Piše: Muhamed Ikanović
O logorima nama u Bosni ne treba posebno objašnjavati jer su mnogi imali priliku da to isprobaju na svojoj koži. Neki su preživjeli i o tome danas nerado pričaju, dok nezanemarljiv broj logoraša nije doživio da bude spašen. Prestankom agresije na BiH, muslimani su se ponadali da je vrijeme logora i poniženja iza njih i da su prolili i previše krvi, i da imaju pravo na život dostojan čovjeka. Danas, nakon toliko godina, sve više stječemo dojam da to nije tako. Još smo u situaciji da se moramo boriti za svoja osnovna prava. Šta god da se dešava u ovoj državi nosi u sebi neku vrstu zamke za muslimane. Evo, i popis stanovništva koji se provodi ovih dana sadrži dosta pripremljenih smicalica za bošnjački narod. Na televiziji gledamo bošnjačku djecu kako se bore za osnovna prava, da mogu pohađati školu u kojoj će učiti svoj maternji jezik. Zamislite samo kako bi bilo da se u Engleskoj djeca bore da u školama uče engleski jezik! Naravno, u Bosni je to moguće. U Bosni je bitnije da Zmajevi dobiju utakmicu nego da bošnjačka djeca uče bosanski jezik. Ali, mi smo davno postali zemlja apsurda.
Kada govorimo o logorima, nezaobilazno je napomenuti poznati Aušvic. Iz njega pamtimo slike pune patnje, iživljavanja i ponižavanja. Aušvic je poznat po jednom sistemu koji je htio u potpunosti srozati ljudskost. Nacistički režim imao je za cilj jedan narod obilježiti pa izolovati, a potom ga u potpunosti uništiti. Logor je mjesto fizičkog zlostavljanja, patnje i ubijanja, a istovremeno i mjesto ubijanja nade, mjesto gdje se želi uništiti ljudsko dostojanstvo i svaki oblik poštovanja prema sebi i drugima.
Jedan savremeni Aušvic, ali za muslimane, imamo i mi ovdje u Bosni. Logor koji želi povrijediti, omalovažiti i uništiti dostojanstvo muslimana, a ujedno i vrijeđati sve muslimanske svetinje. Ne govorimo o dijelu Bosne koji je nastao kao genocidna tvorevina, a što se naziva Republika Srpska. Govorimo o dijelu Federacije, o Tuzli. Povod mog pisanja jeste pjesma tuzlanskog ekstremnog ateističkog fanatika i islamofoba poznatog kao Frenki. Pjesmu možete naći pod nazivom “Bosna nije za vehabije”: http://www.youtube.com/watch?v=J4x2f3vZbNI&sns=fb. On je samo jedan u nizu tuzlanskog šljama koji pokušava doći do slave upravo vrijeđanjem i ismijavanjem muslimana i muslimanskih svetinja. Skoro je Tuzla ugostila dvojicu poznatih islamofoba, Borisa Dežulovića i Predraga Lučića, o čijom mrži prema muslimanima nema potrebe govoriti.
Na čelu Tuzlaka koji još iz vremena komunizma baštine kompleks niže vrijednosti svakako je Jasmin Imamović. Na sav glas govori i ponavlja kako je Tuzla primjer multietničnosti. Da to nije tako, dovoljno je da se prisjetimo kako se javno protivio da Jusuf Barčić bude sahranjen u Tuzli. Njegove riječi opovrgavaju i česti napadi na pokrivene učenice Medrese na tuzlanskim ulicama, iako je Medresa u Tuzli jedna od najstarijih obrazovnih institucija u BiH. Da, sve se to dešava u gradu s većinskim muslimanskim stanovništvom, gradu koji je svojim očima gledao hiljade izbjeglih muslimana koji su napustili sve što su imali da bi spasili goli život.
Tuzlu smatram Aušvicom muslimana zato što se iz nje sistematski želi uništiti muslimansko dostojanstvo, a islam i njegovi sljedbenici prikazati u najgorem obliku. Neprekidno se pokušava uskratiti pravo muslimanima da budu muslimani. Prvi ljudi Tuzle žele da ovaj grad promovišu kao grad u kojem nema mjesta za muslimane. Koliko je samo pritisaka proživio Tuzlak Fatmir Alispahić zbog svoje naklonosti islamu. Aušvic je pokušao uništiti dostojanstvo, a to se isto dešava u Tuzli.
Zato je krajnje vrijeme da se počne reagovati na ovakva javna ismijavanja s obilježjima islama i klasiranjem muslimana među zaostalu i nepismenu populaciju stanovništva ove zemlje.