niti položaje. I zato je također naglasio da “vjerski ljudi, kojima je zadaća da čuvaju vjeru, ne trebaju imati nikakvih obzira osim jedino prema vjeri”.[22]

2)      Mnogi će reći da oni koji čine ovu stvar ili je organiziraju imaju lijepu namjeru

Islamski učenjaci spomenuli su odgovor na ovu dilemu, a ovdje ću se zadovoljit samo govorom Handžića, koji jasno kaže:

“Na to ja velim da je ovaj način prebacivanja skrajnji džehalet (krajnje neznanje), jer ako je nešto zabranjeno ili mekruh, ono ne može zbog nijjeta, koji je na neznanju osnovan, postati u vjeri dozvoljeno i još više dobro djelo.”[23]

3)      Mnogi kažu da je u ovakvim skupovima “korist” za muslimanske mase

Handžić je također odgovorio na dileme onih koji kažu da u tome ima “koristi”, rekavši:

“Trebaju znati da u onome što vjera ne trpi nema ni koristi. Odakle će u bidatu biti koristi kad je to dalalet (zabluda)?”[24] Također, o opasnosti novotarija kaže:

“Ali treba uvijek znati da je naš spas na oba svijeta, naše svako dobro i naša svaka sreća samo u slijeđenju vjerskih propisa i zabacivanju svega što se tim vjerskim propisima protivi.”[25]

– Savjet ljudima

Savjetujući obični svijet, Handžić kaže:

“Manimo se, braćo, kojekakvih besposlica! Zar nam nije dosta od vjere ono što nam je Alejhiselam ostavio? Ta ni to mnogi ne mogu da snose, a mi novo izmišljamo.”[26]

– Savjet ulemi i onima koji imaju mogućnost zabrane i sprečavanja ovakvih manifestacija

Na kraju želim spomenuti riječi Mehmeda Handžića, rahmetullahi alejhi, koji je nakon ukazivanja na razne vidove novotarija upućivao poziv ulemi i odgovornima da spriječe ovakve stvari:

“Trebao bi ulema-medžlis i druga pozvana vjerska nadleštva nastojati da se ovaj bidat ukine i baci u zaborav.“[27]