Piše: hfz. Dževad Gološ
Manje-više svima nam je poznato da je u Bosni nekad živio neki Hamza Orlović, koji je imao svoje sljedbenike, a koji je propagirao učenje koje je bilo okarakterizirano kao hereza –otpadništvo, te da je uhvaćen i ubijen u Istanbulu po fetvi šejhul-islama. Sve to je istina.
Naime, Hamza Bali Orlović rođen je u prvoj polovini 16. vijeka, najvjerovatnije u selu Orlovići kod Vlasenice. Nakon smrti svoga šejha, Husamuddina Ankeravija, postaje halifa bajramijsko-melametijskog tarikata za područje cjelokupne Osmanlijske carevine. Ankeravi je bio učenik šejha Ismaila Mašukija, koga su osmanlijske vlasti ubile s pojašnjenjem da je bio heretik. Orlović je propagirao učenje koje je od strane naše bosanske uleme bilo nazvano riddetom (otpadništvom). Na čelu te uleme bili su čuveni Hasan Kafija Pruščak i kadija Bali-zade. Orlović je imao sljedbenike, koji su nazvani hamzevijama. Nakon što je vlastima u Istanbulu bilo predočeno njegovo učenje sultan izdaje ferman u kojem se naređuje da se Orlović uhapsi i dovede u Istanbul, što se i desilo. Po fetvi tadašnjeg šejhul-islama, Ebu-Suuda, Orlović je osuđen da je murted (otpadnik), te je pogubljen 6. jula 1573. u Istanbulu. Razlog njegovog pogubljenja bilo je njegovo učenje koje je, kako sam spomenuo, bilo okarakterizirano kao heretičko. Ovo učenje nije bilo ocijenjeno takvim od običnog svijeta, nego od najvećih autoriteta iz kruga uleme, kako domaće, tako i svjetske. Od domaće uleme ovakvim su ga ocijenili najveći učenjaci tog vremena – Hasan Kafija Pruščak, te kadija Bali-zade – koji su također lično izdavali fetve da se ubijaju njegovi sljedbenici, a od svjetskih tadašnji šejhul-islam, najveći autoritet Osmanlijske carevine, pisac poznatog tefsira, Ebu-Suud. U ulemanskim krugovima za učenje hamzevija rečeno je da ima više ideja koje su zabludjele, a neke od njih i izvode iz islama. Tako se ovoj sekti pripisuje da su u svom učenju imali veze sa šiitsko-alevijskom sektom, zatim haridžijske ideje, koje su se ogledale u borbi protiv Osmanlijske carevine, te otvoreno kršenje islamskog vjerozakona. Također su optuživani da su inkarnacionisti (hululije), te da prihvataju ideju vahdetul-vudžuda, a obje su kod uleme bilo jasno ocijenjene kao nevjerstvo.
Ulema ovih prostora, kao ulema ehli sunneta vel-džemata, sve do posljednjih godina gledala je na hamzevije kao na otpadničku sektu, čiji je osnivač ubijen kao murted. U posljednih nekoliko godina pojavili su se grupe i pojedinci, iza kojih stoje razne šiitsko-iranske organizacije, koji s velikom žestinom brane učenje hamzevija te Hamzu Orlovića nazivaju “doktorom”, “šehidom”, “herojem” i “revolucionarom”, a za čiju je prolivenu krv kriv šejhul-islam! U svim tim naporima odbrane ili, bolje reći, oživljavanju ovog heretičkog učenja tradicionalna ulema, na čijem su čelu Hasan Kafija i Bali-zade, naziva se pogrdnim imenima, pa se za nju kaže da je “glavni akteri hamzevijske drame” te da su pojedinci od njih bili “idealni primjeri čovjeka od zadatka”! Dalje se tradicionalna ulema optužuje kako “očigledno nije imala razumijevanje za druge škole misli, stavove i njihova opredjeljenja, smatrajući sunitsku jedinom ortodoksnom, a sve ostale heterodoksijom s velikim potencijalom za heretički nauk”.
U svemu tome pokušava se ubaciti jedna dilema, a to je da je spomenuta osuda hamzevija i pogubljenje Hamze Orlovića bilo neutemeljeno i bez dokaza. Tako se kaže da “pažljivijem oku ne može izmaći činjenica da su sve optužbe protiv hamzevija uopće, te da se malo razlikuju od ranije i kasnije izrečenih optužbi protiv drugih jednako kvalificiranih tarikata i pokreta, da nijedna optužba protiv Hamze Balija i hamzevija nije potkrijepljena konkretnim dokazom, pokazateljem ili makar ukazom u kojem smjeru se od matice odlio hamzevijski tok, te u kojem je smislu zabludio u herezu, što sve skupa nimalo ne olakšava istraživanje hamzevijske heterodoksiije”.
Naravno da su ovo sve neistine i dileme, koje nisu nenamjerne jer zar je moguće da najveći vjerski autoriteti tek tako traže prolijevanje nečije krvi? Zar je moguće da vrhovni autoritet osmanlijske države, šejhul-islam, laže u svojoj fetvi? Šejhul-islam Ebu-Suud u svojoj fetvi kaže za Orlovića:
“Poziva muslimane u zabludu i bezboštvo, te je utvrđeno da iznosi stvari kojima se vrijeđa čast našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zatim njegovo potpuno nijekanje proživljenja i Sudnjeg dana, i to sve s pravednim svjedocima detaljno dokazano protiv njega. Donesoh fetvu da je dozvoljeno pogubiti tog otpadnika nakon što je razmotreno njegovo učenje.”
