Priredio: Nedim Botić
Gdje je mjesto žene muslimanke u našem društvu, te kakva su dosadašnja iskustva uspješnih žena muslimanki, su samo neka od pitanja na koje je odgovore pokušala da pruži tribina pod nazivom “Hidžab, zašto ne?”, održana 25.10. u Sarajevu, u Domu mladih Centra Skenderija.
Kao što je ispred ogranizatora Udruženja Etno-Urban istaknuto u uvodnom obraćanju, misao vodilja ove tribine je afirmisanje hidžaba u javnoj atmosferi, te se s idejom promocije islamskih vrijednosti pokušalo okupiti eminentne Bošnjakinje koje bi govoriti o različitim aspektima prakticiranja hidžaba u svakodnevnom životu.
Pred dupke ispunjenim gledalištem,svoja su iskustva s publikom podijelile: Alma Hadžić, novinarka i voditeljica na Radiju BIR, doc. dr. Azra Zaimović, profesorica na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Edina Gabela, predsjedavajuća Općinskog vijeća Novi Grad Sarajevo, doc. dr. Dževada Šuško, profesorica na IUS-u Sarajevo i direktorica Instituta za proučavanje islamske tradicije Bošnjaka, Azra Macić, direktorica Udruženja Hedija, te pjesnikinja Ammara Šabić-Langić. Specijalne gošće tribine su bile članice hora Gazel.
Alma Hadžić, novinarka i voditeljica Radija BIR, se u izlaganju dotakla iskustava s nošenjem hidžaba u svojoj profesiji, profesionalnim počecima i iskušenjima, istakavši da ukoliko osoba pokaže svoj stav i bori se za ono u šta vjeruje, tada je sve moguće: „Sjećam se, u vremenu poslije rata, moj urednik, tj. urednik redakcije kulture na BHTV-u, je bio Vojislav Vujanović, poznati pozorišni i likovni kritičar i pisac. Kako bih obavljala namaz, pronašla sam jednu sobu na 6-om spratu tada ruševne zgrade TV-a. Jednom me je urednik primijetio kako izlazim iz te sobe, i pitao me: ‘Šta ćeš tamo?’. Kada sam mu objasnila da tamo obavljam namaz, rekao mi je: ‘E, nećeš više tamo klanjati. Možeš nastradati. Ti ćeš klanjati u prostoriji u kojoj se nalazi naša redakcija.’ Tu sam naučila da kad pokažeš svoj stav, i boriš se da pokažeš ko si i šta si, uspjet ćeš.
Takođe je navela i smiješnu anegdotu i pitanja koja se iz neznanja postavljaju ženi muslimanki, poput da li je vama ženama muslimankama dozvoljeno da nosite kišobrane, naglasivši da se muslimanka mora ponositi islamom, jer su žene nosioci ove vjere u prošlosti, ali i danas bile jake i vrijedne ličnosti: „Mi slijedimo vrijedne i jake ljude. Slijedimo naše majke Hatidžu, r.a., Aišu, r.a., – pa na samu tu pomisao srce ustrepti, Bože, zar sam i ja dio te milosti? Da si ti uz osobu koja je najmlađa doktorica na svijetu, uz osobu koje dijeli Nobelovu nagradu za ljudska prava…“
“62% diplomanata u BiH čine žene, što znači da nije cilj samo upisati fakultet, nego ga i završiti. U akademskoj 2010/11-oj godini je diplomiralo preko 18.000 studenata, oko 1300 magistara od čega 52% žena, te oko 205 doktora nauka, od čega preko 45% žena. Obrazovanje je veliki imperativ za nas muslimanke, kao što je porodica osnovna zadaća. Muslimanke se danas školuju, što znači da su naše majke uradile dobar posao i odgojile, međutim to nije dovoljno. Nekada je standard bila srednja škola, dok je danas fakultet minimum od kojeg se starta. Potrebno je uzeti stvar u svoje ruke, i naš je imperativ da se obrazujemo“, u svom je izlaganju naglasila prof. dr. Azra Zaimović s Ekonomskog fakulteta u Sarajevu.
