Ljudi koji su ubijanje svinje smatrali fesadom, a ubijanje Poslanikovih ashaba dozvoljenim činom

sanel
By sanel

Slučaj ashaba Abdullaha b. Habbaba b. Eretta stalno nas podsjeća na činjenicu da se prošlost ponavlja i da u nekim slučajevima nema razlike između onoga što se događalo u prijašnjem vremenu i onoga što se događa u sadašnjosti. Ali, nažalost, mi koji smo nekada bili opisivani kao “narod koji čita i piše”, više to nismo i kao takvi, ne poznajući svoju sopstvenu historiju, kao muslimani, stalno dopuštamo da nas neprijatelji iznova ujedaju iz iste rupe, pa i po nekoliko puta.

Naime, Abdullah b. Habbab sa svojom je suprugom prolazio pored mjesta Nehrevan, koje se nalazilo u blizini današnjeg Bagdada. Ovaj plemeniti ashab vodio je svog magarca na kojem je jahala majka njegovog budućeg djeteta, a koja je već bila u poodmakloj trudnoći, tačnije blizu samog porođaja. U tom vremenu, baš na tom području, harale su haridžije, koji su se pobunili protiv pravednog halife Alije b. Ebu Taliba, šireći po zemlji svakojaki fesad – nered, prolijevajući krv na sve strane i skrnaveći sve islamske svetinje.

Kada je jedna skupina haridžija ugledala Abdullaha b. Habbaba i njegovu suprugu, odmah su ga verbalno napali, da bi ga naposljetku upitali jesu li ga uplašili, na šta je on odgovorio potvrdno. Oni su mu samo kratko rekli: “Nemoj se bojati, nikakvo te zlo neće zadesiti.” Nakon što su saznali da se radi o poznatom čovjeku, ashabu, sinu ashaba, zamolili su ga da im prenese kakav hadis od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on im je saopćio hadis koji je od Poslanika prenio njegov otac Habbab: “Doći će do fitne – nereda, u kojoj će onaj koji sjedi (drži se podalje od fitne) biti bolji od onoga koji je ustao, a i onaj koji stoji bit će bolji od onoga koji hoda (ka neredu)…[1]

No, haridžije se nisu zaustavile na tome. Nastavili su da ga ispituju, pa ga, između ostalog, upitaše šta misli o Ebu Bekru i Omeru, a on za njih nije imao šta drugo da kaže osim riječi hvale. Međutim, oni ga i dalje nastaviše ispitivati, pa ga upitaše o Osmanu i o tome šta misli o njegovoj vladavini, a on im kratko odgovori kako je Osman, kako na početku tako i na kraju, uvijek bio u pravu. Ali, haridžije se ne zadovoljiše ni s tim, već ga naposljetku upitaše o Aliji, tačnije upitali su ga o tome šta misli o Aliji prije i poslije tahkima – davanja prava na sud[2]. Na to pitanje, Abdullah im onako ponosno skresa u brk: “On je o Allahu daleko učeniji od vas i on se pridržava svoje vjere daleko više od vas!” Na to mu oni odgovoriše: “Ti samo slijediš svoju strast, a ljubav prema ljudima izgrađuješ na osnovu imena, a ne na osnovu njihovih djela. Tako nam Allaha, ubit ćemo na način kakav do sada nije zabilježen!” Zatim i njega i njegovu uplakanu suprugu zgrabiše i zavezaše ih za obližnje palme.

Utom pored njih prođe nekakva svinja pa je neko od haridžija ubi, na šta mu njegovi saborci prigovoriše riječima: “Zar nered na zemlji siješ!? Kako to da si ubio svinju koja pripada štićeniku – kršćaninu?!” Na to ovaj haridžija ode do vlasnika svinje, zatraži od njega halala i dade mu protuvrijednost kako bi ga time zadovoljio. Također se bilježi da je u tom času sa obližnje palme pala jedna datula koju neko od haridžija uze i prinese ustima, međutim, neko od prisutnih haridžija ukori ga riječima: “Zar da je pojedeš bez dozvole i naknade!?”, na što ovaj uplašeno ispljunu datulu iz usta. Vidjevši kako su postupili u slučaju svinje i datule, Abdullah b. Habbab osjeti olakšanje i dozu pozitivnosti, pa im reče: “Ako ste iskreni u ovome što ste malo prije učinili, onda za mene od vas nema straha, jer ja sam musliman koji u islamu nikada nije učinio nikakvu novotariju, a, uz to, i sami ste mi malo prije dali zavjet o sigurnosti rekavši: ‘Nemoj se bojati, nikakvo te zlo neće zadesiti.’”

Nakon što Abdullah to izusti, haridžije ga samo položiše na zemlju i kao zaklaše običnu stoku… Krv ovog plemenitog ashaba poteče u tolikoj mjeri da se uli u rijeku. Kada su okončali s njim, krenuše ka njegovoj supruzi, koja bijaše u poodmakloj trudnoći, a kada ona shvati njihovu namjeru, reče im: “Zar ne vidite da sam trudnica, zar se Allaha ne bojite!?” A oni je, kao svaki bezdušni krvnici, zaklaše i stomak rasporiše. U momentu kada su nju klali, taj prizor su ugledale nekakve tri žene iz plemena Tajj, koje su prolazile tim putem, pa su sve tri hrabro krenule da odbrane jadnicu, no, krvnici ne da nisu odustali od svoje namjere, već isto učiniše i s tim ženama.

Tako se ugasiše plemeniti životi hrabrih i vrlih ljudi, među kojima bijaše i svjetiljka koju je obasjalo lice našeg Resula. Takvi nisu imali samilosti ni prema njima, ni prema nejačima, ni prema ženama, niti prema nerođenom bezgrješnom tabiinu.

Kada je za ovaj događaj saznao Alija b. Ebu Talib, poslao je svoga izaslanika Harisa el-Abdija da provjeri ovu vijesti i da porazgovara s ljudima koji su bili optuženi za ovaj zločin, te da mu u najmanjem mogućem roku pošalje povratnu informaciju. No, haridžije ubiše i Alijinog izaslanika.

Tada su Alijini saborci donijeli poznati konsenzus i jednoglasno mišljenje o tome da se prije bilo kakve borbe protiv bilo kojeg neprijatelja najprije mora obračunati s haridžijama. Tako je Alija zajedno sa svojom vojskom krenuo k njima i kada je došao na područje koje su kontrolirali, zatražio je od njih da mu predaju one koji su počinili taj gnusni zločin kako bi za njega i odgovarali. No, oni su samo kratko odgovorili da to neće učiniti i da su ih ustvari svi oni zajedno ubili! Nisu poslušali ni savjet Ebu Ejuba el-Ensarija, već su osorno od Alije zatražili da prizna svoje nevjerstvo i da se pokaje. Ovakva glupost prosto nema granice!

Međutim, kako se čuditi ovakvim događajima kada ih je baš ovako i sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, opisao: “Ubijat će muslimane, a (u životu) će ostavljati idolopoklonike![3].

 

[1] Buhari, 3601, i Muslim, 2886, kao hadis Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime.

[2] Misli se na vraćanje na sud u sporu između Alije i Muavije, Allahovo bio zadovoljan njima!

[3] Buhari, 7432, i Muslim, 1064.

 

Izvori:  

Ibn Kesir, El-Bidaje ven-nihaje, 7/317;

Ibn Munzir, El-Kamil fit-Tarih, 3/218…

 

Priredio: Miralem Misini, apsolvent na postdiplomskom studiju pri Islamskom univerzitetu u Medini

Share This Article