Želim ponoviti da je ovakvo mišljenje o hamzevijama ostalo prisutno kod nas sve do posljednjih godina, do kojih je tradicionalna bosanska ulema opisivana kao “mentalno zaostali heretici iskrivljenog vjerovanja, Allah ih uništio!”
Oživljavanje učenja hamzevija, koji se, kako već rekoh, sada nazivaju “herojima, šehidima i revolucionarima”, te se u odbranu njihovog učenja pišu posebne studije, kao što i neki časopisi posvećuju cijeli svoj broj spomenu na njih, dolazi od strane onih koji već nekoliko godina aktivno rade na širenju šiitsko-rafidijskog učenja na našim prostorima. Naravno, na čelu takvih pojedinaca i skupina nalazi se Rešid Hafizović. Za hamzevijsko učenje on kaže da je “krajnje duhovno, duboko zapretano u samom svjetlosnom humusu sadržaja primarnih vrela islamske vjere”. Dalje, g. Hafizović za slučaj hamzevija veli:
“Svoj strah od ljudi čistog uma i duha od promicatelja iznutarnjeg, neposrednog, hijeropovijesnog znanja i mudrosti vrlo često su otklanjali sumnjivom, neprincipijelnom i, često, nemoralnom spregom sa političkim autoritetima koji su, gotovo redovito, bili neupitni presuditelji svima za koje su zvanične religijske vlasti kazale da su ‘heretici, nevjernici, otpadnici’ i tome slično. Ta pojava nije rijetkost ni u našem vremenu koje u trenu, kad god je to potrebno, posegne za ‘progonom vještica’ i etiketiranjem onih koje žele razgrnuti ljusku religijskog genija i dočepati se same jezgre, srca i duše samih istina vjere.”
Ovaj kratki historijski pregled najbolje će nam pokazati u šta zapravo pozivaju oni koji se danas ponajviše pozivaju na bošnjačku tradiciju i bosanski islam i koji se bore protiv nekakvog novog islama. Vidimo da jedan broj njih poziva u ono što je prošlih 400 godina bilo okarakterizirano kao otpadništvo. Možemo se zapitati: da u današnjem vremenu žive Pruščak i Bali-zade, ili možda Ebu-Suud, koliko bi ko mogao govoriti i kakve bi sankcije za izgovoreno mogao očekivati? Ti pozivači nisu ništa drugo do reformatori ovih zabludjelih ideja, samo jedne u nizu batinijskih sekti koje ponovo traže svoje sljedbenike, kao što je to činio Hamza Orlović, osim što, na veliku žalost, danas nemamo onih velikana koji mogu stati ukraj ovakvim idejama.
Ovdje želim naglasiti da je ukazivanje na ovakve ideje obaveza, a posebno onima koji su imami, hatibi i muderrisi, kao što je obaveza ukazivanje na svaki vid novotarije koji se pojavi u jednom društvu. Želim podsjetiti na govor uvaženog Mehmeda Handžića koji kaže:
“…nisu se zadovoljavali samo time da ne uče od takvih ljudi, koji se spominju po nepouzdanosti, već su obznanjivali svijetu da taj i taj nije vrijedan da se od njega uči vjera, takvog su izvrgavali kritici i navodili mu mahane. Tu kritiku i mahane nisu navodili i nabrajali iz razloga zabranjenog ogovaranja! Činili su to samo zarad emaneta čije je izvršenje bilo obavezno ispuniti.”[1]
Odgovornost za širenje ovakvih mišljenja i pravaca velikim dijelom preuzimaju oni koji znaju, a o tome nisu govorili ili još uvijek ne žele. Učenjaci ehli-sunneta pojasnili su obavezu ukazivanja na novotarije kad se one pojave u jednom mjestu, što ovog puta neću spominjati. Zar ukazivanje na ovakve zablude može biti benzin koji još više razbuktava vatru, a prešućivanje voda koja je gasi? Od izreka koje se prenose u kontekstu obaveze ukazivanja na novotarske grupe jest i sljedeća:
“Kad nosioci istine budu šutjeli, oni koji su na neistini pomislit će da su na istini.”
Ovaj kratki osvrt završit ću govorom imama Tahavija, koji na kraju svoje poslanice o vjerovanju ehli-sunneta kaže:
“Ovo je naša vjera. Ovo je naše vanjsko i unutarnje uvjerenje. Utječemo se Allahu od svega onoga što je suprotno od onoga što smo naveli i objasnili. Molimo Uzvišenog Allaha da nas učvrsti u vjerovanju i da umremo s imanom, da nas sačuva od raznih zabluda, sektaških učenja i pogrešnih frakcija, poput mušebiha, mu’tezila, džehmija, džebrija, kaderija i ostalih koji su se udaljili od ehli-sunneta vel-džemata. Oni slijepo slijede zabludu. Mi ih se odričemo i nemamo ništa s njima!”
Molim Uzvišenog Allaha da nas učini od sljedbenika Istine i onih koji ovo društvo čuvaju od raznih zabludjelih mišljenja i frakcija, amin!