Ne bi bilo pretjerano reći da je impresivna vladavina turske Stranke pravde i razvoja (AKP) najznačajniji politički eksperiment u postosmanskom muslimanskom svijetu. Također se i za turski reformatorski pokret Hizmet, zbog njegovih uspjeha i ekspanzije na lokalnom i globalnom nivou, može reći da je jedan od najvažnijih građanskih pokreta u savremenoj muslimanskoj historiji.
Zanimljivo je da su ova dva krila zajedno djelovala u Turskoj od 2002. godine, iako su se prije toga razvijali odvojeno. Harmonija između političke stranke koja djeluje u turskom centraliziranom državnom aparatu i društvenog reformatorskog pokreta koji djeluje u širokom turskom društvenom spektru bila je poprilično jedinstvena uzimajući u obzir dugu historiju državne represije nad društvenim pokretima u modernoj Turskoj. Ova harmonija stvorila je “novu Tursku”, čije se prisustvo danas osjeti širom svijeta, od obrazovanja i ekonomije do vanjske politike.
U proteklih nekoliko godina sklad između AKP-a i Hizmeta konstantno je narušavan sve do prošlog decembra kada su njihova neslaganja postala javna i preobrazila se u očigledan politički sukob.
Šta je pošlo po zlu? Da li Erdogan zbog nedostatka ozbiljnog političkog rivala postaje autokrata, kao što njegovi kritičari govore, ili se pokret Hizmet širi Turskom i potkopava AKP-ovu vladu?
Korijeni AKP-a i Hizmeta
Turski AKP i Hizmet su ukorijenjeni, kao i mnoge slične pojave u muslimanskom svijetu, u političkim i društvenim pokretima koji su nastali kao odgovor na kolonijalizam ili autokratski sekularizam u kasnom devetnaestom i ranom dvadesetom stoljeću.
AKP je direktni nasljednik Erbakanovih čisto islamskih partija Fazilet i Refah, te njihovog kratkog političkog eksperimenta koji je okončan vojnim udarom 1997. godine. Hizmet je na drugoj strani nastao kao rezultat društvenih inicijativa inspiriranih Fethullahom Gülenom, tadašnjim najpoznatijim turskim misionarom i propovjednikom.
Uspon AKP-a počeo je pobjedom na izborima 2002. godine, što je dovelo do desetogodišnje ekonomske eksplozije, političke liberalizacije i demokratizacije. To je marginaliziralo ulogu vojske i decentraliziralo državu, dovodeći AKP na čelo državnih institucija kao neprikosnovenog vladara bez prave opozicije.
Hizmet se proširio mnogo ranije. Njihovo zlatno doba bilo je u devedesetima i ogledalo se u podizanju škola, bolnica, novinskih agencija, TV kanala i banaka u preko pedeset zemalja širom svijeta, posebno u bivšim sovjetskim republikama i na Balkanu.
Za razliku od klasičnih islamskih aktivista, Gülen se uvijek jasno distancirao od politike. Kao i u slučaju Saida Nursija, njegovog glavnog izvora inspiracije, Gülenova poruka bila je usmjerena ka društvenom aktivizmu. Najvažnija karika bilo je obrazovanje koje je kombiniralo islam i modernu svjetovnu nauku. Hizmetov glavni cilj bio je društveni: odgojiti novu zlatnu generaciju spajajući “umjerenog muslimana” i savremene etičke principe da bi stvorio novu kičmu turskog društva i birokratije, kao i njegove predstavnike u svijetu. Cilj AKP-a bio je politički, kao i većine klasičnih islamskih pokreta: dosegnuti vrh političke piramide, mijenjajući državu koliko je to moguće da bi odražavala kulturu većine, istovremeno nudeći dobru političku i ekonomsku vladavinu.
Oduvijek su postojale tako očite razlike u strukturi i načinu djelovanja kod obje strane, ali one su prolazile nezapaženo zbog sloge koju su uspostavili radi zajedničkog neprijatelja u sekularističkoj eliti. Kada je sekularna elita postala preslaba da bi predstavljala pravu opasnost, bilo je prirodno da ove razlike izađu na površinu.
Partija i pokret
Javnost se ovih dana fokusira na razlike između AKP-a i Hizmeta kada su u pitanju određene politike, posebno kada je riječ o kurdskom pitanju, odnosima sa Izraelom i sirijskoj revoluciji. Kakogod, glavni uzrok razdora mnogo je dublji od ovih kratkoročnih pitanja. On se umnogo tiče toga kako će se u budućnosti oblikovati “nova Turska”.
Hizmet je horizontalni društveni pokret. Zajedno sa svim drugim građanskim pokretima dijeli prezir prema autoritetu i centraliziranoj državi. Model koji njima odgovara jeste onaj osmanski, gdje je centar države slab i nosi samo neophodne funkcije i odgovornosti poput odbrane i vanjske politike, dok je sve ostalo prepušteno jakim društvenim faktorima. Mimo toga, pokret uživa podršku moćne mreže uposlenika u pravosuđu, policiji, medijima i privredi, što mu omogućava mnogo lobističke moći.
