Piše: Muhamed Ikanović
U zadnjih nekoliko decenija u nauci se desila jedna vulkanska erupcija pronalazaka, u tolikoj mjeri da možemo slobodno reći da nauka veoma velikim i brzim koracim konstantno napreduje, tako da ljudski rod ima mogućnost pobližeg upoznavanja s mnoštvom naučnih dostignuća. Savremena tehnologija nudi nam detaljnije istrage i spoznaju mnoštva informacija vezanih za naučna otkrića. Danas smo putem interneta u stanju da se podrobno upoznamo s gotovo svim stvarima naše svakodnevnice. A, naravno, još je toga što se krije od očiju javnosti, a vezano je za naučni i tehnološki napredak za koji ćemo možda saznati tek za deset ili dvadeset godina.
Bez imalo sumnje, svi se radujemo mnogim tim otkrićima koja nam olakšavaju život i daju mogućnost da bolje iskorištavamo blagodati koje nam je Allah Uzvišeni podario. Međutim, nepojmljivo je da sva ta naučna otkrića nisu otvorila oči mnogim ljudima po pitanju postojanja Stvoritelja Uzvišenog, tako da i dan-danas postoje milioni onih koji smatraju da je sve to nastalo tek tako, samo od sebe, i da to niko ne kontrolira.
A Kur’an nam jasno govori, a nauka potvrđuje, da je dosta dokaza i u nama samima:
“A i u vama samima – zar ne vidite?” (Ez-Zarijat, 21)
“Pokazat ćemo im dokaze Naše (moći, znanja, mudrosti) u svemirskim prostranstvima, i u njima samima, dok im ne bude potpuno jasno da je to (što je tebi, o Muhammede, objavljeno) istina.” (Fussilet, 53)
“A koliko ima znamenja na nebesima i na Zemlji pored kojih prolaze, od kojih oni glave okreću!” (Jusuf, 105)
Ali, u ljudskim djelima uvijek ima nedostataka i ljudi nikada neće biti u stanju da naprave sve ono što je Allah stvorio:
“O ljudi, evo jednog primjera, pa ga poslušajte: ‘Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate (ibadetite) ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, makar se radi nje sakupili. A ako bi mušica nešto ugrabila, oni to ne bi mogli od nje izbaviti; nejak je i onaj koji se klanja, a i onaj kome se klanja!’ Oni ne poznaju Allaha kako treba; a Allah je, uistinu, moćan i silan.” (El-Hadždž, 73–74)
Veličanje Allaha – zikr
Kada nam je jasno da i ona najmanja stvar mora imati onoga ko ju je napravio, onda nema sumnje da ovoliki kosmos ima svoga Svemogućeg Stvoritelja – Allaha.
Njegovu veličinu možemo dokučiti putem posmatranja Njegovog stvaranja u kojem zapažamo savršenstvo u svemu. Stoga je i nama obaveza da veličamo Gospodara onako kako to samo Njemu dolikuje.
Nuh, alejhis-selam, rekao je svome narodu: “Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite, a On vas postepeno stvara?!” (Nuh, 13–14)
Ibn Abbas i Mudžahid, radijallahu anhuma, u komentaru ovog ajeta rekli su da znači: “Zašto Allaha ne veličate?”
Također, Ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao je: “Šta vam je, zašto Allaha ne veličate pravim i istinskim veličanjem?”
“Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo…” (El-Isra, 44)
Sva stvorenja, osim čovjeka, svjesna su veličine Stvoritelja i odaju Mu priznaje i počasti veličanjem Njegovog imena. Čovjek ne samo da ne ispunjava svoju obavezu prema Allahu, nego se oholi, omalovažava, ismijava i psuje Uzvišenog Gospodara.
Trend psovanja
Među balkanskim narodima veoma je raširen negativan trend psovanja. U kojoj je to mjeri zastupljeno, možda najbolje govori činjenica o velikom broju stranaca koji među prvih nekoliko riječi našeg jezika nauče i kako da opsuju. To je već kod nas postala uzrečica, čak i kod djece u ranom djetinjstvu, čime se nerijetko roditelji i ponose, tj. kada čuju svoje mezimče kako zna svima “odmjereno opsovati”. Dok je naš jezik okean za psovke, u drugim jezicima, poput arapskog, psovka u formi psovke našeg podneblja, skoro je nepoznanica.
S obzirom da smo mi muslimani dio tog balkanskog prostora, na veliku žalost, psovka se uveliko udomaćila i kod nas. Pored toga što je ulema ovih prostora pokušala da skrene pažnju na pogrdnost psovanja time što su smatrali da ružna riječ zahtijeva obnavljanje abdesta, to nije spriječilo širenje zla psovke.
Sve je učestalije psovanje islamskih svetinja putem društvenih mreža i uopćeno na internetskim portalima gdje se u komentarima mogu naći gnusne riječi koje vrijeđaju islamske svetinje.
Psovka na vagi bontona
Psovka je pogrdno djelo u svim civilizacijskim bontonima ponašanja. Za osobu koja je sklona psovkama kaže se da je: PROSTAK. Mediji su usvojili jedno pravilo da se psovka mijenja poznatim “BIP!”, a zabilježen je i slučaj da je psovka bila povod ostavke jednog premijera u našoj zemlji. U stanju smo da navodimo mnogo primjera, ali nam to nije cilj jer je svima jasno da je to ružan i pogrdan čin. Nema sumnje da prakticiranje psovanja narušava ugled osobe, a u narodu je općeprihvaćemo pravilo da to nije bonton odgojene osobe.
