Piše: Muhamed Ikanović
Bolje je nemati nego ne znati– stara je narodna poslovica. Uzvišeni Allah počastio je Bosnu i Hercegovinunevjerovatnim bogatstvima od kojih njeno stanovništvo može da živi veoma dobro. Vjerovatnoća je mala da ćete u svijetu naći zemlju dapored toliko pitkih izvora uvozi vodu u milionskim vrijednostima, da pored toliko zaliha nafte preskupo plaća litar goriva ne benzinskim pumpama, da pored toliko obradive površine uvozi ogromne količine hrane,da pored toliko zdravih pašnjaka uvozi otpad od mesa čije se porijeklo i ne zna…Ovako bismo mogli nabrajati unedogled. Ne treba se čuditi što zapadnjaci rasturaju ovaj prelijepi komad dunjaluka jer su oni tu radi svojih interesa, a ne naših, naročito što je za njih, na evropskom komadu zemlje,na jednom mjestu previše muslimana što baš i ne ide u prilog kršćanskom ustrojstvu Evrope.
“Ni jevreji ni kršćani neće biti zadovoljni tobom sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu. Reci: ‘Allahov put je jedini pravi put!’ A ako bi se ti poveo sa željama njihovim, nakon Objave koja ti dolazi, od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi niti odbraniti.”(El-Bekara, 120)
Ali, posmatrajući naše političare, ponekad stječem dojam da se radi o ekspertima koji su dovedeni u našu zemlju da je rasture i u potpunosti unište. Naravno, čast izuzecima koji vole BiH i svim silama rade u njenu korist. Problem ne staje tu, uvode se i mjere za sankcioniranje patriotizma, ljubavi prema islamu, a naročito je to izraženo u pogledu buđenja svijesti da su muslimani jedan ummet. Obruč oko muslimana BiH steže se sve više i sve teže postaje disati punim plućima. Izgleda da smo krivi što smo živi!
“Raznorazni narodi okupljatće se oko vas isto kao što se gladni ljudi okupljaju oko sofre!” (Ebu Davud)
U teškim trenucima čovjek zna ko mu je istinski prijatelj, pa je i red da ga voli i cijeni. I mi smo to tokom ratnih dana vidjeli. Dok se Zapad oslobađao zaliha hrane stare po 30 ili 40 godina, lijekova kojima je istekao rok,na Istoku su muslimanke sa svojih ruku skidale zlato da bi se pomoglo narodu BiH. Međutim, danas se ljudi koji su pomagali BiH i njen narod nimalo ne cijene zbog toga,a što je još žalosnije – odašilju im se signali da su čak i nepoželjni u našoj blizini. Bilo kakav pokret da Arapi naprave u Bosni, to se tumači kao negativno za nas. Priča se da su nam pomagali da bi nam plasirali nešto svoje, kao da oni imaju potrebe za nama. Kada je u pitanju BiH, zar postoje veće intereždžije od zapadnih zemalja? Tokom rata po bosanskim su gradovima kružili misionari koji su u svom pozivanju muslimana u kršćanstvo aktivni i dan-danas. Ne treba ni pitati čiju su podršku imali. Bosanska muslimanska djeca otimana su i odvođenau kršćanske zemlje, pa im se ni danas ne zna za trag. Nikome to plaho ne smeta osim pojedincima koji žele da takve stvari izađu na vidjelo.
Jednu deceniju nakon rata neprestano se govorilo o tome kako su najveći problem “bradonje” koji su gotovani, nepismeni itd. A kada se sve smirilo i dokazalo da se radi o nekoliko pojedinaca, čiji je postotak mnogo manji od postotka velikih kriminalnih djela kod nas, korupcije, broja poginulih u saobraćajkama zbog alkohola i drugih poroka, onda se tim “bradonjama” ne daje ni pravo na život. Nekima smeta i to što su upravo te “bradonje” uspjele da privuku veliki broj bogatih turista i investitora i ističe se kako upravo oni imaju neke materijalne koristi od toga, koja je mnogo manja od koristi koju od toga imaju država i ovaj narod.
U vremenu kada mnogi investitori zaobilaze Bosnu,naši čelni ljudi žele da sankcioniraju muslimanske investitore u BiH, a njihov jedini grijeh jestešto su muslimani i što su bogati.Cijeli državni aparat, od obavještajne službe, poreskih uprava itd.,neprestano ističe kako pomno nadzire Arape koji dolaze u Bosnu, a sve to dešava se u vrijeme kada se po medijima“na sav glas kuka” kako nemamo investitora i kako Arapi u susjedne zemlje ulažu stotine miliona dolara.
Pomno se prate i odlasci Bosanaca i Hercegovaca u Siriju i oko toga se diže velika hajka i toliko se vodi briga o mladim životima kojima su sva prava uskraćena u njihovoj zemlji. Postoje i neka mjesta u kojima čovjek sa dužom bradom ne smije ni u džamiju doći da klanja jer je na džamiji upozorenje da će biti fizički sankcioniran. Niko u medijima ne govori o Srbima koji su ratovali na strani diktatora Gadafija u Libiji ili koji sada ratuju na strani Bašara u Siriji, ani ministri ne govore o četničkim hordama koje haraju Bosnom i mašu oštrim kamama spremnim za nove pokolje. Gotovo niko ne spominje ni odlazak naših mladića na ratišta u Afganistanu i Iraku u plaćeničkim formacijama. To je pojava koja traje već 10 godina a o njoj niko ili neće ili ne smije da govori.
Izgleda da je pozadina svega toga od pozadine napraviti “Apsurdistan”, kako to nazva Dubioza Kolektiv, grupa mladih ljudi koji se stvarno nalaze u jednoj velikoj psihološkoj i moralnoj dubiozi, a može se reći i dubiozi identiteta. Na zvaničnu oznaku “Apsurdistana” staviše automatsko naoružanje, a zamislite šta bi bilo da je jedan takav amblem negdje na koricama sveske nacrtao neki “bradonja” ili djevojka u hidžabu!
Očito je da je muslimanima Bosne ostalo još malo vremena da počnu razmišljati svojom glavom, da sjednu za isti sto i da sami organiziraju svoj život. Ukoliko i dalje ostanemo rastrojeni, razjedinjeni i nekomunikativni, onda nećemo imati prava da kritiziramo svoju djecu kada budu bježali odavde i drugima ostavljali svoju djedovinu.
Gospodaru, nemoj nas zaboraviti ako mi zaboravimo na Tebe!