Govoreći o vlastitom iskustvu nošenja hidžaba u studentskim danima, te karijeri, dr. Zaimović ističe: „Uvijek sam bila jedina pokrivena u grupi, te u razredu, međutim, marama mi nikada nije bila teret. Nikada u mom obrazovnom putu nisam osjetila teret zbog nošenja marame. Mislim da kad jednom pobijedite u sebi potrebu da se drugima dopadate, tada dobijate slobodu da budete ono što jeste. Nošenje hidžaba nije samo puko stavljanje komada platna na glavu, mi moramo biti kompletne osobe. Hidžab treba maksimalno dostojenastveno nositi, kako to nalaže islam, jer ljudi veoma kritički posmatraju sve što činimo. Žene često puta razmišljaju: ‘Šta sve propuštam ako stavim hidžab, šta sve gubim?“ Međutim, na hidžab treba gledati kao na investiciju, i ma koliko god bilo otpora, Allah će olakšati put nošenja hidžaba.“
Edina Gabela, predsjedavajuća Općinskog vijeća sarajevske općine Novi Grad, pozvala je žene pod hidžabom na aktivniji društveni angžaman: „Sjećam se ratnih godina, i savjeta majke jedne sestre po vjeri. Mi smo tad sve željele, hoćemo hidžab, hoćemo u medresu, a ona nam je rekla: ‘Djeco moja, neka vas ima svugdje, u politici, zdravstvu, novinarstvu…’ Danas nas, hvala Bogu, ima svugdje. Znate li kako se moje srce obraduje, kad recimo odem u medicinsku ustanovu, a tamo radi sestra po hidžabom…“
U svom se izlaganju dotakla svog životnog puta i karijere, istakavši da nikad nije imala neugodnosti zbog hidžaba već, naprotiv, da je privilegovana i da joj je hidžab u svakom smislu štit. Na kraju izlaganja, citirala je izjavu rahmetli Alije Izetbegovića koja svjedoči o važnosti žene u našem društvu: “Žene čine polovinu ljudskoga roda, pa i polovinu naroda. U minulom ratu za opstanak i slobodu one su zajedno sa nama dijelile teret ratnih nevolja. Sa nama su stradavale, patile i gladovale. Od njih očekujemo da rode i podignu generaciju Bošnjaka koja će sačuvati ono za što smo se mi izborili i izboriti se za ono što mi nismo uspjeli. Takvu generaciju ponosnih i svjesnih ljudi ne može podići ponižena i odbačena žena.”
Doc. dr. Dževada Šuško, profesorica na IUS-u (Internationaln University of Sarajevo) i direktorica Instituta za proučavanje islamske tradicije Bošnjaka, smatra da je veoma važno što su žene počele govoriti o ženama u islamu, o nošenju hidžaba, što dokazuje večerašnji skup i prepuna dvorana.
“Hidžab nije samo simbol islama, već i vjersko prakticiranje vjere. Jer da je samo simbol, mogao bi se i zanemariti, ali je on sastavni dio prakticiranja islama, koji ima svoje utemeljenje u Kur’anu. Hidžab je način da budete prepoznati, zaštićeni. To je moj, vlastiti, ženski identitet. to sam ja. Ukoliko pogledamo, prva stvar koju su vlasti nekadašnje države učinile jeste skidanje zara i feredže, a isto su činili i kolonizatori u Egiptu. Tvrdili su da je hidžab pokazatelj inferiornosti žene, te da što više žena nosi hidžab, društvo je nazadnije. Napotiv. To govori o važnosti hidžaba, koju poznaju i neprijatelji islama. Hidžab treba da dolazi iznutra, promjena dolazi iznutra, a ako samo nametnete hidžab, on postaje samo komad platna, ne ispunivši svoju svrhu. Hidžab je za mene zaštita, red, rad, rezultat!“.
U svom izlaganju Azra Macić, direktorica HO Hedija, se dotakla dosadašnjeg rada i početaka ove uspješne organizacije koja danas ima svoje podružnice širom BiH-a i Sandžaka, pa čak i drugih europskih zemalja te SAD-a, istakavši da žena muslimanka treba da na najbolji način predstavlja islam, da šire pozitivne emocije i svojim postupcima ruše nataložene predrasude o islamu: „Kad sam odlučila staviti hidžab- stavila sam ga. Kad sam odlučila staviti nikab- stavila sam ga. Nisam mislila o tome šta ljudi misle o meni zbog toga. To nije moj problem. Moje je da znam šta JA trebam, i kako trebam. I da u tome budem što bolja. Sestre puno griješe, zatvorene smo samo u svojim krugovima, nemamo šire uloge i zato se pojavljuju predrasude. Mi smo vjernice u Allaha, mi treba da ujedinjujemo, da pomažemo, da pozivamo, ne da osuđujemo. Možda ona koja večeras stavi hidžab po prvi put, možda ona bude bolja od mene koja godinama nosim nikab. To zna samo Allah.“
Na samom kraju tribine, okupljenima se obratila pjesnikinja Ammara Šabić-Langić, veoma inspirativnim i nadahnutim izlaganjem koje je potreslo srca okupljene publike: „Pitate me zašto hidžab, ja vas pitam zašto ne? Pitate li i druge žene za odjeću koju nose? A, vi se to samo brinete za mene.
Otkud ta nesuvisla tvrdnja da moj izbor nije moj izbor? Vidite, hidžab me nosi, znam da trebam biti tu gdje jesam, takva kakva jesam. Onaj Koji mi život daje, od kapi hude tekućine, nafakom me daruje, kaže da hidžab zaštita je, pred nevoljom mandala je…
Nema niko preči da mu robinja budem doli Onog Koji može sve…
Pitate me zašto hidžab, a ja vas pitam zašto ne? To je kao da me neko pita kako si, a onda odgovori: ‘Ma, ne znaš ti.’…
Promjena dolazi iznutra, očekujemo da se naše društvo preko noći pretumba, a to ne ide tako. Kad zamislite pustinju pred sobom, mi bismo trebali biti kiša koju ta pustinja jedva čeka, kap po kap, i pustinja postaje bašča zelena…”