Najbolnija je činjenica što se tim činom ne postiže ama baš ništa. Bilo kakvom psovkom, nećemo riješiti naš problem, niti poboljšati našu situaciju.
Psovka na vagi šerijata
Kada se počne govoriti o islamskim propisima, odmah se naglašava da smo mi sljedbenici hanefijskog mezheba, što bi se trebalo razumjeti kao nekakva umjerena struja. O umjerenom ili neumjerenom islamu ne želim sada govoriti jer to nije cilj. Kada je u pitanju ismijavanje, omalovažavanje i psovanje Allaha, poslanika, vjere i Kur’ana, tu je islamska ulema veoma jasna i jednoglasna. Ovo djelo, bez imalo sumnje, izvodi iz okvira vjere islama i njegov počinilac smatra se nevjernikom, bez obzira kakve mu namjere bile, a podrazumijeva se da to ne radi pod prisilom. Ovakav je stav uleme sva četiri mezheba i to je potpuno jasan propis. Razilaženje postoji jedino oko toga da li se počiniocu tog djela daje mogućnost pokajanja prije izvršenja kazne ili se odmah nad njim izvršava smrtna kazna.
“One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali Allah će i na ovome i na onome svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti. A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh.” (El-Ahzab, 57–58)
Islam nas uči da ne vrijeđamo tuđe svetinje kako drugi ne bi psovali Allaha:
“Ne psujte one kojima se oni, pored Allaha, ibadete, da ne bi i oni, nepravedno i ne misleći šta govore, Allaha psovali.” (El-En‘am, 108)
Ibn Abbas, radijallahu anhu, rekao je: “Koji god musliman opsuje Allaha ili opsuje jednog od vjerovjesnika, takav utjeruje Poslanika u laž, a to djelo je otpadništvo od vjere. Od njega će se tražiti da se pokaje, pa ako se ne pokaje, ubija se! Svaka osoba pod ugovorom, ako insistira i ustraje pa psuje Allaha ili jednog od vjerovjesnika, ili ga javno ismijava, prekršila je ugovor i zato se ubija!”
Upitan je imam Ahmed o osobi koja psuje Allaha, pa je odgovorio: “To je murted, i takav se ubija.”
Ibn Rahuja, rahimehullah, rekao je: “Svi muslimani su složni da onaj koji opsuje Allaha ili Njegovog Poslanika, ili odbije nešto od onog što je objavio Allah Uzvišeni, ili ubije jednog od vjerovjesnika, da time postaje kafir – nevjernik, pa makar i prihvatio kao istinito ono što je objavio Allah.”
Rekao je Kadi Ijad, rahimehullah: “Ne postoji razilaženje u pogledu toga da osoba iz reda muslimana koja psuje Allaha postaje nevjernik čiji je život dozvoljeno oduzeti.”
Treba naglasiti da je izvršenje kazne nad onima koji vrijeđaju i omalovažavaju islam i njegove svetinje, isključivo u nadležnosti islamske vlasti a ne pojedinaca, kako bi to neko možda mogao pogrešno shvatiti.
I ako bi psovanje bilo iz zabave, i tada se smatra djelom nevjerstva, kako nam to Kur’an pojašnjava:
“A ako ih zapitaš, oni će sigurno reći: ‘Mi smo samo razgovarali i zabavljali se.’ Reci: ‘Zar se niste Allahu i riječima Njegovim i Poslaniku Njegovom rugali? Ne ispričavajte se! Jasno je da ste nevjernici postali nakon vašeg vjerovanja.’” (Et-Tevba, 65–66)
Oni koji prakticiraju psovanje, opravdavat će se time da ih nije briga šta islam o tome kaže jer žive u zemlji u kojoj ne važi islamsko zakonodavstvo. To znači da je teško zavesti red, međutim, postoji prostora da se ovo zlo umanji i da se kampanjski radi na njegovom iskorjenjivanju.
Na tom polju mnogo može da uradi Islamska zajednica jer je nadležna za mezarluke i klanjanje dženaze, tako da može zabraniti ukop takvih osoba na muslimanskim mezarlucima. Nelogično je da se ljudi koji nisu prešli džamijski prag ili oni koji cijeli život psuju islamske svetinje, na dženazama opisuju kao merhumi (oni kojima je ukazana Božija milost) ili da im se izriču druge vrste pohvala samo zato što su izdvojili određeni novčani iznos u Islamsku zajednicu, dok su u isto vrijeme omalovažili temelje vjere. S druge strane, jednom zajedničkom kampanjom moguće je pozivati svakog pojedinca – vjernika, da se što više suzdržava od druženja i poslovanja s takvim ljudima koji javno i bez imalo stida psuju i vrijeđaju Stvoritelja.
Ne zaboravimo da svojom šutnjom pasivno učestvujemo u širenju ovog problema. Allah nekada Svoju kaznu spušta i na one narode u kojima postoje dobri ljudi, ali koji ne izvršavaju obavezu naređivanja dobra i odvraćanja od zla.
“Gospodar tvoj nije nikada nepravedno uništavao sela i gradove ako su stanovnici njihovi bili muslihuni (oni koji afirmiraju stanje u zajednici).” (Hud, 117)