Piše: Muhamed Ikanović
Faraon je egipatska vladarska titula koja je dobila i jednu drugu i prepoznatljiviju dimenziju značenja – ona je sinonim za anarhiju, zulum, oholost i nevjerstvo, a označava i ljude kojima nije bilo dovoljno to što su vladari, pa su se proglasili i božanstvima:
“O narode moj”, reče on, “zar meni ne pripada carstvo u Misru i ove rijeke koje ispod mene teku, zar ne vidite?” (Ez-Zuhruf, 51)
“Ja ne znam da vi imate drugog boga osim mene.” (El-Kasas, 38)
Otkako poče priča o “visočkim piramidama”, kod nas se sve više pojavljuju likovi koji pokazuju ambicije da postanu bosanski faraoni. U njima možemo vidjeti repliku onih pravih faraona. Faraoni su narodno vlasništvo pripisivali sebi i smatrali ga ličnom svojinom, što vidimo i danas kod naših faraona. Vlast se prenosila s koljena na koljeno, što je sve češća pojava kod naših faraona. Faraoni su krojili zakone svojim podanicima po svojoj volji, što i danas svakodnevno vidimo. Toliko su se oholili da su običnim ljudima zabranjivali da vjeruju u Jednog Boga i da slijede Božije poslanike. Najslikovitiji primjer toga je poslanik Musa, alejhis-selam, i njegov narod. I današnji faraoni žele da sankcioniraju ljude koji žele da slijede Pravi put i na sve moguće načine takvima uskraćuju osnovna životna prava, kao i pravo da se osjećaju dio jedinstvenog islamskog ummeta koji međusobno saosjeća i pomaže svoju braću i sestre po dinu.
Faraoni su gradili ogromna zdanja koja su upadljivo bila veća od običnih građevina i tako poručivali podanicima da ni u kojem slučaju ne smiju sebe poistovjećivati s njima i davati sebi bilo kakve ovlasti bez ovlaštenja “odozgo”. Kada neko od potčinjenih smogne snage da ih upita o njihovim platama, odgovaraju da uzimaju samo što zaslužuju i da to nisu neke velike zarade pa se tako u toku godine od narodnih para uzme nekih pedesetak hiljada. A mi poslije čujemo kako se grade vile čija vrijednost prelazi i milion, n eračunajući u to stanove, auta, ženinu i punčevu imovinu itd. Nije potrebno da budete matematički stručnjak pa da zaključite kako se cifre nikako ne poklapaju, koju god matematičku operaciju izvršili.
Faraon Tutkun II dođe u Bosnu s rukama u džepovima iz nepoznatog pravca. Karijeru započe kao kahvedžija služeći eliti koja je zajedno sa svojim narodom branila ovaj komad zemlje. To je ona ista elita po kojoj Tutkun II sada redovno pljuje. Svoje najčasnije dane provede kao kahvedžija, dane kada se dokazivala istinska ljubav i patriotizam prema domovini.
Tutkun II je iz redova svoga naroda i govori njihovim jezikom baš kao faraon iz vremena Musaa, alejhis-selam. Taj narod dade mu u emanet ogromno bogatstvo da napravi medij koji će se boriti za prava njegovog naroda, ali on to prisvoji sebi te poče graditi zdanja sile i moći.
Faraon ne bi bio faraon kad bi se zadovoljio samo s nekoliko stvari, nego mu to bi malo pa uze i vlast u svoje ruke. Poče prijetiti onima koji svoje lice samo Allahu na sedždu spuštaju.
“Pa ko je Gospodar vaš, o Musa?”, upita faraon. “Gospodar naš je Onaj koji je svemu onome što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo.” (Ta-ha, 49–50)
Međutim, ljudi, a pogotovo faraoni, zaboravljaju da vlast nije u njihovim rukama i da se stvari ne dešavaju baš onako kako bi to oni htjeli. Oni zaboravljaju da su za protivnike uzeli one koje štiti Apsolutni vladar, ako što se to navodi u hadisi-kudsijju koji od Poslanika islama prenosi Ebu Hurejra i u kojem Uzvišeni kaže: “Allah Uzvišeni rekao je: ‘Ko uznemiri Moga pravog roba (evliju), Ja ću mu najaviti rat!!’”
U Muslimovom Sahihu bilježi se predaja u kojoj Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spominje kategoriju ljudi koje nekada vraćaju s vrata, ali kada bi takvi ljudi dignuli ruke, Allah bi im uslišao dovu.
Koliko je samo takvih ljudi na koje se Tutkun II namjerio, a nije ni svjestan u šta se upušta. Kur’an nam opisuje kako je završio faraon iz vremena Musaa, alejhis-selam:
“I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili faraon i vojnici njegovi progoneći ih ni krive ni dužne. A on, kad se poče daviti, uzviknu: ‘Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam!’ ‘Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?! Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer onima poslije tebe’, ali mnogi ljudi su ravnodušni prema Našim poukama.’” (Junus, 90–92)
I ovaj naš faraon ostat će kao pouka na smetljištu historije. A vjerovatno se i pitate zašto je Tutkun II?! To je zato što je titulu Tutkuna I uzeo onaj ko je protjerao grupu vjernika samo zato što su vjerovali u Jednog Allaha. A i faraon iz vremena Musaa, alejhis-selam, protjerao je Musaov narod zbog vjere u Jednoga Boga.
Faraoni su bili i nestali, postali su historija, dok je vjera u Allaha ostala i opstala, a ostat će i opstati do Sudnjega dana.