Vrijednost teravih-namaza u džematu (Ramazanska besjeda 14. dio)

Od Ebu Zerra, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Postili smo ramazan sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. (Poslije jacijskog farza) on sa nama nije klanjao nikakvog drugog namaza, sve do dvadeset treće noći ramazana. Tada je sa nama klanjao sve dok nije prošla trećina noći. U dvadeset četvrtoj noći, sa nama ništa nije klanjao, da bi u dvadeset petoj noći sa nama klanjao sve do iza pola noći. Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, da hoćeš sa nama i ostatak ove noći provesti u dobrovoljnom namazu!’ Na to on reče: ‘Ko klanja sa imamom sve dok on ne završi, upisat će mu se kao da je klanjao cijelu noć.’ Nakon toga, više nije klanjao sa nama sve do dvadeset sedme noći u mjesecu. U toj noći sabrao je ljude, i svoju porodicu i supruge, i klanjao nam. Klanjao je s nama toliko da smo se pobojali da ćemo propustiti felah.’” Nakon što je upitan šta je to felah, Ebu Zerr odgovori: “Objed pred zoru – sehur”, a zatim dodade: “Nakon toga, više nam nije predvodio noćni namaz sve do kraja mjeseca.” Ova predaja zabilježena je u četiri Sunena, a Et-Tirmizi ju je ocijenio vjerodostojnom.[1]

Pouke i propisi

1. Hadis potvrđuje propisanost teravih-namaza, kao i to da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao ovaj namaz, a potom ga ostavio bojeći se da muslimanima ne bude propisan kao obavezan.
2. Teravih-namaz propisan je i ženama i to da ga klanjaju u džematu, zajedno sa ostalim muslimanima u džamiji, jer je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, skupio svoju porodicu, supruge i ostale ljude, i klanjao im teraviju.
3. Ko klanja sa svojim imamom sve dok on ne završi namaz, bit će mu upisano kao da je klanjao cijelu tu noć. Zato musliman ne bi trebao da bude nemaran prema ovom velikom dobru, već se treba potruditi da svake noći u ramazanu klanja cijelu teraviju sa ostalim muslimanima. Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, upitan je: “Je li bolje da čovjek klanja sa ostalim ljudima u ramazanu ili sam?”, pa je odgovorio: “Neka klanja sa ostalim ljudima i tako oživljava sunnet.” Također je rekao: “Bolje mu je da i teravih-namaz i vitre klanja sa imamom.”[2]
4. Sunnet je da se teravih-namaz klanja u prvom dijelu noći, kao što su to činili Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi, radijallahu anhum. Imam Ahmed, Allah mu se smilovao, upitan je: “Odgađaš li teravih-namaz do zadnjeg dijela noći?” “Ne”, odgovori, “draži mi je sunnet – praksa muslimana.” Šejh Ibn Baz, Allah mu se smilovao, upitan je: “Kako gledate na postupak skupine muslimana koji su se dogovorili da klanjaju vitr-namaz na kraju noći?”, pa je odgovorio: “Bolji je namaz koji klanjaju na početku noći u džematu sa ostalim muslimanima.”
5. Ako čovjek ima snage i elana da ibadeti, neka klanja teravih-namaz sa muslimanima na početku noći, a krajem noći neka klanja sam koliko želi. Na taj način spojit će dva dobra: vrijednost klanjanja namaza sa svojim imamom sve dok on ne završi namaz i vrijednost klanjanja namaza krajem noći.

Vrijeme iftara

Od Omera b. El-Hattaba, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Kada se sa ove strane primakne noć, a sa one strane nestane dan, i sunce zađe, tada se postač iftari.’” Hadis bilježe El-Buhari i Muslim.[3]

U predaji koju bilježi Et-Tirmizi navodi se: “…i sunce se izgubi, tada se postač iftari.”[4]

U predaji koju je zabilježio Ebu Davud kaže se: “Kada se odavde pojavi noć, a odande nestane dan, i sunce se izgubi, postač se iftari.”[5]

Od Abdullaha b. Ebu Evfe prenosi se da je rekao: “Bili smo sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, na jednom putovanju. On je postio i kada je sunce zašlo, rekao je jednom od prisutnih: ‘Razmuti nam (prekrupu s vodom)!’ ‘Allahov Poslaniče’, reče ovaj, ‘da si sačekao mrak!’ ‘Sjaši i razmuti nam!’, ponovio je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem. ‘Da si sačekao mrak!’, opet će onaj. ‘Sjaši i razmuti nam (napitak)!’, ponovio je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. ‘Pa zaista je još dan’, reče taj čovjek. ‘Sjaši i razmuti nam!’, naredi mu opet Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ovaj je potom sjahao i razmutio im (napitak). Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, to je popio, a onda rekao: ‘Čim vidite da se noć pojavila s ove strane, postaču je vrijeme za iftar.’” Hadis bilježe El-Buhari i Muslim.