Nasuprot tome, AKP je vertikalne strukture kao i sve političke partije u svijetu. Oblik ove stranke uvjetovan je potrebom da upravlja državom. Ono u čemu se razlikuje od drugih jeste činjenica da je stranka AKP težila korjenitoj promjeni državne strukture u kritičnim trenucima, umjesto što je dopustila da ona bude oblikovana od strane države. Partija je dodatno doprinijela decentralizaciji i jačanju lokalnih politika, ne spominjući i to da uživa široku podršku konzervativnih društvenih slojeva.
Tokom perioda u kojem je stranka AKP razbijala staru sekularnu državu da bi je transformirao u novu, Hizmet je bio sretan, ali kada je nova država počela da jača, sukob se pojavio zbog njenog oblika i strukture.
Stranka AKP je, kao i drugi islamisti, trpjela dugo, ne zbog izvršne vlasti države, nego zbog “čuvanja države” koje su sudstvo i vojska provodili protiv izvršne vlasti kada bi islamisti preuzeli vlast. Hizmet je na drugoj strani osjetljiv na jaku izvršnu vlast, da ne spominjemo to da su mnogi iz njihove “zlatne generacije” sada na važnim funkcijama u sudstvu i policiji, što udvostručava neprijateljstvo prema izvršnim organima koji su u rukama AKP-a.
Slaba izvršna vlast i parlamentarni sistem gdje vlada u svakom momentu može biti izložena pritisku da podnese ostavku nešto je što Hizmet želi, dok AKP radi na novoj Republici sa jakom izvršnom vlasti i njenim organima.
Nakon što je došlo do ovog razdora, sukob je eskalirao i postao javan u decembru 2013. godine kada je istraga o korupciji bila povod pritiska na vladu da podnese ostavku, a Erdoganovi zategnuti odnosi sa Gülenom i Hizmetom iskazani otvoreno. Obračun sa “dubokom državom” sagrađenom od strane Hizmeta tema je mnogih Erdoganovih govora, dok je njegova autokratska vladavina glavni fokus kritike Hizmetovih medija.
Neizbježan obračun jednom zauvijek?
Niko ne zna kako će ovaj sukob završiti. AKP nose krila pobjede na lokalnim izborima i ona će ostati na vlasti dugo vremena bez jake opozicije. S obzirom na to da Erdogan ne može biti premijer četvrti mandat zaredom, ono što će možda pokušati jeste postati predsjednik sa nominalnim ovlastima. Protivnici strahuju da bi s te pozicije mogao upravljati marionetskim premijerom i da bi to ugrozilo demokratsku prirodu turskog državnog poretka.
Vođe Hizmeta znaju da je stranka AKP sada nezamjenjiva i pritisak koji sada vrše fokusirao se na Erdogana kao pojedinca. Oni tvrde da je autokrata i da bi ostavku trebao podnijeti samo on, a ne cijela stranka. Oni očekuju da će marginalizacijom Erdogana omogućiti da do izražaja dođu fleksibilnije vođe AKP-a. Predsjednik Abdullah Gül, koji je uvijek bio mekših stavova i retorike u odnosu na Erdogana, smatra se njegovom alternativom.
Erdogan će otići prije ili kasnije, a nova Turska neće ovisiti o jednoj osobi. Trenutno AKP nema mnogo kvalitetnih alternativa za Erdogana i polaganje svih nada u njega bila je greška od početka. Erdogan je trebao obratiti pažnju na ovo i odgajati nove lidere u partiji koji će ga naslijediti kada on završi političku karijeru.
Općenito, ovaj sukob ne mora nužno biti nešto loše jer baca svjetlo na Hizmetovu prikrivenu političku ulogu i testira AKP-ovu opredijeljenost za demokratiju. Dobro je za tursku javnost i cijeli muslimanski svijet da saznaju o problemima koji muče i jedne i druge, jer nijedan politički pokret nije savršen.
Ipak, treba reći da je djelovanje AKP-a danas kratkovidnije i da Erdogan povremeno postaje zloćudan pod pritiskom na njega kao pojedinca. Izgleda da se Hizmet, čiji je konzervativni pragmatizam očit, trenutno bolje snalazi u sukobu.
Nadati se da će ovaj sukob biti konstruktivan i da će voditi u novi period u kojem će stranka AKP biti svjesnija svojih grešaka iz prošlosti, a Hizmet nastaviti svoje uspješno djelovanje znajući da njihova prikrivena politička igra neće moći još dugo biti skrivana od javnosti. Ako se sukob ispostavi destruktivnim i AKP krene u obračun sa Hizmetom u Turskoj, koristeći državne aparate i gubeći legitimitet pred javnosti, najgore od svih će proći tursko društvo i izuzetno uspješna ekonomija.
Noha Khaled (onislam.net)
Preveo: Nermin Spahić