U predaji koju bilježi imam Muslim navodi se: “…pa je rukom pokazao prema istoku”, dok se u predaji koju bilježi imam Ahmed kaže: “…i tada je dozvoljen iftar.” U predaji koju bilježi Ebu Davud kaže se da je to rekao Bilalu, radijallahu anhu.[6]

Riječi: “Razmuti nam”, znače: promiješati nešto (tekućinu ili slično) uz korištenje kakvog štapića ili kašičice. Ovdje se misli na miješanje, tačnije mućkanje prekrupe i vode sve dok se podjednako ne pomiješaju, tj. dok smjesa ne nadođe. Prekrupa je posebna vrsta hrane koja se pravi tako što se prvo proprže pšenica i ječam, a zatim se samelju i pomiješaju sa nekom tekućinom.[7]

Pouke i propisi[8]

1. Kada sunce zađe, dozvoljeno je prekinuti post. Na ovo pravilo ukazuje se u hadisu riječima: “pojavi se noć, a nestane dan”, a to je ustvari nestanak sunčevog diska sa horizonta, makar horizont i putevi kojima se ljudi kreću još bili svijetli i vidni.[9]
2. Hadis ukazuje na to koliko se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, trudio da pojasni šerijatske propise koristeći najjasnije izraze. Tako je spomenuo tri znaka koja označavaju početak iftara: dolazak noći, odlazak dana i zalazak sunca. Kada se ostvari jedan od ova tri znaka, nužno su se desili i ostali, a spomenuo ih je sve zajedno iz razloga što nije svako u stanju jasno vidjeti zalazak sunca zbog nekih prirodnih prepreka, međutim, u stanju je primijetiti tamu noći na istoku i tada mu je dozvoljeno da prekine post.
3. Kada sunčev disk u potpunosti nestane, nastupilo je vrijeme iftara i tada se ne treba obazirati na jako crvenilo koje je ostalo na horizontu. Kada sunčev disk nestane, na istoku se pojavi tama.
4. Sve dok traje noć nije obaveza početi sa postom i to je jednoglasan stav islamskih učenjaka.[10] Isto tako, nije lijepo odgađati iftar, već je, shodno hadisima, mustehab – pohvalno, požuriti sa njim.[11]

10.Iz hadisa se saznaje da ljudi, u nedostatku znanja o nekim pitanjima ili propisima, često pribjegnu osporavanju ponuđenih rješenja ili sugestija. Tako se i Bilal, radijallahu anhu, uzdržao od izvršenja Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, naredbe, jer nije posjedovao Vjerovjesnikovo, sallallahu alejhi ve sellem, znanje o tome da je dozvoljeno iftariti u tom vremenu.

11.Ashabi, radijallahu anhum, nekad su ponavljali pitanja upućena Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, iz opreza ili radi pojašnjenja propisa i učenja, a potom bi požurili da što prije izvrše naređeno. Tako je i Bilal nekoliko puta ponovio svoje pitanje jer je vidio jaku svjetlost i crvenilo nakon zalaska sunca, pa je mislio da nije dozvoljeno iftariti sve dok crvenilo u potpunosti ne iščezne. Također, mislio je da to Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije vidio, pa je htio da ga podsjeti i obavijesti o tome.

12.Navedeni hadis govori nam da učenjaka ili imama možemo podsjetiti na ono za što se bojimo da je zaboravio ili previdio, i to mu se može ponoviti do tri puta.

13.Hadis nas uči da je osobi koja nije upoznata sa nekim propisom dozvoljeno da ponovi pitanje i da se upusti u raspravu dok ne nauči i ne shvati propis.

14.Hadis aludira na potrebu razlikovanja od sljedbenika Knjige, jer oni odgađaju iftar, a istovremeno daje odgovor i šiitima, koji iftar odgađaju sve dok se nebo ne ispuni zvijezdama.

15.Dozvoljeno je postiti na putovanju onome kome post ne predstavlja poteškoću.

16.Postaču je propisano da, dok se iftari, ponavlja riječi ezana za mujezinom i uči zikrove propisane poslije ezana. Na pohvalnost tog postupka upućuju opći dokazi koji nisu izuzeli onoga ko je zauzet iftarom.[12]

17.U određivanju početka posta, iftara i namaskih vremena svakom šerijatskom obvezniku propisano je da se ravna prema vaktiji zemlje u kojoj se nalazi. Ukoliko se nalazi u avionu, u određivanju početka ovih ibadeta ravnat će se prema položaju sunca koje je u mogućnosti vidjeti iz aviona. Prema tome, onaj koga zalazak sunca zatekne na aerodromu ili klanja akšam na aerodromu, a potom avionom uzleti u pravcu zapada i ugleda sunce, nije obavezan nastaviti post. U tom slučaju ispravni su njegov namaz i post, jer je on u vrijeme iftara i akšam-namaza bio na zemlji gdje je sunce zašlo. Ako avion uzleti nekoliko minuta prije zalaska sunca i na taj način se onome ko putuje avionom dan produži u odnosu na one koji su na zemlji, tada mu nije dozvoljeno iftariti se niti klanjati akšam sve dok sunce ne zađe, tako da ga više ne može vidjeti. Ako bi čovjek u avionu preletio preko zemlje u kojoj su se ljudi već iftarili i klanjali akšam, a on iznad njih u avionu još vidi sunce, nije mu dozvoljeno iftariti se niti klanjati akšam sve dok sunce ne zađe.[13]

Nastavit će se inšaAllah…

Iz knjige: El-Munteka lil hadis fi ramadan – Odabrane besjede o ramazanu

Autor: Dr. Ibrahim b. Muhammed El-Hukajl     

Preveo: Fahrudin ef. Haseljić